Jugošvabe
Miljenko JERGOVIĆ
U vrijeme kršćanskih blagdana i ljeti, kad bi se ostatak Bosne selio na more, Jugošvabe su u svojini starim mercedesima i bemveima, s gepekom punim darova stizali kući.
Nosili su ružne karirane sakoe ogromnih revera i uske najlonske košulje sa širokim kravatama. Lica su im bila ukrašena čupavim crnim zulufima ispod kojih bi s vremena na vrijeme bljesnuo debeli zlatan lanac. Ljutili su se što smo ih zvali Jugošvabamajer su bili samo »radnici na privremenom radu u inostranstvu«, a u grudima su nosili veliko snažno srce u koje bi stala cijela Jugoslavija i ne bi nikada iz njega izlazila, nego je čekala te dane kada bi se zajedno s njima vraćala kući. Nitko nije mogao biti takav patriot kao Jugošvabo, nikome otadžbina nije bila takva artiljerija duše kao Jugošvabi i nitko nije toliko volio Tita kao Jugošvabo. Mi drugi bili smo nezahvalni i nismo znali kako nam je dobro, nismo vidjeli kako tuče i ubija »ekstremna neprijateljska emigracija«, niti koliko znoja iz insana može iscijediti strašni kapitalistički gazda.
U svojim selima Jugošvabe su gradili nove kuće. Tekuće razlikovale su se od svih kuća koje smo ikada vidjeli. Nisu građene na dvije ili na četiri vode. Njihovi krovovi dodirivali su nebo, s balkonima i terasama na sve četiri strane svijeta, ukrasnim gipsanim stupovima i kamenim lavovima, garažama i velikim gvozdenim kapijama iza kojih je ostajao nevidljivim jedan unutrašnji svijet o kojem nismo mnogo znali, ali to nije bio razlog da mu se ne podsmjehujemo. Te kuće su tokom sedamdesetih stvarale posve novo lice bosanskih sela, lice ružno, jadno i siroto u svom teško stečenom i u osnovi prividnom materijalnom bogatstvu. Jugošvabe su u Bosnu donijeli Bavarsku viđenu u ranim radničkim jutrima, očima mamurnog čovjeka.
Jugošvabe su ljudi koji vjeruju da će se jednog danavratiti kući. To su ljudi koji kućom smatraju onu ružnu građevinu koju kao zadužbinu i vakuf svoje duše grade u svome selu. Trebaju im godine i godine da shvate kakose zapravo nemaju kamo vratiti, ali tada je najčešće već kasno, pritišću godine i ne može se više raditi od jutra do mraka, pa onda kao svoj konačan poraz i kapitulacijuprihvaćaju povratak i penzionerski život u svijetu iz kojega su odsustvovali i greškom su ga smatrali zavičajem. Nikada nisu postali Švabe jer se na društvenoj ljestvici nisu pomaknuli od Hauptbahnhoffa, a prestali su biti Bosanci jer su svu svoju životnu snagu uložili u to da se odmaknu od bosanske sudbine. Između Bosanca i Jugošvabe razlika je bila kao između novog fiće i starog mer-cedesa. Ta razlika se najbolje uočavala na Jadranskoj magistrali. Nitko te u najgoroj okuci nije tako strasno preticao kao Jugošvabo jer nikome osim njemu nije bilo toliko važno pobijediti u toj utrci, važnijoj od života i smrti, utrci koja je zapravo dokazivala da je život uopće imao smisla. Jer čemu smo se zlopatili sve te godine, radili najgore poslove na svijetu i bolovali samoću nerazumljivih riječi stranoga jezika ako ono jedino do čega smo došli, taj auto, nije vrijedno izgubljenog vremena i ako ne može preteći najobičnijeg fiću.
Priča o Jugošvabama trajat će onoliko dugo koliko bude trajala i priča o Jugoslaviji. Ti ljudi podijelit će sudbinu svoje zemlje, nestat će preko noći ili u jednom jedinom danu, onda kada postanu svjesni da je dug prema otadžbini isplaćen, a ona kuća-nesretnica u rodnom selu zapaljena. Tada će Jugošvabe postati dobri Srbi, Hrvati i Bošnjaci, a »ekstremna neprijateljska emigracija« uvući će se u njihovo srce, baš na ono mjesto na kojem je bio drug Tito i Centralni komitet. Sve će se tako promijeniti osim jedne stvari: ti će ljudi opet biti veći patrioti od nas i neće propuštati priliku da nas podučenačinu na koji treba voljeti novostečenu domovinu. S nekom vrstom sladostrasti mnogi će bivši Jugošvabogledati izbjeglice kako se povlače po njemačkim ulicama i možda će baš tada shvatiti kakvog je smisla imao odlazak na »privremeni rad u inostranstvo«. Naravno, uvijek će biti i onih drugih koji će i dalje osjećati istu onu staru grižnju savjesti i pomagat će svoja sela i zaseoke, svoje zemljake i izbjeglice, dopuštati da budu prevareni i opljačkani od roda rođenog i nikad ih neće prestati žuljati taj kamenčić zavičaja u cipeli.
Riječ Jugošvabo nestala je sasvim iz upotrebe godine 1991. Danas je više nitko ne koristi, a već ima i onih koji ne znaju ni što je ta riječ značila. Pogrde, uvrede i psovke najduže žive u jeziku i iščezavaju iznimno rijetko, tek ako iščezne kontekst u kojem su bile moguće. Ali kada se to dogodi, takve riječi iscure iz jezika kao voda iz oluka nakon kratkog ljetnog pljuska.