Uzroci nasilnog vladanja

U posljednjem stoljeću čovječanstvo je postiglo iznimno visok napredak na području znanosti i tehnološkog razvoja. Čovjek je doduše ovladao najmodernijom i najsuvremenijom tehnologijom i elektronikom ali nije ovladao situacijom u kojoj živi, nije više suveren u vremenu i prostoru. Još gore, čovjek jedva ili nikako ne uspijeva vladati ni sobom samim. Sve je više depresivnih i agresivnih ljudi. Sve je više napetosti na korelaciji međuljudskih odnosa koja se očituje porastom nasilja. Terorizam kao najsuroviji oblik nasilja je  nešto što sve više i šire karakterizira suvremenu civilizaciju. Sve je manje vjerskih i kršćanskih vrijednosti koje oslikavaju ljudsku svakodnevnicu i njihovu bit. Pohlepa za novcem i dominacijom na svjetskom tržištu roba i tehnologija je sve veća tako da je postala glavnim ciljem svekolikog života. To je svakako bitan razlog širenja devijantnih stanja i negativnih sklonostima koje ispunjaju egzistencijalni vakuum (mladog) društva. Sve je više konzumacija raznih vrsta droga, nemoralnog i razvratnog života, krađa, prijevara, ubojstava, ... Slika naše današnjice, ali zasigurno i budućih naraštaja je katastrofalno mračna.

Nasilje bilo koje vrste je nešto najgore što se može dogoditi u društvo općenito. Nasilje blokira svekolike normalne životne tokove i nameće svoje zakonitosti prisile i nebuloze. Pogotovo je ružno kada se ono događa u obitelji. Pri tome trpe svi i i žrtva i djeca, a najposlije i društvo općenito jer i djeca preuzimaju nasilnički mentalitet kao sredstvo rješavanja životnih situacija i konflikata na nasilan način, na mnoge životne situacije reagiraju agresivno iako bi mogli ili trebali reagirati razboritije i smirenije. Pri svemu tome je zanimljivo to da veliki broj nasilništva u obitelji zataji, prešuti i ne dođe u javnost. Tako se obnavlja u nekim određenim ciklusima i postaje usvojeni oblik svakodnevnice. Žrtve obično, iz straha da nasilnog muža time još više razjari jer ga se boje ili zbog stida od još  većeg poniženja pred  javnosti, trpe, podnose nasilništvo i ne traže adekvatnu pomoć. Događa se i to da nasilnik žrtvu prethodno dobrano izverzira osjećajem "krivice" (usadi osjećaj krivnje) pa ju onda "opravdano" tuče i progoni.

Dobro je imati na umu da nije nasilje samo ono što za dokaz ima modricu ili ozljedu na licu (tijelu), mnogo češće i s težim posljedicama se događaju duševna nasilja – verbalna, psihihička, emotivna i mentalana nasilja. Ovi oblici nasilja su mnogo teži i dulje traju i poput virusa i bakterija razara obitelji i brakove. Opće je poznato da djeca uče po modelu svojih roditelja. Ako nisu imali prigodu naučiti nešto pametnije u obiteljskom domu onda je skoro sigurno da će i sami posegnuti za nasilnim oblikom vladanja. Doduše, događaju se izuzeci, kada djete želi biti drukčije u odnosu na ono što je  doživljavalo u obitelji. Žele dokazati roditeljima da su bili u krivom i da su unatoč svemu oni bolji od njih (roditelja). Jednom kada odrastu, nastoje svojoj djeci omogućiti ljepši i prikladniji život, drukčiji nego su njihovi roditelji njima pružili.

         Svi znademo kako svako nasilje započinje na verbalan način, verbalnim vrijeđanjima i omalovažavanjem, ponižavanjem i prijetnjama što kasnije prelazi u ozbiljan fizički sukob. Ako se radi o razmiricama u kojim sudjeluju muškarac i žena u verbalnom sukobu obje su strane uglavnom ravnopravne. Nasilje se događa tek kao posljedica verbalnog sučeljavanja pa je fizičko nasilje samo krajnji ishod prvoga.Zato je vrlo važno imati na umu obje činjenice: verbalno prepucavanje kao i fizički sukob (modrice kao vidni dokaz nasilja). Poduzimanjem prikladnih mjera samo protiv fizičkog nasilja, a zanemarivanje njegovih uzroka,  nije potpuno rješenje nasilničkom vladanju. Fizička povreda (modrica na tijelu) ostavlja doduše vidne tragove, ali jezik (uvrede)  taj „dvosjekli mač“ ostavlja teške rane, neizbrisive tragove na čovjekovoj duši koje negativno djeluju tijekom cijelog života. Upravo na verbalni dio treba stavljati veći naglasak jer proizilazi iz ranjene i bolesne duše. Bolesna duša ispoljava svoje psihoze i neuroze u obliku verbalne „paljbe“ i ciljano provocira svoga sugovornika namećući mu svoje „argumente“ kao gotovu stvar. To jasno govori o stvarnom izvorištu nasilničkog vladanja.

Što je uzrok takvom vladanju? Uzrok je „stečevina“ iz ranije životne dobi koja se u datom trenutku projicira na svoga sugovornika. Izvorište nasilja je  čovjekovoj duši, u njegovom ranjenom duhu O tome nešto više u sledećem poglavlju. Nasilje je opasno i za nasilnu osobu, jer u krajnjem slučaju on se najviše izlaže sve većem pritisku grižnje savjesti što ga dodatno sili na primjenu nasilja i drugdje gdje stigne ili nađe za shodno. Nasilje bi se trebalo uvijek prijaviti na određena pravna mjesta koja se brinu o takvoj vrsti delikvencije. Ponajprije zato, jer su na udaru zločestog duha i sama djeca, a posljedice toga se pokažu tek kasnije kada obično već sve bude (skoro) kasno. Kada nastupi njihovo agresivno i nasilno ponašanje i djelovanje na ulici (maloljetnička delikvencija), u školi pa i u kući onda se roditelji hvataju za glavu i pitaju se odkuda to, što je razlog tom devijantnom vladanju djece. Roditelji se obično međusobno optužuju za loš odgoj djeteta pa tako iznova nastupaju bračne svađe i stvar biva još gora. Ne primjećuju gdje je nastala pogreška. Ne shvaćaju da djeci i nisu pružili bolji i vrjedniji primjer kojega bi pak oni prakticirali u svome životu. Djeca uglavnom uče od roditelja i usvajaju njihove stavove. Kod takvih situacija treba uložiti puno truda i vremena da bi se stvari izvele na pravi put. Obično se ništa ne poduzima pa tako "oronuli brod" počinje da tone.

Strahovanje nad životnom svakodnevnicom, socijalnim statusom, pred nezaposlenošću stvara neuogodan osjećaj nemoći pred onima koji dominiraju u svijetu i životu uopće. Kroz nasilničko vladanje i postupke žele se pojedinci, makar na neko dogledno vrijeme, osloboditi tog osjećaja nemoći. Nasilništvo se može iskazati u više različitih oblika. Ne samo kroz grubu silu i nasrtanje na ljudski život, nego i kroz davanje neprimjerenih nadimaka, širenjem laži i neistina o nekome, prisilnim isključivanjem iz društvenog života. Nasilnici nastoje uvjeriti svoju žrtvu kako su zaslužili tu "kaznu" jer nisu kao nasilnik – razlikuju se od njega. Zadovoljni i sretni ljudi nikada ne posežu za nasiljem, to je sigurno. To si vjerojatno žele i nasilni ljudi. Njima u tome treba pomoći. Kako? To je složen proces. Prije svega nasilnika ne treba tajiti, o nasilništvu treba javno govoriti, tako da o tome znade što više ljudi. Šutjeti o nasilju nema nimalo smisla. Šutnjom se samo prikriva nepravda i zlo naneseno žrtvama nasilja. Svi smo na neki način dužni dati svoj prilog u suzbijanju te opake pošasti. Ne čineći ništa činimo se i sami djelomično suodgovornim za to zlo. Poglavito kada se nasilje događa u obitelji. Kao kršćani možemo dati svoj doprinos i tako što ćemo živjeti časno i pošteno, prikazujući Bogu milu žrtvu: posteći, moleći se uzdašno Bogu, prikazujući Misu za nasilnu osobu. Podižući vjeru i moral u obitelji i društvu, a da i neznamo, neposredno djelujemo i na nasilnu osobu.

Nasilje u obitelji treba nastojati spriječiti svim mogućim sredstvima i na sve moguće načine. Prije svega treba iznalaziti (najkorisnije i valjane) modele kako liječiti tu opaku bolest. Kako pronaći njezine korijene i njezine stvarne uzroke. Činjenica je da ako se nasilje samo kažnjava, za što se uvijek ima dovoljno razloga i opravdanja, a ne iznalazi njegove uzroke i nastoji adekvatno liječiti, onda se nasilje nikada neće zaustaviti. U protivnom slučaju nasilje će se umnožiti i prenijeti poput zaraze na druge. Umnožit će se uvrede duboka poniženja i rane. Mržnja će harati ljudskim srcima. Od mržnje nije zaštićeno ni "nevino" srce kada ga zahvati uvreda i poniženje, kada se "ubije" povjerenje. Doduše tjelesne rane i povrede brzo zarastu, čak se i dijelom i zaborave, ali ožiljci i povrede na čovjekovoj duši teško zacjeljuju nego se samo umnažaju. Nerijetko se zdravstveno stanje i komplicira pa nastupaju psiho-somatske bolesti – povišen krvni tlak, nazne neuroze, psihoze, čir na dvanesniku. Što je najgore žrtve nasilja kada njihov život više "nema" nikakvog smisla, kada se više nema na što i na koga osloniti zna za rješenje svojih tegoba izabrati i samoubojstvo.

         Nema sumnje da je nasilje jedan neugodan i težak oblik bolesti. Nasilje kao oboljenje ne razara samo pojedinca (nasilnika) nego i sve oko njega u obitelji, rodbini i društvu. Zato se treba ozbiljno uzeti u koštac s tom opakošću i zlom. Prije svega zauzeti ispravan stav spram bolesti i bolesnika kako bi se mogla postaviti ispravna dijagnoza, a onda i na pravi način pomagati – konstruktivno i korisno. Važno je uvijek imati na umu, nasilnika se ne smije osuđivati jer je u većini slučajeva upravo to uz odbacivanje i prezir glavni razlog njegovog nasilništva. Liječenje ne smije teći po principu "oko za oko, zub za zub", nego uzročno – shvaćajući ga kao osobu koju je zadesilo (zahvatilo) teško zlo. U principu u procesu liječenja ne sudjeluje samo psiholog/psihijatar nego i članovi obitelji kao i drugi društveni čimbenici.