Bosanska Posavina - povijesni prikaz
Bosanska se Posavina prostire na širokom prostoru južno od Save u sjevernoj Bosni. Stjecajem niza nepovoljnih okolnosti, posebice nakon turskih osvajanja, došlo je tamo do značajnih etničkih promjena na štetu autohtonoga hrvatskoga naroda te su u nekim dijelovima Hrvati postupno nestajali. Osim toga, na tom prostoru se ustališe i nova regionalna imena, kao: Semberija, Lijevče Polje, Potkozarje, Pounje, a to su mikroregije gdje su Hrvati, u velikoj manjini u odnosu na ostalo tamošnje pučanstvo. Stoga, Bosanskom Posavinom držimo prostor južno od Save, između Lijevča Polja s motajičkim gorjem na zapadu i Semberije na istoku, gdje su se Hrvati unatoč svih nepovoljnih povijesnih prijelomnica uspjeli, ne samo održati, nego i zadržati relativnu većinu u odnosu na muslimansko i srpsko pučanstvo. Zbog etničkih promjena i južna granica značajno se pomakla na sjever od nekadašnjega razmeđa između rimske Panonije i Dalmacije. Istočna, zapadna i južna granica Bosanske Posavine određena je granicama crkvenih dekanata: Derventskoga, Doborskoga i Brčanskoga (izuzimajući Semberiju).
Bosanska Posavina, nalazi se, dakle, na prostoru četiriju crkvenih dekanata Vrhbosanske nadbiskupije u sjevernoj Bosni: Brčanskoga, Šamačkoga, Doborskoga i Derventskoga. Bilo je tamo (1991) 46 rimokatoličkih župa i 163.612 vjernika. Župne i filijalne crkve, kapele i kapelice, tj. oko 250 sakralnih objekata davalo je Posavini također i izvanjsku katoličku prepoznatljivost. Imala je Posavina i svoje samostane: tri franjevačka: u Plehanu, Tolisi i Dubravama, sedam samostana časnih sestara: dva u Derventi te po jedan u Bosanskom Brodu, Čardaku, Gornjoj Tramošnici, Plehanu i Tolisi. Imala je Posavina i svoja prošteništa: Gornju Tramošnicu, Jenjić u župi Vidovice, Koraće, Markovac. Imala je i svoje kultne grobove: sv. Šime u Vidovicama, fra Lovre Milanovića u Turiću i sv. Ruže u Uloviću. Imala je Posavina svoju vjersku i narodnosnu prepoznatljivost sve do srpske agresije i okupacije 1992. godine.
S državno - administrativnog motrišta, na prostoru spomenuta četiri crkvena dekanata, prije srpske agresije 1992. godine, nalazilo se osam posavskih općina: Bosanski Brod, Bosanski Šamac, Brčko, Derventa, Gradačac, Modriča, Odžak i Orašje te manji dijelovi srebreničke (župa Špionica) i dobojske (župe Foča i Cer) općine. Osam posavskih općina ima 2.535 km- i prosječnu napučenost od 143 osobe na km2, međutim, kada se tome prostora pri dodaj u dijelovi dobojske i srebreničke općine tada je to prostor s preko 2600 km2.
Tako omeđeni prostor nalazi se dijelom u potpuno ravničarskom, a dijelom na blago brežuljkastom području. Plodno zemljište, obilje vodotoka, bogata flora i raznovrsna fauna pružaju sve uvjete za život ljudi od najstarijih razdoblja. Arheološki utvrđeni te znanstveno istraženi ostaci materijalne kulture: naseobinski, nekropole, ostave s bakrenim, brončanim i zlatnim nalazima, ukrasni predmeti, oruđa i oružje potvrđuju kontinuitet naseljenosti toga kraja kroz prapovijesna razdoblja: paleolitičko, neolitičko, brončanodobno i željezno.
Nakon dugotrajnih ratova, prema Suetoniju, najžešćim od svih izvanjskih ratova poslije punskih, Rimljani su nametnuli svoju političku vlast na ilirskom i panonskom području u prvom desetljeću poslije Krista. Područje sjeverne Bosne imalo je panonska obilježja najmanje XII. stoljeća prije Krista, tj. činilo je etničku i kulturnu cjelinu s Panonijom. Rimljani su, čini se uzeli u obzir etnička obilježja u Panoniji i Dalmaciji prilikom razgraničavanja tih dviju pokrajina te granica nije išla rijekom Savom, nego znatno južnije, tj. ispod Bosanskog Novog, preko Banja Luke te nešto južnije od Tuzle na rijeku Drinu.
U antičkom razdoblju Posavina je bila relativno gusto naseljena, kako to potvrđuju brojni arheološki lokaliteti. Numizmatičke ostave iz druge polovice četvrtog stoljeća potvrđuju političku nesigurnost toga vremena te su novci zakopavani u zemlju.
Kada su široki prostori između Jadrana i Drave od VII. stoljeća počeli primati hrvatsko obilježje i Bosanska Posavina, tj. sjeverna Bosna, našla se u sastavu povijesnoga hrvatskoga prostora. U doba hrvatskoga kralja Tomislava u sastavu je njegova kraljevstva. Politički gospodari su se mijenjali, a narod je ostajao. Posavina je dijelila političku sudbinu banovina Usore i Soli. Usora se spominje u povijesnim vrelima 1225. u vezi s razdorom vjerskog dvojstva, tj. bosanskih krstjana i katolika. Nju je tada ugarsko-hrvatski kralj Andrija II. darovao kaločkom nadbiskupu Ugrinu pod uvjetom da krivovjerce privede pravovjerju. Od 1291. djeluju u sjevernoj Bosni dva franjevca i ta se godina drži službenim dolaskom franjevaca u Bosnu. Gustu naseljenost sj. Bosne i katoličko obilježje toga kraja potvrđuje prvi popis samostana bosanske vikanje Bartola Pizanskoga (1385/90), prema kojemu se na području između Drine, Bosne, Spreče i Sava nalazilo deset franjevačkih samostana. Od 1237. do 1319. godine istočni dio Usore, tj. Bosanska Posavina nalazila se pod Ugarskom.
Ban Stjepan II. Kotromanić (1322-1353) pripaja Posavinu Bosni, naime, prema jednoj povelji za njega se kaže da držaše (zemlju) od Save do mora, od Cetine do Drine. Povijesna činjenica kasnog priključenja (sredina XIV. st.) Posavine Bosni samo potvrđuje stoljetnu podvojenost središnjeg dinarskoga i peripanonskoga prostora. Nakon turske okupacije i smaknuća bosanskoga kralja Stjepana Tomaševića 1463. godine, ugarsko hrvatski kralj Matijaš Korvin formirao je u sjevernoj Bosni Srebmičku i Jajačku banovinu kao obrambeni štit od turskoga prodora na sjever. Tako je Posavina došla pod tursku vlast između 1512. i 1536. godine. Ukorijenjenost Katoličke crkve u sjevernoj Bosni prije njezina pada pod tursku vlast dokumentiraju, između ostaloga, ostaci brojnih temelja crkava u posavskim naseljima kao i narodno zapamćenje o crkvinama i svecima kojima su te crkve bile posvećene. Pouzdano je dokazano daje kult sv. Vida u Vidovicama nastao na antičkoj nekropoli, a kada su Turci srušili tamošnju crkvu sv. Vida, ona je prešla u narodnu legendu i dala ime današnjim Vidovicama u kojima se i danas sv. Vid najsvečanije slavi kao zaštitnik Vidovica. Pouzdano je dokazano da se ostaci starih crkava nalaze u suvremenim naseljima nastanjenim Muslimanima i Srbima. Tako npr. Crkvina u općini Bosanski Samac zacijelo nosi ime prema staroj katoličkoj crkvi, a sada je naseljena Srbima. Te stare crkvine samo dokazuju ukorijenjenost Katoličke crkve te etničke i vjerske promjene nakon nastupa turske vlasti u tom kraju. Političku vlast nekršćanskog gospodara autohtono stanovništvo u Posavini teško je prihvaćalo te je došlo do iseljavanja. Budući da se turska okupacija brzo širila na hrvatske prostore preko Save ta činjenica je zaustavila iselidbe i nametnula nužnost življenja u porobljenom zavičaju. Turci su, nakon okupacije u Posavinu počeli naseljavati pravoslavne Vlahe.
Postupno je dolazilo do islamizacije, posebice na gradačačkom i brčanskom području. Prema tome, etničke promjene počele su se događati u XVI. st. nakon pada Posavine pod tursku vlast. Demografska katastrofa zahvatila je i Posavinu u doba Bečkog rata (1683-1699), ali se taj kraj počeo demografski obnavljati već u prvim desetljećima XVIII. stoljeća, što povratkom iz Slavonije, što deselidbama iz Hercegovine i Dalmacije te su u Posavini iznovice zaživjela stara naselja a počela su nastajati i nova.
U Bosni nije bilo nijednoga pravoslavnoga samostana - manastira - prije turskoga zauzeća, a u Posavini, kroz svu njezinu povijest do 1992., nikada nije postojao nijedan pravoslavni manastir, a franjevački su bili i prije turske okupacije u Modrici, Skakavi, Koraju i drugdje.
Na području Bosanske Posavine nalazili su se veliki posjedi Bosanske biskupije koji su nastali darovnicom hercega Kolomana, a kasnije proširivani i potvrđivani novim darovnicama bana Mateja Ninoslava, ugarskoga kralja Bele IV, te banova Prijezde L. Stjepana II. Kotromanića i Tvrtka I. Čini se da je veći dio srednjovjekovne župe Nenavište bio u posjedu Bosanske biskupije.
Jedno od najznačajnijih srednjovjekovnih mjesta u Bosanskoj Posavini je Dobor. Srednjovjekovni grad Dobor, nedaleko od Modriče, na lijevoj obali rijeke Bosne, pripada župi Pećnik. Grad je podigao hrvatsko-slavonski ban, Ivaniš Horvat (1387). Pod Doborom su se sukobljavale vojske i vodili krvavi bojevi između bosanskih vladara i kralja Sigismunda (Žigmunda) 1394., 1397. i 1408. godine. Nakon poraza 1394. Sigismund je zarobio braću Horvate, biskupa Pavla i bana Ivaniša, a Dobor je spalio. Nakon toga je Dobor bio obnovljen, međutim, nova tragedija i krvoproliće dogodiše se nakon boja 1408. godine, koji se zbio, prema jednim autorima ispod Dobora, a prema drugima (Šišić) znatno južnije od Dobora, kada je bilo zarobljeno preko 170 (prema nekim autorima i oko 200) odličnika bosanske vlastele. Kralj Sigismund, željan osvete, dao je pogubiti odsijecanjem glave najmanje 126-oricu odličnika (prema nekim autorima i znatno više), a njihova tijela strmoglavili su s visoke stijene doborskoga grada u rijeku Bosnu.
U Doboru je 1457. godine bosanski kralj Stjepan Tomaš primio papinskog legata u Ugarskoj, kardinala Carvajala i mletačkog poslanika Petra Tomasia da bi s njima pregovarao o pomoći za borbu protiv Turaka. Iz Dobora je Tomasi poslao izviješće 13. lipnja 1457. svojoj (mletačkoj) vladi. Od 1470. Dobor je u vlasti Berislavića. Turci su ga osvojili 1536. Od Dobora su se sačuvale dvije velike kule spojene bedemima. Prema Doboru je imenovan je jedan posavski dekanat.
Austrijsko - turski ratovi (1683-1699) završili su Karlovačkim mirom, Sava je postala granicom između dva carstva. Nakon Požarevačkog mira (1718) granica se pomakla južno od Save do kojih desetak kilometara, ali Beogradskim mirom (1739) granica je iznovice uspostavljena na Savi. Katoličko pučanstvo nastavlja živjeti pod turskom vlašću. Do novoga raseljavanja je došlo za vrijeme tzv. Dubičkoga rata (1788-1792), kada su priobalna hrvatska naselja uz rijeku Savu Turci raselili dublje u Posavinu da njihovi žitelji ne bi pomagali austrijskoj vojsci. Husein beg Gradaščević (1802-1833) izazvao je (1831) posebnu pozornost onodobnih političkih krugova svojim zalaganjima za autonomiju Bosne i oružanom pobunom protiv turskih vlasti.
Slabljenje turske vlasti opća je pojava u XIX. stoljeću. To su iskoristili katolici na više načina: utemeljuju se nove župe, gradi se franjevački samostan u Tolisi. Fra Ilija Starčević, toliški župnik, otvara (1823) u Tolisi prvu osnovnu školu u Bosni i Hercegovini u modemom poimanju pojma škole, u kojoj učiteljuje civilni učitelj, a nastava je bila organizirana po uzoru na hrvatske škole i programe, a za djecu doraslu školi toliške župe. Godine 1864. započela je u Tolisi gradnja tada najveće crkve u Bosni i Hercegovini (58x20 m), 1870. sagrađena je nakon niza obrata crkva na Plenarni gdje je 1875. franjevačka rezidencija proglašena samostanom. Zbog velikih nameta i poreza došlo je do nekoliko pobuna kršćanskog stanovništva. Posavska buna (1858) rješavana je na Porti u Carigradu u nazočnosti posavskih delegata (knezova). Od sredine XIX. stoljeća utemeljuju se nove župe u Posavini. U okrilju župnih crkava otvaraju se franjevačke osnovne škole za djecu dotičnih župa.
Kada su Srbi rušili džamije po Srbiji te izgonili preostale muslimane dio njih (1862-1863) naselio u Bosnu, a u Posavini su za njih tada izgrađena nova naselja u Bosanskom Šamcu, Orašju, Brezovom Polju. Sve veće slabljenje turske vlasti u drugoj polovici XIX. st. na europsku političku pozornicu izbacuje tzv. istočno pitanje, o kojem se raspravlja na međunarodnom kongresu u Berlinu 1878. godine. Sređivanje političkih prilika u Bosni i Hercegovini povj ereno j e Austro-Ugarskoj, koj a je svojom vojskom u Bosnu prodirala kroz Posavinu. Hrvatski narod je s oduševljenjem dočekao smjenu političke vlasti, a muslimani su se pokušali oduprijeti. Odmah na početku nova politička vlast sukobljava se s franjevcima, uhodano franjevačko školstvo posustaje i prestaje djelovati prije nego je nova vlast otvorila svoje škole umjesto postojećih franjevačkih. Tako je u početku došlo i do određenoga kulturnoga nazadovanja. Sporo se rješavalo agrarno pitanje, štoviše, nije se željelo otvoreno sukobljavati s begovima i drugim muslimanskim posjednicima velikih površina obradive zemlje. Zabranjivanje Hrvatima hrvatskog imena i jezika, zamjenjivanje hrvatskoga jezika zemaljskim jezikom, pokušaj pretvaranja Hrvata u Bošnjake, razočarao je hrvatski narod, koji je tako spremno dočekao novu političku vlast. Unatoč tim političkim promašajima nove vlasti za hrvatski narod su ipak nastupile neusporedivo bolje političke i kulturne prilike u odnosu na prethodno razdoblje turske vlasti. 1881. godine uspostavljena je redovita crkvena hijerarhija, Sarajevo je postalo nadbiskupsko sjedište, Posavina je organizirana u četiri crkvena dekanata: Brčanski, Derventski, Doborski i Šamački, koji su u cijelosti pripali Vrhbosanskoj nadbiskupiji.
Atentatom na austrougarskoga prijestolonasljednika Franju Ferdinanda, 28. lipnja 1914. godine, Srbi su gurnuli svijet u Prvi svjetski rat (1914-1918). U tom ratu aktivno su sudjelovali i brojni Posavljaci na strani Austro-Ugarske. Novim političkim igrama i prevarama Hrvati Bosanske Posavine s ostalim hrvatskim povijesnim prostorima nađoše se u novoj državi. Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Zatiranje hrvatskih narodnosnih interesa i opće političko nezadovoljstvo dovelo je do stvaranja Banovine Hrvatske u kojoj se našla i Bosanska Posavina.
Stvaranjem Nezavisne Države Hrvatske u Posavini je s oduševljenjem dočekano. Međutim, Srbi u Posavini ubrzo su započeli diverzije i otvorenu pobunu protiv novouspostavljene hrvatske države. Posavljaci su predosjetili opasnosti uspostave komunizma te su mu se opirali do 23. svibnja 1945. godine, dok nisu nasjeli partizanskoj prevari i odložili oružje. To znači da partizani nisu slomili hrvatsku vojsku na bojnom polju, nego prevarom. U Drugom svjetskom ratu i neposrednom poraću, poginulo je, prema nepotpunim podacima, blizu deset tisuća Posavljaka, sinova hrvatskoga naroda. Posavljaci, kao svjesni Hrvati, postali su nepodobni novoj komunističkoj vlasti.
Živjelo se i preživljavalo zahvaljujući plodnoj posavskoj zemlji, hrane uglavnom nije manjkalo pa se nije ni gladovalo. Izlaz se tražio u iseljavanju i kasnije u privremenom (a on traje već puna tri destljeća) odlasku na rad u Njemačku, Austriju i druge zapadnoeuropske zemlje. Iseljavalo se u velikom broju također u Hrvatsku tako daje 1991. godine u Hrvatskoj živio 39.671 Hrvat koji je rođen u Bosanskoj Posavini, tj. 29,11 posto od ukupnoga hrvatskoga stanovništva u Bosanskoj Posavini 1991. godine. Prema tome, Hrvati u Bosanskoj Posavini i Hrvati iz Bosanske Posavine u Hrvatskoj brojili su 1991. godine 175.937 osoba, tj. hrvatski posavski korpus imao je 1991. godine 41,38 posto u ukupnom posavskom pučanstvu prema službenim državnim popisima.
Unatoč svim povijesnim prijelomnicama i teškim političkim prilikama, Hrvati su se uspjeli u Posavini održati kao većinski narod sve do srpskoosvajačkog rata 1992. godine, a rijeka Sava, ovdje već duže od tri tisućljeća nije nikada bila narodnosna, nego, u određenim razdobljima, samo nametnuta politička granica kroz biće istoga naroda s obje strane rijeke Save.
Prema službenom državnom popisu iz 1991. godine, na prostoru Bosanske Posavine bilo je ukupno 369.508 stanovnika, od toga Hrvata 136.118 (36,8 posto), Muslimana 104.420 (28,3 posto), Srba 99.967 (27,1 posto) i ostalih 29.003 (7,8 posto). Od 259 posavskih naselja (1991.) Hrvati su imali 121 (46,53 posto) naselja s apsolutnom ili relativnom većinom, Muslimani 48 (18,46 posto, a Srbi 90 (35,00 posto), međutim, prosječna veličina srpskih naselja na području osam posavskih općina bila je tek 864 stanovnika po naselju, a hrvatskih 1 .267 i muslimanskih 2.372.
Ovi statistički podaci potvrđuju zločin srpske agresije na prostoru gdje su Srbi bili u manjini u svakom pogledu, a uspjeli su uz međunarodnu indiferentnost, štoviše i odobravanje, okupirati 95 (76,61 posto) hrvatskih i 19 (39,58 posto) muslimanskih naselja. U srpskoj agresiji i okupaciji tuđih naselja Srbi su počinili bezbrojne zločine: genocida, urbicida, memoricida, kulturocida u oružanoj agresiji na hrvatska i muslimanska naselja, ne samo u Posavini, nego u cijeloj Bosni i većem dijelu Hrvatske, u sklopu ostvarivanja velikosrpskoga programa stvaranja Velike Srbije na hrvatskim povijesnim prostorima, a na koja su srpski prethodnici došli kao raznorodna vlaška pravoslavna plemena s Turcima i nakon turskih osvajanja hrvatskih povijesnih prostora. Vlasi su tijekom vremena postupno gubili svoj etnicitet i po vjerskoj pripadnosti prihvatili srpski etnicitet, međutim, hrvatski narod u Posavini i danas Srbe naziva također i Vlasima.
Zapadnoeuropska prepoznatljivost hrvatskih naselja, povijesna svjedočanstva, kulturno nasljeđe, vjerska, kulturna i druga narodnosna obilježja, kao i službeni statistički narodnosni podaci najbolje potvrđuju hrvatsko obilježje Bosanske Posavine. Stoga, srpska agresija i okupacija 1992. godine ima sva obilježja iskorjenjivanja i zatora Hrvata i svega stoje hrvatsko u Bosanskoj Posavini, hrvatskom povijesnom i etničkom prostoru.
Vrelo: "Bosanska Posavina i Sjeverozapadna Bosna - Srpski zločini nad Hrvatima i Muslimanima (1991. - 1996.)"
dr.sc. Marko Babić
Mr. Zdravko Dizdar
Dr. Dragan Pavličević