Kamenčić i školjka

   U dalekom svijetu, na obali mora, gdje valovi obali ispredaju čudesne priče, živjela su dva tužna bića. Nesavršeni kamenčić i umišljena školjka.

Kamenčić se stidio sebe. Krio se jer nije mogao podnijeti da drugi vide njegove nesavršene i grube rubove. Njegovom nutrinom gospo­dario je strah prožet nesigurnošću. Skriven u tami plakao je i snivao o zagrljaju školjke.

Vjerovao je kako se njegov san nikada neće ostvariti. Koja bi to školjka podarila zagrljaj tako ružnom kamenčiću, pitao se dok su mu suze po­put kiše natapale srce u kojem je cvjetalo sjemenje tuge.

Više ga nisu tješile ni priče o čudu ljubavi što su ih valovi iz udaljenih zemalja donosili obali. Sumnjao je u njih. Da postoji čudo ljubavi, do­godilo bi se i u njegovu životu.

Odustao je i od šetnji uz morsku obalu. Nije mogao podnijeti vlastiti odraz koji ga je pozdravljao s mirne površine mora a noću bi ga budio zloslutni glas: Ti nikad nećeš postati biser jer te ni jedna školjka neće zagrliti.

U istom svijetu, na obali istoga mora, živjela je i umišljena školjka.

Pred drugima se oholo razmetala ljepotom i osmjesima. Divili su joj se misleći kako je sretna, a samo je ona znala tajnu. Bila je tužna i sama. Druge su školjke u grudima nosile kamenčiće koji su čarolijom zagrlja­ja postajali predivni biseri, a ona je u grudima nosila prazninu i tugu.

Nikada nije uspjela smoći dovoljno hrabrosti da zagrli kamenčić. Plašila se njihova nesavršena izgleda ali puno više od toga pomisli da nekoga primi u svoje grudi. Osjećala je da to znači pristati na patnju i bol. Ranjavat će je grubi rubovi kamenčića. Mučno je biti sam ali ponižavajuće je podariti svoj zagrljaj nekome tko nije savršen, šaputala je tješeći se. Darovat će zagrljaj ali jedino biseru bez mane ili će zauvijek ostati sama, odlučila je puna gorčine.