O istini strasti

Bi li bio dijalektički čovjek jedno racionalno biće ili jedna estetička lutka? Ne bi li on bio odstupnica, izlaz iz »delirantnih logika« ?

I onda, pitali su me o ljubavi. Nisam rekao: glupost, nego rekao sam: ljubav je duhovna bolest. I očevidno krivo­tvori optiku.

Kako pretpostavljati, u slobodi izbora, ženu ženi. i zašto baš jedna da je savršena? Na to čovjeka može da prisili samo ekonomska kriza. Ali, osim bezbrojnih ljudi u krizi, ima i jedna šačica pjesnika. A pjesnici su bogodani ljubav­nici, luđaci, čudaci, djeca. Kod njih je ljubav slatka. Slatka bolest. Slatki otrov. I pjesnici mogu da lažu ako su zainte­resirani. Ali pjesnici po navadi ne lažu zbog novčanih inte­resa, nego lažu zbog poezije. Bolest ljubavi u laži poezije. A ta laž onda nije laž nego je imaginacija, fikcija. Krupno moralno pitanje iskrenosti dolazi ovdje pod naročite lomove svjetlosti. Iskrenost je vrlo često autosugestija, uobraženje. Još pregnantnija iskrenost samo je histerija. Ta uobrazilja može da se proteže na nestvarne odnose (platonizam, vjerne tuđe žene), na mrtve osobe (nekrofilija), na osobe kojih uopće nema (objektivirana projekcija unutrašnjeg Erosa). Pjesnici su majstori ljubavi, jer vjeruju u fingirane, imaginirane osjećaje. Da li glume? Oni ne glume. Oni su iskreni. Iskreni na svoj način. Jer ima više vrsta iskrenosti, a nije svaka jednako temeljita. U pravom smislu iskren bi bio onaj koji bi savršeno poznavao drugoga i sebe. A taj bi opažao, govorio u ime činjenica, ne u ime savjesti i uobrazilje, oblika osjetljivosti. (Pazite, što je u ovom talasavo.) Gdje je poe­zija danas, a gdje je sutra! Meteorologija. Mi glumimo svoje osjećaje onda kada ih ne gledamo osjećajno nego intelek­tualno. A volja je napredak intelekta, pa i taj će intelekt biti još i kako osjenčan i prelivima istančan i išaran. Fina rabota! Pjesnici ne glume. Oni su prostodušno iskreni. Djeca. Što bi rekli kada bi mi kazali da su i glumci na pozornici iskreni, da ne glume već pričaju i kazuju sebe, da je drama nastala okultnim utjecajem i mističkim uloškom glumaca kod pisca? Onda bi pucnjave na pozornici izgubile konvencionalni zna­čaj. Ni ljubav pjesnika nije socijalna nego subjektivna ljubav, nervna kriza svijeta zbog koje svaki zaslužuje ime polisson. Bez ljubavi kao da pjesnici stvarno ne bi mogli ni postojati. Bivaju samo promašeni opstanci. Njihov je stav libido i ero­tika kozmosa. I kada im bude zabranjeno da zabranjeno, abnormalno, utopično ljube, oni očajavaju. Lira ide u ropo­tarnicu. Ta vrsta sanjara od muke prelazi u vjetrogonje. Bol među bolovima poretka svijeta.

Don Juan ne voli naročitu ženu kao osobu; on voli svoje pustolovine; on je superiorni amater u osjećaju. I koliko treba apskozne pripreme za razumijevanje filozofa romantike don Juana, naoko uprljanoga tolikim gnusom! Pjesnik, za razliku od don Juana, voli; on ženu voli specifički kao takvu, svaku na svoj način. On ne traži žrtve nego ideale. Svaka je za nj vječita, i on za nju pronalazi najljepše riječi. Riječi su čudna moneta, ali ta magička igračka u ovoj bolesti ima naj­veći kurs. Zato je ljubav naročiti pjesnički fah; onda razum­ljivo i osjećajne žene, koje osjećajnu ljubav stručno vole, vole pjesnika. Ne dabome filozofe-pesimiste koji tvrdoglavo seciraju grupu praktičnih žena bez ženeroziteta. Grupu Weiningerovih drugova s kavanskoga stola. Ljubav pjesnika vlada nad pjesničkim ženama, nad onima za koje ona treba pridjev slatkoće ili slačine. Ne ljutite se, jer koliko ih ima po broju? Koliki je konzum idealizma osjećajne prirode? No gornje je krivo drugim ljudima. A drugim ženama? — Druge žene ne zaviđaju. Gledaju posla. One imaju svoje različite račune. Uostalom, rekoh, procenat je minimalan.

No čovjek je promjenljiv i elastičan. Ni srcu ne treba vjerovati. Srcu baš najmanje. Mora li pjesnik sudbonosno ostati pjesnik čak i pred katastrofom historije? Mora li se kasta pjesnika održati? Razni periodi su vezani uz krize sen­timentalnosti. To konstatiramo na izlasku iz njih (taj koji je u stanju da pomoli glavu »izvan perioda«). Poezija kao roba može zasluživati sada veće sada manje ekonomsko i društveno uvaženje i prođu. Iz perioda polubogova preazimo ili preskačemo čak i u period stoke, u naš period tegleće marve.   Pa vojna služba,   katkada malo zaprašena olovom čini da se gubi sentimentalna ljubav. Onda seksus dominira. Svijest? Ima vremena, kada je bijedna svijest prema tragičkomu zbivanju. Ljubav i ruševine. Svijet uskomešan, razru­šen; a svijest još mnogo bonija, mnogo kaotičnija od svijeta: ranjena. Rasulo vidljivih i unutrašnjih činjenica. Raspad organiziranoga vida. Stvarnost koja je izgubila dokumente. Razum koji je izgubio argumente. Svijet koji je izgubio formu. Kriza, pomrčina svijesti.

Ja takve činove osuđujem. Ali ovdje osude ne pomažu. Oni su slijepi, sudbonosni. Sav repertoar, sva književnost počiva na njima. To je tragička poezija i tu se na bini javlja zbilja, ona zbilja koju ne briše osrednjost života, pa ni naši racionalni planovi izgradnje u duhu morala, razuma i pravde. Umjetnosti, daj izbriši prirodu. I to sasvim. Bit će bolje. Ali kada?

Javlja se »blijedi zločinac«, i nemojmo ga ni slaviti ni opravdavati. On je tvrdoglavo ponavljanje u poretku neumitne prirode. I baš je on drug onih što nešto hoće, reformu ili red. Jer svi koji grade za građenje, prije građenja ruše. Strast je i fanatizam. Te obično ništa i ne sagrade. Samo poruše. Dalji stepen ne postignu. Dotle ih sasijeku. I ljubav ruši i obara, ljubav zločinačka, ljubav štetočina. Tako od Grka preko Beaumonta i Fletchera pa sve do O'Neilla« Danas je to demodirani melodram, ali svejedno. Usprkos promjene književnih moda kuharice se nisu prestale trovati lizolom.

Ovo nije od D. H. Lawrencea. Čitao sam u novinama. Ljubavnik ubija muža svoje dragane, starca koji ništa ne zna i nimalo mu ne smeta. Opravdanje: ljubomor, paradok­salni ljubomor ljubavnika. Ali on će da vrši krađu, i zato vrši ubistvo. Je li ovaj beskorisni čin, kojega uzrokuje strast, ludilo — ili ima li bilo kakvo opravdanje? Gdje je opravdanje strasti? U njenoj iskrenosti? Samo tu, što izlazi iz atavizama, drevnih herediteta, nejasnoća životinjstva u čovjeka. Pa ipak, s tom strašću, distiliranom napokon, stvarali smo cjelokupnu poeziju i umjetnost i diktirali dugu, vječnu tragičku histo­riju. Ne vuče li takva estetika paroksizma korijen iz argota, slanga, »grčkoga«, iz Saint-Gillesa?

Strast, ona je u dnu svih fanatizama — i pomoćnica fantazije. Tako ima strasti u religiji, u apostolatu, u pred­rasudama, u ljubavi ljubavnika; ima strasti i u pedanteriji erudita. Jedni se ljudi racionalno žene i racionalno uživaju; no među pravim ljubavnicima, koje su služile povoljne pri­vredne i domaće prilike, ima uvijek preodjevenih skotova, promašenih zločinaca. Tek okno se nije otvorilo. Ljubavnici su virtuelni zločinci, jer je i ljubav fanatizam, i to takav koji se može sadički okrenuti i protiv svojeg predmeta. Ne pišem propovijedi, ali me sve više počinje zanimati kako, prema općem moralu, stoji naš književni moral, ako ga smi­jemo navijestiti. U slučaju iskrenosti: kao fenomen života, a ne kao fenomen apstrakcije; kao biološki jaz.

Amerikanac Pithius izdao je pred koji mjesec: Uvod u historiju opće ljudske gluposti. Tema je vrlo zahvalna, ali obrađena ovako grubo može i da sliči na drsku lakrdiju. Početak mudrosti mnogih ljudi jest: sve je glupo. To je početak, ali u isti mah i kraj. Dakle je prekratko. Ali trebalo bi pisati analizu fanatizma, strasti, patologije; analizu jer je historija preduga i samo egzemplifikacija za ovu analizu. Doduše, teško je odvojiti pljevu od zdravoga zrnja; toliko su u prošlosti srasli napori i fanatizam. Historija je katastrofa. A ljubav je drama historije na ličnome polju.