Dosada

Da bi izbjegao dosadu čovjek ili radi ili izmišlja igru daleko od svojih poteba. U obadva slučaja nema ništa drugog osim gole potebe za radom uopće. Stječem dojam da je količina dosade, ako se to uopće može mjeriti, veća negoli nekoć jer profesije i zanimanje uopće (ali i danas) ne mogu egsistirati ako nema koliko-toliko uporišta i strasti. Poljoprivrednici su zaljubljeni u svoju zemlju, djed poput nekog čarobnjaka napravi stol ili stolicu. Postolari su znali koji broj obuće nosi svaki od mušterija. Vojnici su bili ratnici sa strašću...

Čini mi se nije bilo kao danas, nije bilo pitanja o smislu života, on je bio nešto što je onda bilo, nešto što su oni imali sa sobom u radionici ili na njivama kao nešto najprirodnije na svijetu. Svako zanimanje imalo je svoj mentalitet, svoj vlastiti način života. Lječnik je razmišljao drukčije nego seljak ili vojnik. Danas smo svi jednaki, objedinjujemo se u zajedničkoj ravnodušnosti koja preresta u čamotinju.

O tom fenomenu, o dosadi pisao je i Thomas Mann u svom djelu „Čarobna gora“:

„O naravi dosade uvelike su rasprostranjene pogrešne pre­dodžbe. Općenito se misli da zanimljivost i novost sadrža­ja "ubijaju" vrijeme, to jest da ga skraćuju, a da monoto­nija i praznina otežavaju i koče njegov tok. To nije bezu­vjetno točno. Praznina i monotonija mogu, doduše, raz­vući tren i sat i učiniti ih "dosadnima", ali velike i najveće mase vremena skraćuju i, štoviše, posve poništavaju mo­notoniju. Obratno,, bogat i zanimljiv sadržaj svakako može skratiti i ubrzati sat, pa i dan, ali u globalu daje toku vremena širinu, težinu i solidnost, tako da godine bogate događajima prolaze mnogo sporije nego godine siromašne, prazne, lagane, koje prohuje kao da ih je vjetar otpuhao. Dakle ono što nazivamo dosadom, dugočasnicom, prije je zapravo neko bolesno osjećanje kratkoće vremena zbog monotonije: veliki vremenski razmaci, kad imaju nepreki­dno jednoličan tok, skupe se na način koji nasmrt prestra­vi srce; kad je jedan dan kao i svi ostali, onda su i svi dani kao jedan; a u potpunoj monotoniji i najdulji život proživio bi se kao najkraći i minuo bi u tren oka.“

Godine nam ne mijenjaju suštinu, ukoliko je uopće imamo: dok mi se mašina za kavu zagrije mlataram rukama i razgonim roj vinskih mušica koje su se okupile oko zdjele s polutrulim kruškama. Mislim da ih moram razabrati i one koje su počele truliti, odstraniti. Opet je kanta sa zelenim otpadom puna... kao da imam kravu. Tek sad sam shvatio zašto kroz prozor vidim drugu stranu doline... stari bor je posječen. Noseći zeleniš opazio sam dvojicu muškaraca (jedan je pod pazuhom imao neku knjigu i obadvojica kravatirani) kako ulaze u zgadu. Sličili su na Jehove svjedoke. (moj stari je znao reći - novovjerci). A i susjeda ima novog Golfa - crne boje.

Fernando Pessoa dosadu vidi kao prazninu:

„Sve je praznina, čak i ideja praznine. Sve se kaže jezikom koji je za nas neshvatljiv, strujom slogova koji ne nalaze odjeka u našem razumijevanju. Život je prazan, duša je prazna, svijet je prazan. Svi bogovi umiru smrću koja je veća nego smrt sama. Sve je praznije nego praznina. Sve je kaos ničega.

Kad tako razmišljam i osvrćem se oko sebe u nadi da će mi stvarnost utažiti žeđ, vidim bezizražajne geste. Ka­menje, tijela, misli - sve je mrtvo. Svi pokreti su miro­vanje, a sve miruje na isti način. Ništa mi ništa ne kaže. Ništa je poznato, iako ne zato što ga smatram tuđim, nego zato što ne znam što je ono. Svijet se izgubio. A u dubini moje duše - koja je jedino što je stvarno u ovom trenutku - je oštra i nevidljiva bol, tuga koja liči zvuku koji stvara onaj tko plače u mračnoj sobi.“