Trojka za proturatno djelovanje

Antologijska je njegova poruka uoči odlaska u ratnu misiju iz Luxembourga u Beograd: »Kucnuo je sat Europe. Ovo je sat Europe, a ne Amerike.« I to je bila EZ: ministar najmanje drža­ve članice objavljuje novu europsku epohu jer on trenutačno predsjeda Zajednicom. No, on niti zna kamo ide, niti u što se upušta, budući da ga u Luxembourgu nema o tome tko kvali­tetno brifirati. Mnogo kvalitetnije informacije imali su ministri velikih država poput Francuske, Velike Britanije ili Njemačke. Ali, imale su i različite interese i politike. Francuska iVelika Britanija već su tada očito podržavale srpsku opciju pod pla­štem očuvanja Jugoslavije. Njemačka je branila hrvatsko i slo­vensko pravo na osamostaljenje. Medutim, Jacques Poos ni to ne vidi. I to ga čini idealnim da bez opterećenja predstavlja snažnu i odlučnu EZ, da zakorači u nepoznato, uvjeren kako čini veliku stvar, i ne znajući koliko je dolje duboko. Štoviše, uvjeren je da stvara povijest. Ne primjećujući da se upućeniji već u sadašnjosti podsmjehuju tim povijesnim činima.

I tako neokrunjeni kralj diska, birokratski formatirani dok­tor prava i politički pretenciozani teoretičar luksemburškoga ekonomskog modela u »misiji posljednje šanse« dolaze na Bal­kan zaustaviti rat. Koji rat? U Sloveniji se već drugi dan vode borbe izmedu njene Teritorijalne obrane i JNA. Slovenski je parlament 25. lipnja donio Deklaraciju o neovisnosti, baš kao i Hrvatski sabor. No, za razliku od opreznije Hrvatske koja stre­pi da bi trenutačna provedba deklaracije mogla poslužiti JNA kao povod za intervenciju i otvoreni rat, Slovenija već sljedećeg dana čini prve korake u demonstraciji neovisnosti. I čini to na način koji je otvoreni izazov JNA, Ustavom zaduženoj za oču­vanje teritorijalnoga integriteta SFRJ: s graničnih prijelaza pre­ma Italiji, Austriji i Mađarskoj uldanja jugoslavenske te postav­lja slovenske simbole, a kontrolu prijelaza preuzimaju slovenski policajci i carinici. Zapravo, uglavnom isti policajci i carinici dobivaju nove uniforme i oznake. Tadašnji savezni premijer Ante Marković donosi odluku kojom ovlašćuje saveznoga mi­nistra unutarnjih poslova Petra Gračanina i saveznoga ministra obrane Veljka Kadijevića da na vanjskim granicama SFRJ us­postave kontrolu saveznih institucija te da razmjeste JNA na državnim granicama SFRJ kako bi zaštitili granice i granične prijelaze. To je jedna od rijetkih odluka iz toga razdoblja u koj i­ma je Marković, tada već uvjerljivo Premijer bez zemlje, dobio punu suradnju svojih ministara obrane i policije, Veljka Kadi­jevića i Petra Gračanina, srpskih kadrova u saveznoj vladi, vrlo bliskih Slobodanu Miloševiću. Marković je poslije tumačio kako je odluka bila zloupotrijebljena i krivo interpretirana. Teško je procijeniti - je li to uistinu bio slučaj ili je samo on bio iznenade n posljedicama vlastite odluke?

U takvim vatrenim uvjetima trojka počinje proturatnu akci­ju. Najprije je sletjela u Beograd i otišla do saveznoga premijera Ante Markovića, koj i se već prije požalio da je JN A uvelike pre­mašila instrukcije njegove vlade i zatražio prekid vatre. Marko­vić se ponašao kao da još uvijek ima vladu iako mjesecima rani­je nije bio siguran dolazi li ga njegov ministar obrane Veljko Kadijević uhititi ili samo podnijeti izvještaj o stanju u vojsci. I trojka se ponašala kao da je Marković još uvijek premijer, da ima vladu koja kontrolira dogadaje, diplomatski poštujući for­mu. I ubrzo su našli zajednički jezik: treba dogovoriti prekid vatre, Hrvatska i Slovenija trebaju na tri mjeseca suspendirati provedbu deklaracija o neovisnosti, srpsko vodstvo treba pri­stati na izbor hrvatskog predstavnika Stipe Mesića za predsjed­nika Predsjedništva SFRJ, što je blokiralo već mjesec i pol. Time bi vojska dobila legalnoga vrhovnog zapovjednika kojega za blokade Predsjedništva formalno nije imala.

Nakon što su usuglasili vatrogasne mjere s razvlaštenim save­znim premijerom Markovićem, trojka je za svoj plan trebala pridobiti republičke predsjednike - Tuđmana, Kučana i Mi­loševića. Kučana i Tuđmana sreli su u Zagrebu i prijedlozi su glatko prihvaćeni. Šećer je ostao za kraj! Trebalo je još nagovo­riti Miloševića da pristane na ono što i sam želi, ali trojka to nije znala - na izbor Mesića za predsjednika Predsjedništva SFRJ. Trojka se vratila u Beograd 30. lipnja i više od četiri sata nago­varala Miloševića da dade zeleno svjetlo za Mesićev izbor. Tu­mačili su mu kako smjene u kolektivnim tijelima funkcioniraju u zapadnim demokracijama, primjerice EZ-u. Eto, baš u po­noć toga dana Jacques Poos je trebao predati palicu predsje­davajućeg Ministarskoga vijeća EZ-a nizozemskom ministru Hans van den Broeku. Nakon dugog uvjeravanja Milošević je pristao, ali ne bez zadrške. Poslao ih je još da na izbor pokušaju privoljeti njegova najvjernijeg i najpouzdanijeg glasnogovorni­ka, Borisava Jovića. Trojka nije shvatila da ih Milošević vuče za nos, niti da nakon Miloševićeve odluke nemaju više o čemu razgovarati s Jovićem. Toliko nisu poznavali odnose u srpskom vodstvu. Jović, koji je slovio kao osoba koja neveliku inteligen­ciju nadoknaduje slijepom odanošću vodi, uživao je u svojoj superiornosti nad europskom trojkom. Puštao ih je da dugo slamaju njegov otpor Mesićevu izboru. Štoviše, postavio je svoj uvjet: pristat će na Mesićev izbor samo ako van den Broek javno izrazi europsku podršku integritetu SFRJ i izvrši pritisak na Mesića da radi na obnovi saveznoga ustavnog poretka i povrat­ku slovenskih graničnih prijelaza pod nadzor saveznih institucija.

Jović je odglumio najgorljivijeg branitelja Jugoslavije. Za trojku - dovoljno uvjerljivo.

Tri dana ranije, kada je JNA počela rat protiv Slovenije, Jo­vić, Milošević i Kadijević vodili su sasvim drukčiji razgovor o ostanku Slovenije u Jugoslaviji. Prema Joviću (Poslednji dani SFRJ, str. 343-344), Milošević je inzistirao da vojska više ne brani granice tadašnje Jugoslavije: »Šta mi ima da branimo slo­venačke granice, to je privremeno. Treba da branimo ono što će biti trajno.« Jović bilježi: »On (Milošević, op. a.) uporno pomi­nje samo Sloveniju, možda i iz taktičkih razloga prema vojsci koja je opijena jedinstvom Jugoslavije koje više nema, ali je za nas jasno da se to odnosi na Hrvatsku bez srpskih teritorija u njoj.« Samo nekoliko sati prije nego što je postavio svoj uvjet van den Broeku, Jović je na sjednici Vijeća za zaštitu ustavnog poretka prvi put službeno zatražio da se Sloveniju pusti iz J ugo­slavije, da Savezna skupština prihvati slovensku deklaraciju o samostalnosti, da se JNA povuče na »nove granice« jer »mi ne­mamo potrebe ni interesa da taj rat vodimo« (str. 345). Trojka nije znala ni ono što su već objavile novinske agencije. Nakon određenog opiranja, van den Broek je pristao javno izreći eu­ropsku podršku integritetu SFRJ iako mu to nije bilo izričito naznačeno u instrukcijama EZ-a. Jacques Poos još je jednom bio na antologijskoj razini: »Izvršili smo našu misiju i zaustavili krizni proces.« Borisav Jović samo ih je vukao za nos.

Primirje nije poštivano. Iako je puštanje Slovenije iz SFRJ bilo tek pitanje dana te premda je o tome postojao prethodni dogovor između slovenskog i srpskog vodstva, rat je još malo trebao Miloševiću kao kulisa za pripremu sljedećega. Nastavak borbi u Sloveniji Kadijević koristi kao izgovor da bi poslao po­moć JNA. Kolona od 180 tenkova, koju su deseci tisuća Srba ispratili cvijećem, upućena je početkom srpnja iz Beograda pre­ma zapadu. Ali ne odlazi u Sloveniju, već ostaje u istočnoj Slavoniji, u Hrvatskoj. Upravo onako kako je Milošević zatražio: da se razmjesti na granicama koje je vidio kao trajne, na grani­cama u okviru kojih je vidio Veliku Srbiju. Milošević i Jović se 5. srpnja ponovno sastaju s Kadijevićem kako bi mu rekli što mu je dalje činiti. Prema Joviću, oni traže od Kadijevića da Slo­vencima odgovori svim sredstvima, uključujući i zrakoplov­stvo, da ne dopusti daljnje šikaniranje JNA koja je u Sloveniji trpjela poraze i počela se raspadati. Da time podigne moral voj­sci i ujedno uplaši Hrvatsku. Da potom povuče vojsku iz Slove­nije, a glavne snage JNA koncentrira u Hrvatskoj, i to na liniji Karlovac-Plitvice na zapadu, Osijek-Vinkovci-Sava na istoku i Neretva na jugu, te da potpuno izbaci Slovence i Hrvate iz voj­ske. »Bili smo kategorični. Veljko bez ikakve diskusije prihvata. Samo, misli da mu treba 6-1O dana. Mi se ne slažemo. Tražimo 2-3 dana. Posle toga doći će priznanje Hrvatske od Austrije i Njemačke, a tada bi bila moguća i njihova vojna intervencija«, bilježi Jović (str. 349). Trebalo je još naći samo povod za eskala­ciju sukoba. Milošević koristi činjenicu da trenutačno postoji Predsjedništvo SFRJ kao formalno vrhovni zapovjednik voj­ske, koje je dan ranije, provodeći dogovore s trojkom o tromje­sečnom moratoriju, donijelo odluku da se nadzor savezne gra­nice prepusti JNA. Milošević traži od Kadijevića da predloži Predsjedništvu dvije opcije: da prisili Slovence da poštuju tu odluku Predsjedništva ili da zapovjedi JNA napuštanje Slove­nije. Bilo koju opciju Predsjedništvo izabralo, sukob je nemi­novan. Jer, Slovenci sigurno neće dopustiti JNA da ponovno preuzme kontrolu granica, niti će joj dopustiti da napusti Slo­veniju s oružjem.

Nakon nastavka oružanoga sukoba u Sloveniji i izvanredno­ga ministarskog sastanka dvanaestorice u Haagu, trojka 8. srp­nja ponovno stiže u misiju. Ovaj put u bivše Titovo ljetovalište na Brijunima. Sastav je nešto izmijenjen: umjesto de Michelisa, čiji je mandat u trojci istekao, van den Broeku i Poosu se pri­družuje portugalski ministar vanjskih poslova Joao Pinheiro. Nakon de Michelisova odlaska, u novoj trojci sada uistinu nit­ko ne zna ništa o događajima u kojima posreduju, niti ima osnovna znanja o vojsci i ratovanju. EZ, u ime koje dolaze, nema ni jedinstveno ni jasano stajalište o daljnjoj politici prema SFRJ. Zapravo nema politike. Borisav Jović ponovno se igra s trojkom navodeći je da tijekom dugih pregovora potvrde ono što su predsjednici Kučan i Milošević već dogovorili: izlazak Slovenije iz Jugoslavije. Uz posredništvo trojke, slovenski pred­sjednik i Savezno predsjedništvo usvajaju deklaraciju prema kojoj će se JNA povući u vojarne, Slovenska teritorijalna obra­na povući će se u svoje baze, a kontrola graničnih prijelaza bit će prepuštena slovenskoj policiji. Odluka o konačnom odlasku JNA iz Slovenije ostala je visjeti u zraku i bila je samo pitanje dana. Stipe Mesić je jedini član Predsjedništva koj i je bio protiv takvog rješenja. Njime je, uz posredovanje europske trojke, na hrvatskim Brijunima Miloševiću i JNA dano zeleno svjetlo da u Hrvatskoj »stvaraju granice koje će biti trajne«.

Hrvatska je bila zaobidena u Brijunskoj deklaraciji jer Jović, razumljivo, nije želio pregovarati o statusu JNA u Hrvatskoj. Trojka ne samo da nije imala mandat to iznuditi, ona uopće nije shvaćala što znači - povući JNA iz Slovenije, a ostaviti je u Hrvatskoj. U Brijunskoj deklaraciji na Hrvatsku se odnosila je­dino obveza da, baš kao i Slovenija, na tri mjeseca suspendira provedbu Deldaracije o samostalnosti. Za Sloveniju je nakon isteka toga roka istinsko postizanje samostalnosti bilo osigura­no. Za Hrvatsku, međutim, vrlo upitno. Poruku trojke da EZ ne želi prejudicirati rješenje i puki apel da se sve strane uzdrže od uporabe sile -- srpsko je vodstvo protumači lo kao poruku da je prekrajanje republičkih granica oružjem dopušteno. Ili, barem, da neće biti kažnjeno.

Borisav Jović poigravao se s trojkom kao s pučkoškolcima, prodajući im kao mirovno rješenje Miloševićevu platformu objedinjavanja svih područja na kojima žive Srbi nakon što Slo­venija ode iz Jugoslavije. A trojka mu se umiljavala, pro našavši u njemu ključ mirovnoga rješenja. »Jako sam zadovoljan onim što sam jučer čuo u izjavi gospodina Miloševića, da on prihvaća pravo na samoopredjeljenje, da prihvaća mogućnost da to može sa vremenom dovesti i do odcjepljenja određenih repu­blika Jugoslavije«, hvalio je van den Broek Miloševića pred Jo­vićem (Poslednji danijugoslavije, str. 35]). Jacques Poos rekao je Joviću izravno: »Najvažnija vaša rečenica, po mom mišljenju, jest da se trebamo koncentrirati na mir, a ne na integritet. Upravo smo i mi to rekli sa svoje strane. Tokom svih diskusija koje smo ovdje vodili, rekli smo da pregovori treba da počnu bez ikakvih preduvjeta i bez prejudiciranja bilo kakvog rješenja. Mislimo da je moguće u kontekstu tih pregovora da jedna re­publika napusti jugoslavensku federaciju nakon pregovaranja o svim aspektima koji mogu nastati kao posljedica jednoga tako važnog koraka.« Baš onako kako su Milošević i Jović htjeli. Jo­vić im je, doduše, dao do znanja da Srbija neće pustiti Hrvatsku da ode iz federacije jer »ne smije dopustiti da Srbi žive u tuđoj državi« (str. 357). Ali, trojka to nije shvatila kao osobit pro­blem, a kamoli kao ratnu prijetnju. Tek kao veliku Jovićevu za­brinutost. Trojka je propustila primijetiti da se JNA već raz­mješta na ratne pozicije u Hrvatskoj kako ne bi dopustila »da Srbi žive u drugoj državi«, da je u takvim okolnostima jedini efekt »mirovnih pregovora bez preduvjeta« ostavljanje vremena i prostora Miloševiću i JNA da u meduvremenu oružjem stvore »preduvjete«. Van den Broek je još jednom poručio Joviću kako treba rješavati međunarodne sporove: »Svoje stavove mo­rate zasnivati na Helsinškom finalnom dokumentu i Pariškoj povelji o ovakvim situacijama, odnosno pregovorima. U tim se dokumentima kaže da je samoopredjeljenje pravo, a da je inte­gritet države princip koji je veoma bitan. U tim dokumentima su i zalaganja za nenasilje, za miran dijalog, za puno poštivanje principa demokracije, ljudskih prava, a u okviru ljudskih prava i poštivanje prava manjina.« Joviću je ta poruka mnogo značila.

Pet dana poslije nizozemska je vlada izložila pred EZ prepo­ruke za mirovno rješenje. One su gotovo identične mirovnom receptu koji je Jović iznio van den Broeku na Brijunima. Izme­du ostaloga, predložena je i promjena republičkih granica jer »Srbija i srpski elementi u saveznim organima, kao i JNA, dali su do znanja kako nikad neće tolerirati pojavljivanje nezavisne Hrvatske sa 11 posto srpskog stanovništva unutar njenih grani­ca. Niti labavo strukturirana Jugoslavija, sastavljena od šest su­verenih republika, neće otkloniti ta srpska strahovanja«. Nijedna od ostalih 11 članica EZ-a nije podržala nizozemski prijed­log, koji je izgledao kao da ga je pisao Milošević osobno. Van den Broek je, doduše, nekoliko godina kasnije postao jedan od najgorljivijih kritičara Miloševića i velikosrpske politike te po­bornik međunarodne vojne intervencije protiv vojske bosan­skih Srba. Nakon što je naučio. No, to je bila i tako je djelovala EZ u prvoj epizodi Miloševićeva rata za Veliku Srbiju.