Rastanak

Ne znam koliko se mogao osloniti na sjećanje (kakokad)? Dolaze mu detalji od kojih je morao (a i red je) stvoriti sliku, ali to ne znači samo privrženost nabrajanju i posjedovanju činjenica već i njihovo pomno provjeravanje. Tako on ponekad provjereno provjerava. Uvjek se znalo za otmjenost i ljepotu misnog ruha; crvena boja je boja mučeništva (jeste li to zamijetli, mislim... obilatost te boje na slikama puta križa?) i Duha Svetoga. Svenosno odijelo se nosilo kroz godinu (svakim danom) i kroz advent u pipremti za svečanost.

Zalalazio je dublje u šumu odmicao u paprat i zaraslu krčevinu – uronjen u misli (ipak bi ovo trebala biti ljubavna priča, a ne prisjećanje na misne dane).

─ Mogao je i zalutati.

Pamćenje na njen lik najednom mu seže do jednog detalja, obgrljenog omaglicom... Njenim trpanjem sendviča u kofer, kava u obližnjoj kavani i u naručju jedno drugom. Kao da tu sliku gleda već po tko zna koji put! Riječi, dijalog. Pogledao ju je i kao da čuje teoriju koju je uvijek zastupao, a po kojoj smo mi homosapiensi samo početak jedne vrste pred kojom postoji predugačak put do čovjeka, do bića kojeg će krasiti ljubav, ponajprije ljubav koja je početak i svršetak svega. Tu se slika gasi, vidi kako je sve tamno i tiho među brdima. Onda glas čuje iz toga tužnog sivila, dok je jecalo zvono a vlak ulazio u peron. Tada je vidio kako se tuga kotrlja niz onaj dio njene glave koji se zvao obraz, tuga koja je, činilo mu se, dok se otkidala sa njenog svijetlog lica, i u grču zavapila zajedno sa ponižavajućom i strašnom tugom njenog pseudoživota. Gorak, ostavio ju je samoćom i bolom zagrljenu; i odlazio. Tada je, uz ritam drndanja kotača, nastojao prodrijeti u nedvosmislen i jasan odgovor na pitanje smisla ljudskoga života. Jesu li ikada i u njoj procvale ljudske želje i potrebe ili je zbilja odlučila ostati onako tvrdogava i uporna? O čemu je razmišljala – godinama nastanjena u polumilijunskom gradu?

Mislio je da ga ne vidi ali neočekivano se okrenula i počastila ga grimasom kojom je odaslala neku vrstu pozdrava, ali pogled joj je vrlo brzo ponovno otplovio u daljine. Uz klepetanje kotača razmišljao je o njenim dvjema prostoproširenim rečenicama.

─ Uvjek sam bila dobra i primjerna. Jednom ću napraviti takvu glupost, da ću sve razočarati.

A njegove marginalne misli?

─ Na kraju bi ih, bez ljutnje i škripanja zuba, pojeo ili bacio kroz prozor. Taj napitak koji još samo više raspiruje. Treba se klonuti svakog tko je odlaskom ispunjen gorčinom i ribama cjelokupnog mukotrpnog ribarenja.

Ne bi izostala pomoć ovdašnje ironične demokratske sudbine koja nema nakanu mijenjati kormilo i svoju uvijek istu taktiku. Jedino bi možda u takvoj društvenoj (ne) harmoniji, a i zbog spleta i čitavog spektra njegovih životnih okolnosti, svakodnevna potreba rezultirala njegovom pobjedom i ustuknućem, pa bi odgonetanje svojih radnji ostavio za drugo vrijeme i čekanje rješenja linijom manjeg otpora. Ponovno je pogledao kroz staklo i vidio okvir blijede slike s koje su ga gledale bezglasne oči. Misli mu jurnuše natrag vidjevši gotovo nijemo njeno Zbogom. Njena čudna moć bila je utkana u njega, u životne bujice koje su ga nosile, pratila ga u kušnjama, u neobjašnjivim žudnjama iz kojih je često slušao otkucaje vremena, kapanje minuta s velikih crnih ka­zaljki na zidu staroga sata.

─ Ne zaboravi voljeti - Samo ćeš tako odrasti, maleni anđele moj.