Zapisi iz mrtvog doma

U jednom od takvih veselih i samozadovoljnih gradića, s veoma malobrojnim stanovništvom, čija će uspomena zauvijek ostati urezana u mom srcu, sreo sam Aleksandra Petroviča Gorjančikova, naseljenika, koji se rodio u Rusiji kao plemić i vlastelin, a zatim postao robijaš drugog razreda zbog ubojstva žene i po isteku zakonom određenog desetgodišnjeg roka robije mirno i tiho proživljavao ostatak svog života u gradiću K. kao naseljenik. Zapravo je bio raspoređen u jednu prigradsku seosku općinu, ali živio je u gradu, imajući mogućnost da u njemu kako-tako zaradi za goli život podučavanjem djece. U sibirskim gradovima često se susreću učitelji iz redova robijaških naseljenika; nitko ih ne prezire. Daju satove pretežno iz francuskog jezika, toliko potrebnog za poprište života, a o kojemu u dalekim krajevima Sibira ne bi imali ni pojma da nema njih. Prvi put susreo sam Aleksandra Petroviča u kući jednog starog, zaslužnog i gostoljubivog činovnika, Ivana Ivanića Gvozdikova, koji je imao pet kćeri, različitih godina, koje su mnogo obećavale. Aleksandar Petrovič davao im je satove četiri puta tjedno, po trideset kopjejaka srebrnih na sat. Mene je zainteresirala njegova vanjština. Bio je to izvanredno blijed i mršav čovjek, ne još star, trideset i pet godina, malen i slabunjav. Odjeven je bio uvijek veoma čisto, evropski. Kad biste poveli s njim razgovor, gledao bi vas vrlo uporno i pažljivo, s ozbiljnom bi pažnjom slušao svaku vašu riječ, kao da se udubljuje u nju, kao da ste mu svojim pitanjem zadali neki zadatak, ili želite izvući iz njega neku tajnu i, naposljetku, odgovarao bi vam jasno i kratko, ali do te mjere važući svaku riječ svog odgovora da bi vam odjednom postajalo nekako neugodno, i na kraju biste se sami obradovali svršetku razgovora. Još sam se tada raspitao o njemu kod Ivana Ivanića i saznao da Gorjančikov živi besprijekorno i ćudoredno i da ga u protivnom Ivan Ivanić ne bi ni pozvao radi svojih kćeri; ali da je strašan samotar, od svih se krije, izvanredno je učen, mnogo čita, ali govori veoma malo, i da je s njim uopće prilično teško zapodjenuti razgovor. Neki su tvrdili da je potpuno lud, iako su smatrali da to, u stvari, još uvijek nije značajan nedostatak, da su mnogi od časnih stanovnika grada spremni da na sve mile načine iskažu svoju blagonaklonost Aleksandru Petroviču, da bi čak mogao biti od koristi, da piše molbe i slično. Pretpostavljali su da sigurno ima čestitu rodbinu u Rusiji, da možda čak nisu ljudi bez ikakva ugleda, ali znali su da je on od početka svoje robije odlučno prekinuo s njima sve odnose - ukratko, šteti sam sebi. Osim toga, kod nas su svi znali za njegovu sudbinu, znali su da je ubio ženu još u prvoj godini braka, ubio iz ljubomore i sam se prijavio (što je znatno ublažilo njegovu kaznu). Na takve zločine, naime, ljudi uvijek gledaju kao na nesreću i žale ih. Ali, bez obzira na sve to, čudak se uporno od svih tuđio i pojavljivao se medu ljudima samo radi davanja satova.

Isprva nisam obraćao na njega osobitu pažnju, ali, ni sam ne znam zašto, on me je malo-pomalo počeo zanimati. Bilo je u njemu nešto zagonetno. Nije bilo ni najmanje mogućnosti da čovjek s njim razgovara. Naravno, na sva moja pitanja uvijek je odgovarao, štoviše, na takav način kao da to smatra svojom najvažnijom obavezom; ali poslije njegovih odgovora meni je nekako bilo mučno da ga i dalje ispitujem; a i na njegovu se licu, poslije takvih razgovora, uvijek primjećivala neka patnja i umor. Sjećam se, jednom sam prilikom išao s njim jedne predivne ljetne večeri od Ivana Ivanića. Odjednom mi je palo na pamet da ga pozovem na trenutak k sebi da popušimo cigaretu. Ne mogu opisati kakav se užas ocrtao na njegovu licu; sasvim se izgubio, počeo je mrmljati neke bezvezne riječi, a odjednom me osinu zlobnim pogledom i poče trčati u suprotnom smjeru. Čak sam se začudio. Od tada on me je, prilikom naših susreta, gledao s nekim strahom. Ali se ja nisam ustručavao; nešto me je privlačilo k njemu i mjesec dana kasnije, iz čista mira, navratio sam Gorjančikovu. Naravno, postupio sam glupo i neobzirno. Stanovao je na samom kraju grada, kod starice građanke, koja je imala sušicavu kćer, a ona opet nezakonitu kćerkicu, desetogodišnje dijete, ljepuškastu i veselu djevojčicu. U trenutku kad sam ušao k njemu, Aleksandar Petrovič sjedio je uz nju i učio je čitati. Ugledavši me, tako se zbunio kao da sam ga uhvatio u kakvu zločinu. Sasvim se izgubio, skočio je sa stolice i gledao me iskolačenih očiju. Naposljetku smo sjeli; pažljivo je pratio svaki moj pogled, kao da u svakom od njih naslućuje neki posebni, tajanstveni smisao. Shvatio sam da je sumnjičav do ludila. Gledao me je s mržnjom samo što me ne upita: "Ta hoćeš li brzo otići odavle?" Poveo sam s njim razgovor o našem gradiću, o svakodnevnim novostima; na sve je šutio i zlobno se smješkao; pokazalo se da ne samo što ne zna najobičnije, svima poznate gradske novosti, nego ne pokazuje ni zanimanje za njih.

Počeo sam zatim govoriti o našem kraju, o njegovim potrebama; slušao me je šutke i do te mi mjere čudno gledao u oči da mi je napokon postalo neugodno od našeg razgovora. Uostalom, zamalo da ga nisam razdražio novim knjigama i časopisima; nosio sam ih u ruci, tek što sam ih bio uzeo na pošti, ponudio sam mu ih, onako još nerazrezane. Bacio je na njih pohlepan pogled, ali je smjesta promijenio namjeru i odbio ponudu, ispričavajući se nedostatkom vremena. Konačno smo se pozdravili, a kad sam izašao iz njegova stana, osjetio sam kako mi je sa srca pala neka nepodnosiva težina. Stidio sam se i pokazalo se da je veoma glupo navaljivati na čovjeka koji upravo smatra svojim najvažnijim zadatkom - sakriti se što dalje od cijeloga svijeta. Ali što je učinjeno, učinjeno je. Sjećam se da kod njega gotovo uopće nisam zapazio knjiga i, prema tome, pogrešno su govorili da mnogo čita. A ipak, prolazeći dva-tri puta, veoma kasno u noći, pored njegovih prozora, primijetio sam u njima svjetlo. Pa što je radio, bdijući do svanuća? Da nije pisao? A ako je tako, što je pisao?

Okolnosti su me udaljile iz našega grada na tri mjeseca. Vrativši se kući već zimi, saznao sam da je Aleksandar Petrovič umro ujesen, umro u samoći i čak nijednom nije pozvao liječnika. U gradiću su na njega već gotovo zaboravili. Njegov je stan ostao prazan. Odmah sam se upoznao s domaćicom pokojnikovom, namjeravajući da saznam od nje: čime se zapravo bavio njen stanar i nije li štogod pisao? Za dvije grivne donijela mi je cijelu košaricu papira, koji su ostali poslije pokojnika. Starica mi je priznala da je već dvije teke potrošila. Bila je to mrzovoljna i šutljiva ženska od koje je bilo teško ispitati nešto razložno. O svom stanaru nije mi mogla reći ništa osobito novo. Prema njenim riječima, gotovo nikad ništa nije radio i mjesecima nije otvarao knjige, niti uzimao pero u ruke, ali je zato cijele noći hodao uzduž i poprijeko po sobi i neprestano nešto mislio, a ponekad je i razgovarao sam sa sobom; veoma je zavolio i mazio njezinu unučicu, Katju, osobito od onog dana kad je saznao da je zovu Katja, i na Katarinino je uvijek nekome davao pomen. Goste nije trpio; iz dvorišta je odlazio samo na satove s djecom; poprijeko je gledao čak i nju, staricu, kad bi mu, jednom tjedno, dolazila bar malo pospremiti njegovu sobu, i gotovo nikad nije s njom progovorio ni jedne jedine riječi u cijele tri godine. Upitao sam Katju: sjeća li se svojega učitelja? Ona me je šutke pogledala, okrenula se zidu i zaplakala. Dakle, taj je čovjek ipak mogao nekoga navesti na to da ga voli.