Otok na Muri
Mile STOJIĆ
autobus centrotransa s natpisom Sarajevo-Kiseljak-Wien, nakon četrnaest sati truckanja kroz gudure i klance ulazi u Graz. Zimska je noć, siječanjska snježna vijavica, pa se ova krivudava trasa čini još dužom i nesigurnijom. Izmrcvareni i mrzovoljni putnici stavljaju primjedbe vozaču čas da im je hladno, čas da je grijanje prejako: »Smanji, bolan, tu furunu, šta si naložio, osušićemo se ko pečenice!« Od tridesetak putnika, uglavnom gastarbajtera i studenata, većina putuje za Beč, a u Grazu izlazi svega dvoje. Nakon novogodišnjih tropskih kiša grad je obavila snježna oluja i nitko od putnika bosanskog autobusa i ne sluti da smo ušli direktno u ceremoniju svečanog otvorenja »kulturne prijestolnice Europe«.
Nad gradom se rasprskavaju divovski maslačci vatrometa, što jedan sredovječni putnik komentira ovako: »Sedam dana Švabo slavi svoje svece, jebe se njega. Pito bi' ga ja bi li puco da ko ja tri mjeseca platu primio nije.« Čovjek potom svima objašnjava daje »ko fol zaposlen« u sarajevskoj mljekari i da ide u posjet zetu i kćeri, što su početkom rata pobjegli u Beč i danas prehranjuju i njega i ženu i »žive ko bubreg u loju«.
Malo tko od putnika bosanskog autobusa zna da u Grazu upravo traje svečana inicijacija, kojom se glavni grad austrijskoga dijela Štajerske preobražava u kulturnu prijestolnicu Staroga kontinenta, jer, kako su objašnjavali marksisti, kulturne potrebe proizlaze iz stupnja životnog standarda. Pripadaš i sam tim garavim ljudima iz autobusa, pendlerima, što svoje dane provode u ritmu klatna, njišući se između Beča i Sarajeva, između Busovače i St. Poltena, uvijek u grčevitoj nadi da će barem naša djeca biti pošteđena. U novinama sutra čitaš da se u svojstvu pokrovitelja Grazerima i gostima obratio austrijski predsjednik Thomas Klestil, naglasivši kako se Graz na zemljovidu nalazi nedaleko od Mađarske, Slovenije i Hrvatske. »Takav položaj se prije može smatrati pogodnošću negoli prijetnjom«, zaključio je Klestil, uvjeren da se ponešto još može i naučiti od tih nevoljnih susjeda.
U statementu ove blještave smotre novca i tehnologije ističe se da bi »kao prijestolnica kulture, Graz u sljedećih 12 mjeseci trebao dati svoj doprinos u uspostavljanju europskoga kulturnog identiteta«, mada se nigdje ne navodi što bi taj identitet imao značiti.
Jesu li granice europskoga kulturnog identiteta i danas kao i jučer granice tzv. zapadnog kršćanstva, pitanje je gotovo retoričko. Pravo je pitanje: poznaje li Europa uopće multikulturu, za koju se stalno deklarativno zalaže? Odgovor će dati vjetar, ali Europska Unija ne živi multi-kulti i zasad odbacuje svaku mogućnost takva života. Na svečanom otvorenju u Grazu kao zastupnika multikulture predstavljaju slavnog našeg nogometaša Ivicu Osima, koji, jadan, drži pledoaje za toleranciju. Austrijska publika u zvijezde je kovala ovoga nogometnog genija dok je Sturm koji je vodio bio šampion, a kad su kola krenula nizbrdo, upravitelj loptaša iz europske kulturne prijestolnice, izvjesni Kratnig, nimalo tolerantno optužio je Osima da u Austriju »importira ćevapčići-kulturu«! Toliko o toleranciji u europskoj kulturnoj prijestolnici, mada je Straus s Grbavice vrlo pronicljivo zborio o navijačima, raji i publici, kao jednako vrijednome dijelu kulturnoga identiteta.
Slušajući njegove iskrene riječi, ponovno sam zaključio da govor o toleranciji ima smisla samo onda kad dolazi od strane jačeg. Zar o tomu ne svjedoči upravo patnički grb Osimove Grbavice, toposa na kojem su svi pojmovi naše civilizacije, a ponajviše pojam tolerancije, brutalno poniženi, zgaženi vojničkim cokulama.
Osim Osima, Graz se u godini kulture sjetio i jednog drugog svog davnašnjeg stanovnika, drugog Ivana od Bosne. Grad je ove godine ustanovio međunarodnu nagradu »Ivo Andrić«, koja će se bijenalno dodjeljivati južnoeuropskim piscima. Andrić je, naime, živio u Grazu kao vicekonzul Kraljevine Jugoslavije od 1923. do 1925. godine. Za te tri godine službe on je povremeno posjećivao predavanja na Katedri austrijske povijesti, potom se sprijateljio sa dr. Felixom Heinzom Schmidtom, utemeljiteljem studija slavističke filologije. Ali, Andrićeva veza s Grazom ostat će upamćena po na brzinu sklepanom doktoratu (rang današnje fakultetske diplome), jer je u Beogradu početkom 1924. godine izišao zakon da se svi neškolovani činovnici u diplomaciji moraju vratiti u zemlju. Taj navrat-nanos napisani austrofilski spis, koji je pisac za života krio kao zmija noge, objavljen je tek postumno i donio je mnogobrojne argumente Andrićevim mrziteljima.
U tom radu on se kukom i motikom oborio na kvalitetu duhovnog života u Bosni za vrijeme turske okupacije, što je hitro protumačeno kao da je fra Ivan-beg mrzio islam i muslimane!
Živjet će tako Graz cijelu ovu godinu u znaku kulturne metropole europske, u znaku stotinu specijalnih projekata na kojima će sudjelovati više od tisuću europskih umjetnika svih fela. U programske vrhunce spadaju gostovanje Opere Kirov i predstavljanje triju stoljeća ruske glazbe u veljači ove godine, te otvaranje novog Umjetničkog paviljona, jednog od najuzbudljivijih primjera suvremenoga graditeljstva, rada dvojice britanskih arhitekata - Petera Cooka i Colina Fourniera.
Na samom otvaranju u gradsku rijeku porinuto je čudno plovilo pod nazivom »Otok na Muri«, okupano hladnom vodom i plavičastim laserskim svjetlom. Medu desecima izložbi vrijedno je još spomenuti izložbu fotografija i videa, koju su postavili Peter Weibel, veliki autoritet za medije, i Günther Holler-Schuster. Projekt se zove »M-ARS — Mars, Ars - Umjetnost i rat«, gdje se vide razorene ulice Sarajeva, naša nijema i uplakana lica, što ih već jedno desetljeće gledamo, cijelu jednu vječnost.
O postojanju te izložbe putnici poznog autobusa uglavnom nemaju pojma, kao ni o tome zašto je Austrijancima stalo da svoju književnu nagradu nazovu imenom nekog našeg čovjeka. Oni za vrijeme svojega dugog putovanja iz mračnih u svjetlije predjele inače vrlo malo spominju književnost i kulturu, nešto više sport. Kada je riječ o Osimu — svi se diče njime, te ponosno ističu da je »pun ko brod«.
Najviše pričaju o novim herojima, o kojima je spomenuti Andrić ostavio duboka i upečatljiva svjedočenja: Opšte ludilo koje je zahvatilo svet i kasabu od Huse kokošara načinilo je Huseinagu izvoznika(...) Kad tako jedna vlast i s njom jedan red stvari dotraje i oslabi i počne da se ruši, njeni službenici ne samo da se olinjaju, nego se odnekud i fizički promene. Tada se ne zna pravo staje dopušteno a šta nije. Tada je sve mogućno. I tada se podignu i osile kokosari« (Ivo Andrić, Nemirna godina, str. 168). I upravo ti kokošari i njihova mjerila, poručuju ovi škrti dijalozi u dugoj januarskoj vožnji od Sarajeva do Graza i Beča — naša su jedina kulturna perspektiva, budućnost i sudbina.
Vrelo: "Via Vienna", str.145-148