Sivi vuk
NA SVOJ ŠEZDESET SEDMI ROĐENDAN 20. travnja 1956. Hitler je očekivao četiri važna gosta (Lehmann nije naveo njihova imena). Hitlera su obavijestili da će dobiti detaljno izvješće o situaciji u kojoj je bila Nacistička partija — ali tom prilikom nitko se nije pojavio. Tada je Hitler prvi put počeo sumnjati da ga je Bormann izdao. U rujnu te godine morao je biti u krevetu zbog srčanih problema. Doktor Lehmann zabranio mu je da se uzbuđuje zbog bilo čega i on je zauvijek odustao od politike.
Lehmann se prisjetio kako je početkom studenog 1956. Bormann, koji je išao u posjet Čileu, stigao u La Claru. Isprva ga je Hitler primio hladno. Razgovarali su duže od tri sata i Hitler je na kraju sastanka ponovo izgledao optimistično; njegov stari zamjenik rekao mu je da Organizacija ponovo dobro napreduje. Bormann se zadržao dva dana i ujutro pred polazak odveo Bethea u stranu. Nakon što je zahvalio mornaru za njegove neprocjenjiveusluge kad je u pitanju bila opća stvar, zamolio ga je da ne gnjavi Hitlera nikakvim pitanjima i da mu pokuša omogućiti što je moguće mirniji život. Bormann je rekao da će nastupiti dan kada će se Hitler ponovo obratiti svijetu, ali trenutačno je njegovo zdravlje bilo najvažnije.
Hitlerov optimizam nije potrajao; često mu je na pamet padalo samoubojstvo, od čega su ga odvraćali Lehmann i Bethe — sada već njegovi najbliži družbenici. Za razliku od očevidaca u bunkeru, koji su ukazivali na to da je do 28. travnja 1945. Hitler bio umoran, ali inače sasvim priseban, Lehmann je vjerovao kako je Hitler već i ranije pomišljao na samoubojstvo: „Ista suicidalna manija spopala ga je 1945. u bunkeru, ali u toj je fazi Bormann i dalje mislio da je Hitler ključan za njegove poslijeratne planove, stoga nije dopustio da mu propadnu ambicije za pretvaranje organiziranog nacizma u zbilju". Međutim, prisjetimo se da Lehmann nije bio u bunkeru.
U TOM ČUDNOM LIMBU sa svoja dva loše odabrana družbenika Hitler je također izgovorio i neka iznenađujuća priznanja. Rekao je Betheu za ljubavnu vezu s „pravom predstavnicom arijevske rase", atletičarkom Tilly Fleischer. Ta nacistička olimpijka osvojila je zlato u bacanju koplja na zloglasnim Olimpijskim igrama u Münchenu 1936. i Joseph Goebbels upoznao ju je s Führerom. Zaljubivši se istog trenutka, Hitler ju je smjestio u jednu seosku kuću na rubu Berlina. Taj romantični intermezzo potrajao je osam mjeseci, ali kada je Hitler saznao da Tilly čeka dijete, zamolio je svog prijatelja dr. Fritza Heusera da se vjenča s njom. Heuser ga je poslušao i kada je Tilly bila u petom mjesecu trudnoće, on je dobio bogatu nagradu za svoju „patriotsku pomoć" — postavljen je za glavnog nadzornika medicinske službe za cijelo frankfurtsko područje. Kada se Treći Reich srušio 1945-, dr. Heuser se razveo, spakirao kovčege i napustio Njemačku. Hitler je samo jednom vidio dijete, koje se zove Gisela.
Bethe, koji je u Hitlera vjerovao kao u boga i posvetio čitav život nacističkom cilju, prenerazio se kada je saznao za to. Sjetio se još jedne priče koja se pojavila u listopadu 1946. Supruga bivšeg Hitlerova državnog tajnika Otta Meissnera zaprepastila je svijet tvrdnjom da je Magda Goebbels imala sina sHitlerom 1935., kao rezultat strasne veze iz vremena kada je oboje ljetovalo na Baltičkom moru, na ljeto 1934. Frau Meissner tvrdila je kako joj je Magda sama rekla da je Hitler pravi otac Helmuta Goebbelsa. Magda je ubila Hitlerova sina u bunkeru zajedno sa svojih pet kćeri prije nego što su ona i njezin muž izvršili samoubojstvo.
HITLER SE POKUŠAO VRATITI SVOJOJ STAROJ STRASTI
prema slikanju, ali zbog Parkinsonove bolesti gotovo da uopće nije mogao držati kist. Doktor je opisivao njegovo stanje kao stanje pred smrt jer mu se Hitler žalio na „oštre neuralgične bolove u licu" izazvane neuspjelom operacijom uklanjanja komadića hrastovine nakon Stauffenbergove bombe. Hitler je patio i od migrena koje su bile s vremenom sve jače i duže. Monasterio kaže da je Lehmann, koji se izražavao starinski, priznao: ,,O, Bože, pomozi mi! Ponekad sam osjećao čudno zadovoljstvo suočen sa strašnim patnjama tog čovjeka. Činilo mi se da sva ta neizmjerna prolivena krv žamori iz arterija zemlje tražeći osvetu u samom Hitleru".
Razdoblje između 1957. i 1961. prošlo je u turobnoj monotoniji dok je Lehmann u detalje opisivao kako Hitler neprekidno fizički i mentalno propada. Jedne noći, neposredno pred zoru krajem siječnja 1962. on i Bethe začuli su „užasavajuće stenjanje" i ušli u Hitlerovu spavaću sobu. Sjedio je na rubu kreveta u „žalosnom stanju propadanja živčanog sustava". Na krevetu pokraj njega bile su razbacane fotografije snimljene nakon završetka rata. Lehmann je tvrdio da se na jednoj od njih vidjela „skupina masakrirane židovske djece". Hitler je plakao u ritmu, ljuljajući se naprijed-nazad na rubu kreveta, čak i ne primjećujući njihovo prisustvo.
Nigdje u Lehmannovim memoarima ne postoji nikakva sugestija o tome da Hitler nije znao za holokaust ili da nije igrao glavnu ulogu u njegovu planiranju. U liječnikovu dnevniku često se spominje Hitlerova potpuna i bezgranična mržnja prema židovskoj rasi — to je mišljenje, uzgred rečeno, dijelio i dr. Lehmann iako je ga je skrio u ezoteričan pseudointelektualni jezik.
Kako je odmicao siječanj 1962., Hitlerovo mentalno i fizičko stanje sve se brže pogoršavalo, a lice mu je postalo dijelom paralizirano. Satima bisamo gledao u jezero i planinu na obzoru kao da je bio „opsjednut". Lehmann je smatrao da se ništa ne može poduzeti, osim čekati da ga „sablasti iz Auschwitza, Buchenwalda, Treblinke i tolikih drugih odvuku na onaj svijet. Neće još dugo trajati". Nekoliko noći Hitler je imao halucinacije „unakaženih lica, polja prekrivenih leševima koji ustaju, optužujući ga drhtavim prstima". Jedva da je mogao spavati; usprkos trudu kako Lehmanna, tako i Bethea, odbijao je hranu i provodio vrijeme „između jecaja prisjećajući se dana svoje najranije mladosti".
Dvanaestog veljače 1962. u podne sedamdeset dvogodišnji Hitler srušio se dok su mu njegova dva skrbnika pomagala otići u kupaonicu. Tri sata nakon toga doživio je moždani udar koji mu je paralizirao lijevu stranu tijela. Nakon nemirne noći diktator je pao u komu. Trinaestog veljače 1962. u 15.00 dr. Lehmann potvrdio je da više ne daje nijedan znak života.
NAKON HITLEROVE SMRT! Otto Lehmann i Heinrich Bethe više nisu bili od koristi Organizaciji; postali su samo usta koja je trebalo ušutkati. Znajući to, Lehmann je upozorio Bethea da bježi. Ponijevši Lehmannove papire i neke druge manje važne dokumente, Bethe je uspio umaknuti Müllerovoj i Bormannovoj mreži ubojica i špijuna. Promijenivši ime u Juan Paulovsky, umro je na rubu malog patagonskog priobalnog grada Caleta Olivia 1977. Čini se da dr. Lehmann nije bio te sreće; on je nestao ubrzo nakon Hitlerove smrti, vjerojatno su ga pogubili po Bormannovoj naredbi. Bio je to posljednji čin u životu i smrti Adolfa Hitlera u Argentini.
Bormannu i Mülleru potom se gubi svaki trag. Godine 1971. Boston Globe od ponedeljka 26. srpnja donosi riječi koje je izgovorio Zwy Aldouby, bivši časnik izraelske obavještajne službe i koautor knjige o Adolfu Eichmannu iz 1960. s naslovom Minister of Death, a on je rekao da je Martin Bormann živio na jednoj farmi u Paragvaju. Pisac Ladislas Farago rekao je da je iste godine vidio Bormanna — donekle senilna i lišena volje za životom — na zabačenom bolivijskom području. Kad se Juan Domingo Peron vratio na vlast 20. lipnja 1973., Farago je rekao da se Bormann preselio natrag u Argentinu i živio u jednoj kući sjeverno od imućnog dijela Buenos AiresaSan Isidro. Reichsleiter je još bio tamo u lipnju 1974., kada je Farago pisao svoju knjigu.
Paul Manning napisao je da je Bormann, rođen 1900., još bio živ 1980. u Argentini, kao i Heinrich "Gestapo" Müller koji se rodio iste godine kad i njegov šef. Nema pouzdanih dokumenata o tome kako su završili ti istaknuti nacisti.
U SVOJIM MEMOARIMA ALBERT SPEER prisjetio se razgovora s Adolfom Hitlerom u studenom 1936., kad su razgovarali o „tisućljetnom" Reichu. Hitler je stajao ispred ogromnog panoramskog prozora u rezidenciji u Berghofu, zureći u omiljeni planinski pejzaž Bavarskih Alpa, jezivo sličan pogledu iz njegova patagonskog doma u Inalcu. Hitler je rekao: „Imam dvije mogućnosti. Pobijediti i ostvariti sve svoje planove ili propasti. Ako pobijedim, bit ću medu najvećim povijesnim ličnostima. Ako propadnem, osu-divat će me, prezreti i prokleti". Još i danas svijet osuđuje, prezire i proklinje Adolfa Hitlera i njegov istinski zli režim.
Međutim, dok je propali ostarjeli Führer umirao u Argentini, izmučen, dementan i izdan, sedamnaest godina nakon bijega iz bunkera u kojem je, kako je svijet vjerovao, navodno počinio samoubojstvo, obistinile su se slavne riječi Hitlera i Josepha Goebbelsa: „Neka laž bude krupna, neka bude jednostavna, neprestano je ponavljajte i naposljetku će svijet povjerovati". Svijet vjeruje da je Hitler umro u Berlinu.
Čuvena je rečenica Winstona Churchilla, Hitlerova neumoljivog britanskog protivnika: „Povijest će biti blaga prema meni, jer je ja namjeravam i napisati." Bez obzira na to, njegov najveći neprijatelj predvidio je tu mogućnost i prije nego što je Churchill napisao povijest, Adolf Hitler, jedan od ljudi koji su u sebi nosili najviše zla u povijesti civilizacije, preduhitrio ga je riječima: „Od pobjednika se nikada neće zahtijevati da kaže istinu".
Na kraju Drugog svjetskog rata pobjednike nitko nije pitao za istinu. Zbog toga ih mi pitamo sada.
Vrelo: Simon Dunstan i Gerrard Williams, "Sivi vuk", - Bijeg Adolfa Hitlera, str. 338-342