Posavski Zmaj - Šećerana i bageri

Piše: Stjepan BLAŽANOVIĆ

Ona mu je pomogla potražiti zapovjednika Đuku u gra­du, ali ga nije bilo. Iskoristila je priliku da mu pokaže grad. Imao je sličan položaj uz Savu kao i Šamac. Sve su im se ulice sjekle pod pravim kutom. To je bio dokaz da je grad nastao odjednom i to planski.

Nakon završetka srednje škole Janja je više godina radi­la u ljekarni i dobro poznavala grad i ljude. Pokazujući rukom na predgrađe rekla je:

-   Tamo desno, u pravcu srpskih sela novo je naselje.

-   Nepravilne ulice, neuredna izgradnja. Sve Srbin do Srbina. Policajci, poštari, poreznici i partijski drugovi. Drža­va im preko noći dodijelila placeve i oni uz kredite došli u čaršiju. Iako nisu mnogobrojni, to što su dobro raspoređeni stvara dojam da ih ima mnogo više nego Hrvata i Muslima­
na. Ali nije tako. Čak ih ni namješteni popisi nisu uspjeli dovoljno namnožiti, iako su popisivani i oni koji su davno odselili u Beograd ili pod zemlju.

-   Među popisivačima bilo je i naših  Hrvata?

-   Jeste, ali oni su se morali pridržavati uputa. Srpski popisivači imali su dodatne instrukcije. Poslijeratnim će se popisom ponovno utvrditi da je nestao veliki broj Srba, oso­bito onih kojih nije niti bilo. Na tome će odgajati svoju decu - da mrze "komšije" i da se osvećuju jer njihova je izreka -
ne posveti se onaj koji se ne osveti. Orašje je oduvijek bilo grad, ali doseljeni su Srbi iz svojih sela u njega dovezli i svinje. Srbin ne može bez svinje. Gadno ih nešto veže.

-   Ne mogu se načuditi tvojim riječima. Ja te tako nisam
učio.

-   Ne uči se sve u školi. O tome sam naučila više u životu s njima. Dobro sam ih upoznala.

Zmaj je uočio mržnju u Janjinu pripovijedanju. Shvatio je da ona voli ovaj grad i da bi ga rado vidjela ljepšega i urednijega. Složio se jedino s njezinom tvrdnjom: "Da nije ovih skorojevića koji ne stavljaju fasade na svoje kuće, Orašje bi zaista imalo boju orahove jezgre".

Iako u gradu nema tako velikih i starih stabala oraha kao prije, grad još miriše na njih. U početku su to bile kasa­be, ali austrijsko-turskom nagodbom Turci su se morali po­vući sat hoda od Save. Tako su u većem dijelu Posavine ostali samo katolici. Tek ponegdje spuštali su se s brda pra­voslavci i stvarali svoje skromne enklave. Poslije su se to­liko udomaćili da su im svi ostali smetali. Ne samo da su im smetali ljudi koje su zatekli nego i biljke. Orahe su zamijeni­li bagremima. Nakon rata zasadili su ih komunalci u svim posavskim gradićima. Kako se ni oni ne bi previše razrasli, svakoga proljeća nemilosrdo su ih sakatili.

Od predratnoga drveća jedino su preživjeli divlji keste­ni u Šamcu, Gradačcu i Modriči, a u Odžaku Odića jablani. Od starih naziva ulica koje su sačuvali Hrvati, čak i u bivšoj Jugoslaviji, do sedamdeset i prve očuvala se u Šamcu Ulica Stjepana Radića. U njoj je bila crkva, ali i stari raskošni ke­steni, što je ulici davalo golemo značenje. Ta je ulica ujedno bila i jedan od četiriju ulaza i izlaza iz grada. Kao što je Orašje bilo obilježeno orasima i još više duhanom, Gradačac se mogao pohvaliti šljivom i rakijom. Šamčani su se ponosili košarama izrađenim od vrbovih šiba. Poslije su to pokušali preuzeti i Gradačani, ali su oni ipak bili "sepetari" izrađujući sepete za transport šljiva i kukuruza.

Modričani su pridržali pravo na očuvanje stočne tradi­cije. Na poljoprivrednom dobru uzgajali su posavsko gove­do. Bila je to posljednja skupina od dvadesetak čistokrvnih grla. To govedo sa snažnim rogovima, osobito u volova, nije tražilo posebnu njegu. I zimi i ljeti boravilo je na otvo­renome. Problem je bio što su krave davale malo ili nimalo mlijeka. Najčešće bi presušile kada bi tele prestalo sisati. Govedo je sporo raslo, a ni težinom nije prelazilo sedamsto kilograma. Stoga su susjedi u Odžaku odbacili tradiciju i prihvatili se uzgoja simentalskoga goveda. Nije ih zanimao posavski simbol i ponos, vrlo sličan istarskom boškarinu. Opredijelili su se za dobit.

Uz Janjinu pomoć Zmaj je konačno pronašao Đuku. Bio je na granici općine, uz bager koji je kopao rov. On je ozbiljno shvatio preporuku s brifinga i htio što prije i teo­rijski i praktično učvrstiti bojišnicu. Dvjesta metara dalje u pogonu je bio drugi bager.

-   Što vam, zapovjedniče, radi onaj tamo bager?

-   Ne radi on nama nego Srbima! Imali smo dogovor...

-   Zašto niste uzeli najkraći pravac prema šumi?

-   One dvije njive su srpske pa ih nećemo!

-   Ni oni neće ništa što je hrvatsko?

-   To ne znam. Vidjet ćemo, Isusa ti!

-   Zar ne vidite što  rade u Hrvatskoj?

-   Ovo je drugo. U Bosni se zna što je čije...

-   Živi bili, pa vidjeli.