Tiho, tiho! Nemojte mi naljutiti cvijeće!

Samostanski vrt — baščom ga u Bosni obično zovu, ponos je časnih sestara. A njihov ponos, ponos cijeloga samostana. Pored lijeha luka, mrkve, peršina, celera i graha, krastavaca i rajčica, između kupusišta i krumpirišta, nasadi su divnog cvijeća. Vidljiv iz vlaka koji prugom uz ogradu prolazi, vrt posta nada­leko poznat. Putnici se naginju da ga pogledom kroz vagonski prozor uhvate i za trenutak uživaju tu zemalj­sku ljepotu nastalu marom onih koji u nebo vjeruju. I željezničari su tvrdili kako od Sarajeva do Broda ljepše bašče od te visočke nema nigdje.

Kada je tridesetih godina onoga vijeka i pred zgra­dom konvikta malo pomalo počeo zelenjeti, listati i cvasti vrt — među sestrama—vrtlaricama nasta takmičarstvo. I trajalo je sve dok nova vlast ne oduze zgradu konvikta s pripadajućim zemljištem. Izgubiše tako fratri teniski teren ograđen visokom žičanom ogradom, malo i veliko nogometno igralište na kojima su odigrane burne utakmice između konviktoraca i sjemeništaraca, te najzad i vrt, a s njime dugogodišnji trud konviktorske vrtlarice sestre Zdravke.

Dokle je takmičarski duh išao i do čega je mogao dovesti, teško je dokučiti kada su u pitanju časne sestre. Ni jedna ni druga, ni sestra Eduarda ni sestra Zdravka, nikaka ne bi priznale iako se u njihovim dušama, dušama ženskim, kao nametnik nastanio cvi­jet ljubomore.

Posvećujući se sad više povrtnjaku, sad više cvijetnjaku, zaticale su one tamo samostanske stanare i đake koji vole s biljem drugovati. Tamo su, uz vrtnu živicu, stariji fratri obavljali svoje redovite dnevne šetnje i tamo su mogle čuti, ako su slušale, razgovore koje oni vode. Bilo je onih koji su zabadali nos u vrtlarski posao, ali šutnjom bi ih one otjerale, baš kao što žene svjetovnjakinje nametljive muškarce tjeraju vikom.

Sestra Eduarda znala je i podviknuti:

»Tiho, tiho! Nemojte mi naljutiti cvijeće!« Bila se osvjedočila u osjetljivost i svojeglavost nekih biljnih vrsta.

Među ljiljanima, cvjetovima bez kojih nijedan fra­njevački cvijetnjak nije pravi cvijetnjak, nižu se jedan za drugim nizovi nevena i maćuhica. Onda na red dolazi ostalo cvijeće, cvijeće crkveno, cvijeće grob­ljansko — sve oholo i zahtjevno: perunike, strelicije, glicinije, krizanteme i hortenzije. Daleko od njih i njihove taštine nezaboravak s čuvarkućom pravi društvo. Bijeli karanfil i bijela gladiola — cvjetovi smrti, drže se po strani; teškim svojim mirisom bijeli karanfil pritišće ostale mirise koji potocima teku i sveudilj se prosipaju.