Jedno radi, drugo misli, treće pričaj
Zoran FILIPOVIĆ - ZORO
Bio je petak, 16. travnja, kad me ujutro oko osam sati probudio telefon. Tih sam se dana upravo vratio sa svoga posljednjeg jednomjesečnog boravka u Sarajevu i bio sam nasmrt umoran, izgladnio i izmučen, živeći tamo, na način na koji su živjeli i ostali žitelji Sarajeva, participirajući u njihovom životu u potpunosti. To je bio moj način rada: metoda vlastite kože. Želim li o nečemu govoriti, prvo to moram proživjeti. To je uvjet. Inače o tome ne govorim.
Glas koji se čuo iz slušalice govorio je engleski, predstavio se, a onda je odmah počeo s pitanjima. Onako bunovan od sna, odgovarao sam automatski. Razgovor je trajao pet, možda šest minuta. Glas je, činilo se, bio zadovoljan odgovorima, pa mi je predložio da me, ako sam voljan, nazove ponovo za desetak minuta i da sve to ponovo, u formi intervjua, ponovim uživo. Bio je to BBC i bile su to jutarnje vijesti na engleskom jeziku. Pristao sam.
Ostao sam još neko vrijeme sjedeći u krevetu, da se razbudim, a onda sam ustao i pošao u kupaonicu da se rashladim. Telefonski poziv je uslijedio ranije nego što sam očekivao, ili mi je vrijeme tako brzo prošlo, uglavnom, sjedio sam potpuno gol, onako kako sam i spavao, na školjki, razmišljajući kako se to, WC, kod nas još naziva i »engleski klozet«. Odgovorio sam na poziv, sjedeći i dalje na zatečenom mjestu, ne uspjevši prije toga pustiti čak ni vodu. Vijesti su krenule, čuo sam ih izravno u slušalici. Čekao sam da sve iščitaju i da me spiker najavi. Vijesti su bile dinamične i brzo su se izmjenjivale, vješto i profesionalno, i na kraju sam čuo i svoje ime, najavu. Odmah su uslijedila pitanja postavljena istim tempom kao i vijesti. Odgovarao sam što sam bolje mogao na svome »bantu« engleskom, pokušavajući im ne narušiti ritam programa. Pitali su me za Bosnu, za Srebrenicu gdje se upravo proteklih dana proslavio francuski general Phillipe Morillon, za politiku premijera, lorda Majora i »željezne« Lady Tatcher, za odnos i angažman međunarodne zajednice, za osobne prognoze i mnoge druge stvari. Govorilo se, dakle, o ozbiljnim stvarima. Bio sam svjestan da me u tom trenutku sluša »pola« svijeta, no jednome se dojmu nikako nisam mogao oteti; situaciji iz koje sam davao taj intervju, sjedeći gol golcat na školjki, jednom mkom držeći telefonsku slušalicu, a drugom lanac vodokotlića, čekajući da se predaja završi pa da pustim vodu. Jer »stvar« je smrdjela. Itekako. Mi, ovdje, toga smo bili jako svjesni, ovi vani od toga su radili show. Cijelo vrijeme dok je priča išla, meni je kroz glavu, kao kakav lajtmotiv, kao fiks-ideja, prolazilo: pustiti vodu, pustiti vodu, pustiti ... Bilo je snažne simbolike u tom ekscesu kojem sam se pokušao othrvati. Zamišljao sam; što bi bilo da smo u budućnosti (ako budućnost ikada dođe) i da se raspolaže takvom tehnološkom potporom da bi ovi, sada slušaoci, mogli u isto vrijeme u izravnom javljanju s egzotičnih bizarnih mjesta i ličnosti, što je i svrha medija, imati i sliku ali i miris. Tada bi dojam, vjerujem, bio puno snažniji, ali i razumijevanje puno veće. Za sada, istinske tragedije istinskih i konkretnih ljudi i naroda ostaju, uglavnom, nešto što se događa samo (?) na ekranu TV prijemnika. Istinski sam se odupirao svojoj vlastitoj ruci koja je, držeći lančić vodokotlića, cijelo vrijeme bila spremna da me iznenadi ekscesom. Pustiti vodu.
Stvar je smrdjela, kako sada u gotovo potpuno okupiranoj državi Bosni i Hercegovini, tako i ranije, na samom početku agresije na Hrvatsku, »daleke« 1991. godine. Srpske snage su, izgleda, dobile prešutni mandat fantomske »međunarodne zajednice« da unesu »reda« u »odmetnutu« Hrvatsku. Ili se Miloševiću dogodilo slično onomu što se dogodilo i njegovom kolegi po poslu; Saddamu Huseinu, koji je riječi američke ambasadorice da Amerika ne bi reagirala ako bi Irak intervenirao u Kuvajtu protumačio kao znak i odobrenje za napad. Što je poslije uslijedilo, to znamo svi. Prešutni diplomatski jezik znakova i simbola zamijenile su konkretne i ubojite vojne akcije. No, ni Hrvatska, ni Bosna i Hercegovina nisu Kuvajt, a bosanski Muslimani nisu bogati naftni šeici. Stvar je legla, dobrim dijelom participacijom i »medunarodne zajednice«, kupujući za Srbe vrijeme i dajući im koncesije na silom zauzete teritorije. Srbi se sada lako mogu igrati mirotvoraca, dijeleći licemjerno lekcije »onima koji ne žele mir«, kada su zauzeli 30 posto hrvatskog i 70 posto bosanskohercegovačkog državllog teritorija. Lako sada puste, velikodušno, 5-10 posto okupiranih prostora, kao gestu mira i kooperativnosti, kada ti prostori nikada i nisu bili njihovi, niti su na njima, uglavnom, ikada živjeli Srbi.
Sve je već napisano. Ponavlja se biblijska priča o dobrom i lošem sinu. Onaj loši, koji se još zarana odmetnuo, odavši se zločinu i nemoralu, spiskavši tako veći dio pripalog mu očeva imanja, zasitivši se dobrano svega onoga o čemu pristojni ljudi ni ne govore, ne imajući više nikakvih izazova, jer sve ih je već kušao, odluči se vratiti svojoj roditeljskoj kući, u okrilje svoje drage zajednice. Otac, radostan, priređuje gozbu, jer, vratila mu se zalutala ovčica, vratio mu se zabludjeli sin.
Naravno, svi grijesi koje je dotada počinio bivaju mu oprošteni, jer takva je to radost i veliki događaj. Onaj dobri, koji sve to gleda iz prikrajka, stoji po strani, slomljen. Cijeli život služio je ocu na način na koji je to ovaj od njega tražio, često i protiv svojega uvjerenja i svoje osobne koristi, jer otac je tako htio, a u njega se ne sumnja.
Stoji postrani, zbunjen. Svi međutim trče oko lošeg brata, smiješe mu se i ugađaju. Otac samo na njega gleda, radostan i ozaren, velika je sreća njegova. Dobri sve to gleda. Osjeća se prevarenim, izigranim. On, koji je cijeli život služio, sada mora i lošem bratu da služi. Naravno, pobuni se. Otac, sav gnjevan što je prekinut u svojoj velikoj radosti, tjera ga od kuće, izopćuje iz zajednice kao nezahvalnog, ne trepnuvši pritom nijednom.
Surova je to igra. Crna komedija. Srbi su u svojoj razuzdanosti dosada ubili oko 250.000 ljudi četvrt milijuna, da bi naposljetku, uz pomoć »međunarodne zajednice«, kost bacili i između Hrvata i Muslimana, likujući sa strane u svojemu uspjehu. Ovi opet, izmučeni čekanjem da njihova žrtva bude priznata, živeći dugo u uzaludnoj nadi da će krvnika i tlačitelja stići zaslužena kazna, kako su im obećavali jači od jačih i kako to piše u dobrim knjigama i lošim filmovima gdje uvijek pobjeđuje dobro, gube strpljenje i snagu za čekanje. Vide da je ovo samo svijet jakih i da je sila jedini jezik kojim oni međusobno komuniciraju i koji razumiju. I prihvaćaju silu kao svoj jezik, razgovarajući tako s onima s kojima su i do jučer razgovarali, ali drukčije, kao slabi sa slabima, Hrvati s Muslimanima, boreći se tako, međusobno, za ono malo zemlje što su im Srbi ostavili.
Sukob Hrvata i Muslimana u središnjoj Bosni može se matematički precizno iskazati i postojanim zakonima fizike dokazati; u isto vrijeme i na istom mjestu ne mogu opstojati dva različita tijela. A mogla su. Donedavno. Dok nije potrošena nada. Srbi su zauzeli oko 70 posto državnog teritorija međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine, članice UN. S toga na silu zauzetog prostora protjerali su i etnički očistili sve nesrpsko stanovništvo, često koristeći i UNPROFOR kao svoj servis za deložaciju nesrba iz njihovih domova. Kao onda u Srebrenici. Na tome zauzetom teritoriju ostali su živjeti samo Srbi, koji su i prije, a i sada činili 30 posto populacije BiH. Na ostatak od 30 posto slobodnog teritorija stjeran je ostatak od 70 posto stanovništva, Hrvata i Muslimana, protjeranih sa svojih domova u bosanskoj Posavini, zapadnoj i istočnoj Bosni ... Fizička gustina ljudi po jedinici prostora postala je nepodnošljiva, ali se nekako trpjela dok je postojala nada da će se dogoditi obrat i da je to stanje beznađa samo privremeno. Izbjegli ljudi, Hrvati i Muslimani, živjeli su zajedno - zajedno i podnoseći tešku sudbinu bezdomnih, živeći od milostinje međunarodne humanitarne pomoći. U isto vrijeme, međunarodna zajednica, međunarodna politika, šalje poruke ljudima da izdrže, ulijevajući im lažnu nadu u moguću promjenu nabolje, na povratak u njihove domove. U tom smislu, još samo mjesec dana prije, predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović daje izjavu o moguće tri opcije raspleta događaja: 1. ili će Srbi potpisati Vance/ Owenov plan, koji su Hrvati i Muslimani već davno prije potpisali, ili će 2. biti vojna međunarodna intervencija, koja će uvesti red u BiH, ili će 3. biti ukinut embargo na uvoz oružja u BiH.
Četvrtu opciju, koja se poslije pokazala jedinom realnom, to je da od svega toga ne bude ništa, Alija Izetbegović nije ni spomenuo, barem kao moguću.
Govorio je kako ima čvrste garancije Zapada i SAD i siguran sam da je u njih i vjerovao, kao i to da su mu tako oni i govorili. A čvrste garancije nikada nisu bile riječi već konkretni tenkovi, topovi, puške, na konkretnom mjestu i na konkretnoj zaraćenoj strani. A oni su, u stvari, samo kupovali vrijeme za Srbe. Prvo Francois Mitterand a onda i Boutros Boutros Ghali svojim dolaskom u Sarajevo. Uvijek u presudnom trenutku da se situacija razvodni i da se ponovo krene ispočetka. Sjetimo se, i u Hrvatskoj, konvoja za Vukovar, zbog kojeg su hrvatski vojnici uzaludno ginuli i prepuštali osvojeni teritorij prema neprijatelju, samo da bi fantomski konvoj humanitarne i medicinske pomoći, zapadne propagandne geste, možda mogao proći. Do opkoljenih ljudi u Vukovaru nikada nije stigao, nego je završio u srpskoj vojarni. Međunarodna javnost je bila zadovoljna, oprali su savjest, a tisuće ljudi nakon pada Vukovara egzekutirane su na licu mjesta.
Zapad je, svjesno ili nesvjesno, u postojanju konkretne ili nepostojanju bilo kakve konkretne politike spram ovih zbivanja, uvijek i samo kupovao vrijeme za Srbe i za sebe. Srpska politika: jedno radi, drugo misli, a treće govori i kupuj vrijeme, pokazala se uspješnijom spram politike i karizme žrtve, kakvu su vodile i Hrvatska i BiH. Slabašni i zbunjeni Zapad dugo je nasjedao, da bi na kraju i sam popustio i preuzeo srpsku taktiku: jedno radi, drugo misli, treće pričaj i kupuj vrijeme, jer netko mora odustati, netko mora nestati. Nakraju su svi postali Srbi. I Zapad koji se na svaki način čuvao da ostane postrani. I oni su postali Srbi. Čak veći Srbi od Srba samih. Na kraju su i Hrvati i Muslimani uvidjeli da druge nema, nego da se i oni moraju srbizirati. I postaše Srbi. Jer druge nema. A živjeti se negdje mora. I otpoče borba za životni prostor. U skromnom ostatku onoga što im pravi Srbi ostaviše da se gložu između sebe. A zapadni Srbi i srpski Srbi trljali su ruke, jer konačno: imali su građanski rat a odgovornost za najveće krvoproliće iza drugog svjetskog rata mogla se distribuirati i na druga dva naroda, dosada nevoljko tretirana kao žrtve.
Demonska igra. Sve ima svoju cijenu, a prava cijena ove odluke vidjet će se tek kasnije, u svoj svojoj tuzi. Otpočeo je početak kraja. Svijet kakav smo poznavali definitivno nestaje. Zapad koji je dopustio i sudjelovao u krvoproliću u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini time je urušio i svoje temelje. Osnova zapadne civilizacije, demokracija i ljudska prava, postali su, poslije ovoga najnovijeg iskustva, predmeti za podsmijeh, u koje više nitko ne vjeruje. Ubijajući Hrvate i Muslimane do njihovog fizičkog, biološkog uništenja, Zapad je ubijao nešto i u sebi. Ono nešto, tanano i fino, što čovjeka čini posebnim u svijetu oko njega, što ga čini drukčijim i izuzetnim od svog živog svijeta planeta. Ubio je dušu. Dušu u sebi. Nestala je klica života. Ostala je samo ljudska ljuštura, kao kalup, forma čovjeka, a čovjeka u njemu više nije bilo. On više ne stanuje tu. On više ne stanuje nigdje. Ubijen je u Bosni. A Srbija, koja je svima nametnula svoj način borbe u kome je sve dopušteno, i koncentracioni logori za koje smo svi vjerovali da su davna prošlost, i masovna, taktička silovanja zatočenih jadnica svih dobi, od djece do nemoćnih starica, i stravični masakri civilnog pučanstva i jednogodišnje opsade koje dovode do kanibalizma i umiranja od smrzavanja, takva Srbija koja je i prije ovoga rata bila prevelika za svoj narod jer je u njoj, u predratnim, avnoj skim granicama živjelo 40 posto nesrpskog pučanstva, znači - bila je za 40 posto veća nego je to trebalo njenom puku, takva Srbija koja se sada gotovo udvostručila, postala je uzor svima. Od sada, od ovoga rata, pa do kraja ovakvoga svijeta, sve je postalo dopušteno, sve do njegova kraja u samouništenju.
Prijatelji koje smo toliko trebali uglavnom su kupovali za sebe mirnu savjest, šaljući nam mrvice od svoga obilja, kako nama tako i našim krvnicima, podjednako, jer svi smo dobijali isto. To najbolje znaju ljudi u UNHCR-u. Mi smo trebali prijatelje, a dobili smo skrbnike, koji nas isto tako hoće učiti nekom svojemu redu, a nama je dosta tih koji nas uče šibom. To svaki od nas ima cijeli svoj vijek. To bi trebao znati gospodin Klaus Kinkel kad se hvali da šamara Hrvatsku kako i kada zaželi, kao onda kad je rekao da se upravo on, i nitko drugi, usprotivio davanju kredita Hrvatskoj za izgradnju Masleničkog mosta, da se raspolućena Hrvatska ponovo spoji, jer kako reče, most bi se mogao upotrijebiti u vojne svrhe. A kako stojimo sa zrakom, gospodine Kinkel? Jer Hrvatski zrak udišu i hrvatski vojnici, pa bi nam Vi i zrak mogli uskratiti, gospodine.
Ali toga se još nisu dosjetili. Hrvatska treba prijatelje, a ne gazde. Jer Hrvatska nikada neće i ne može biti ničiji, ali ničiji »Bantustan«. Ne više. Hrvatska može biti iskren i vjeran prijatelj. To Hrvatska treba. I Bosna. A prijatelje se ne ponižava, pogotovo ako im treba pomoć i ako im se pomoć daje. Pogotovo ne tada, jer davati trebaš na koljenima, a primati uspravno. To prijatelji ne smiju zaboraviti kada daju.
Bilo je i onih koji su kod nas došli kao vojnici, »plavi šljemovi« - UNPROFOR, UN zaštitne snage. Svatko je od njih imao svoje osobne razloge. Netko je došao zbog vojničkog izazova, netko zbog fantomske pravde, netko zbog dobre plaće. Bila su tri vojnika koja su se naročito istakla u ovom ratu: general McKenzie, pukovnik Stewart i general Morillon. Prvi od njih, general McKenzie, neformalno je optužen od bosanskih vlasti da je sudjelovao u silovanjima mladih zarobljenih bosanskih djevojaka. Sada po Americi i Kanadi, za novac, agitira za Srbiju. Drugi od njih, pukovnik Stewart, u Bosni je ponovo našao ljubav, raskinuvši brak sa svojom prvom - zakonitom ženom. Treći, general Morillon, Francuz sa cigaršpicom, postao je slavan po akciji u Srebrenici. Prije toga, neposredno, bila je jedna druga epizoda koje se sada malo tko sjeća. Konjević Polje. General je išao tamo da utvrdi masakr nad Muslimanima počinjen od srpske strane. Po povratku odatle rekao je da nikakvih dokaza masakra nema, a onda se iznenada, nekoliko dana poslije, tada je već bio u Srebrenici, sjetio da je ipak vidio masovne grobnice. Neki kažu da je već tada bio smijenjen. U svakom slučaju, njegova smjena je došla danas, dok ovo spominjem. Prijatelj mi je rekao, urednik uglednih njemačkih novina, da je bio na frankfurtskom aerodromu kad je kretala jedna pošiljka s čistim rubljem, hranom i pićem za generala. Isporučena mu je padobranom u Srebrenicu.
Trebalo bi konačno povući vodu. Pustiti je da spere smrad. Jer više se ne da disati. Neka voda odnese sve. U zaborav. Sav smrad, zločine i poniženja. Sve. Samo će jedno ostati, što se neće moći oprati, zaboraviti i oprostiti Spoznaja da smo vremenom svi postali kao i oni ili slični njima. Tome zaborava i oprosta nema. Ne. To im nikada neću moći oprostiti. Osobno JA.
Vrelo: „Izlet u pakao“, str.47-62