dr. Ivo Pilar
dr. sc. Jure KRIŠTO
ULOGA IVE PILARA U HRVATSKOM ORGANIZIRANJU U BOSNI I HERCEGOVINI
Uvod
Iz životopisa Ive Pilara (19. lipnja 1874. - 3. rujna 1933.) vidljivo je da se taj Zagrepčanin doselio u Bosnu i Hercegovinu negdje početkom 20. stoljeća, poslije obranjenog doktorata prava u Beču 1899. i kratkotrajne službe tajnika ravnatelja dioničkog društva željezne industrije u Beču. Poslije službe tajnika ravnatelja privredne zemaljske banke za Bosnu i Hercegovinu, susrećemo ga 1905. u vlastitoj odvjetničkoj pisarni u Tuzli, gdje je ostao do 1920. godine. Ti su biografski podaci važni kako bismo se podsjetili da se Pilar mogao aktivno uključiti u politički život bosanskih Hr-vata negdje početkom prošlog stoljeća dok još nije navršio ni trideset godina života.
Bosna je tada već gotovo četvrt stoljeća bila pod upravom zajedničkog ministarstva financija dvojne Austro-Ugarske Monarhije i pod snažnim nadzorom ministra Benjamina Kallaya (1882.-1903.). Ne manje snažno Bosna je bila utjecajna sfera jednako autoritarnoga vrhbosanskog nadbiskupa u Sarajevu dr. Josipa Stadlera (1882.-1918.). Tijekom cijelog tog razdoblja ta su dva muža bila u sukobu, ponajprije stoga što je Kallay nastojao promicati mađarske interese u Bosni, pri čemu su mu hrvatski stajali na putu, a Stadler je slovio kao nesporni arbitar ne samo vjerskog života hrvatskoga katoličkog puka, nego i kao njegov politički predstavnik.
Što zbog pomanjkanja osobnog takta, što zbog sukoba političkih i vjerskih interesa u Bosni i Hercegovini, Stadler je tijekom svoje biskupske službe stekao i drugih neprijatelja. Očekivano, to su bili vjerski i nacionalni predstavnici Srba pravoslavaca i muslimana. No, osobitost je hrvatske situacije u toj zemlji da je jednog od žešćih neprijatelja našao u tamošnjoj franjevačkoj zajednici, a potom i među malobrojnom katoličkom laičkom inteligencijom.
Premda se o Stadleru i o Bosni njegova vremena općenito dosta pisalo, osobito u posljednje vrijeme kad je nestalo političke opresije i svakojakih drugih obzira i bojazni, u široj javnosti i u udžbenicima nad Pilarovom sudbinom i dalje caruje šutnja baš kao što ni okolnosti njegove tragične smrti nisu osvijetljene. Čovjek koji je većinu svojih objavljenih radova objelodanio pod pseudonimima, kao da je time označio naporno i presporo izvlačenje iz anonimnosti. Za pseudonime je, dakako, imao razloga. U vrijeme objavljivanja svoga najznačajnijeg djela nije bio nekritičan prema politici Austro-Ugarske Monarhije prema Bosni i prema hrvatskom narodu općenito. U njoj je, pak, bio toliko kritičan prema srpskoj ekspanzionističkoj politici i prema ulozi njezine Crkve da mu to u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca i kasnije u kraljevskoj Jugoslaviji nisu mogli zaboraviti. U komunističkoj Jugoslaviji historiografija je bila siromašna poslušnica politike, a politika je prihvatila sve srpske interese kao svoje, te je Pilar sustavno bio prešućivan.
U ovom radu osvrnut ću se na Pilarovu ulogu kod organiziranja i djelovanja prve veće kulturno-političke organizacije Hrvata katolika Bosne i Hercegovine, Hrvatske narodne zajednice (HNZ) te u sukobu s nadbiskupom Josipom Stadlerom, dotadašnjim čelnim čovjekom bosansko-hercegovačkih katolika.
Neprilike Hrvata katolika u Bosni i Hercegovini
Usprkos brojčanom pojačanju katolika od početka austro-ugarske vladavine (ponajviše useljavanjem), katolici su ostajali brojčano najslabija skupina u Bosni i Hercegovini. K tome, najviši postotak kmetova u Bosni bio je među katolicima. Slično je bilo i u Hercegovini. I glede pismenosti, situacija za katolike nije bila bolja, premda je nepismenih najviše bilo među muslimanima. Premda je hrvatsko katoličko stanovništvo Bosne očekivalo naklonost monarhijske uprave te pozitivne pomake iz zaostalosti i zapostavljenosti u odnosu na druge dvije vjerske skupine, ni jedno ni drugo se nije dogodilo. Dapače, poslije kratkotrajne uprave generala Josipa Filipovića (maknut je već u prosincu 1878.) monarhijska je uprava nastojala pridobiti pravoslavce i osobito muslimane za svoju politiku, a okrenula se protiv katolika. Osim toga, protukatolička propaganda iz banske Hrvatske objektivno je išla na ruku takvoj monarhijskoj politici u Bosni i Hercegovini, a samorazumljivo je da su unutarnje katoličke trzavice i podjele pridonosile još jačem zapostavljanju katoličkih interesa.
To su, ukratko, bili okviri u kojima su se za političku i svekoliku drugu prevlast kod katolika borili nadbiskup Stadler sa svojim svjetovnim i isusovačkim klerom (uvezenima iz vana) i franjevački kler, koji je do njegova doslaska uživao nepodijeljenu političku, kulturnu i vjersku premoć u toj zemlji.
Kad je mladi Pilar zaronio u političke bosansko-hercegovačke vode znao je daje za nepovoljno stanje hrvatskog naroda u Bosni ponajviše i ponajprije odgovorna austrougarska politika. No, ne manje utjecajno bilo je preduvjerenje da je odgovornost za takvo stanje hrvatskog puka u činjenici što je hrvatsku politiku predstavljao i tumačio nadbiskup Stadler i njegov kler. Pilar je, razumije se, bio dio vrlo tankog sloja laičke inteligencije u Bosni i Hercegovini. Ne čudi stoga što se 1903. pridružio hrvatskom pjesniku Silviju Strahimiru Kranjčeviću i profesoru na sarajevskoj klasičnoj gimnaziji Tugomiru Alaupoviću u potpisivanju prosvjedne izjave protiv nadbiskupa u povodu prelaska na katolištvo Sale Sivrić.
Nije posve jasno kakvim se ideološkim obrascem vodio, premda se može pretpostaviti da je tijekom svojih studija u Beču i Parizu zasigurno bio izložen raznim modernim idejama. U svakom slučaju, po dolasku u Bosnu susrećemo ga politički angažiranoga na suprotnoj strani od Stadlera.
Za stjecanje potpunije slike političkog ozračja tog doba potrebno je uzeti u obzir neposredno predstojeća politička i ideološka previranja u banskoj Hrvatskoj i u Monarhiji. U Hrvatskoj je napose bila aktivna grupacija mlađih političara koja je postala poznata pod imenom naprednjaka. Godine 1904. počeli su objavljivati tjednik (Hrvatski) pokret koji je od 1. listopada 1905. postao dnevnikom. Godine 1906. osnovali su svoju stranku, Hrvatsku pučku naprednu stranku, a te je godine Hrvatsko-srpska koalicija prvi put došla na vlast. Naprednjački list bio je žestoki protivnik "klerikalizma" u hrvatskom društvu, koji su nalazili u kulturi i politici. Upravo su naprednjaci i njihov list Pokret bili najveći propagatori protustadlerovskog raspoloženja, optužujući ga zbog navodnog izjednačavanja hrvatstva i katolištva i zbog otuđenja Hrvata katolika u Bosni i Hercegovini od muslimana i pravoslavnih Srba. K tome, isključivo Stadler je snosio krivnju za svađu s bosansko-hercegovačkim franjevcima.
Naprednjaci su se obrušavali na sarajevskog nadbiskupa Stadlera preko kritike pojava unutar katolicizma u banskoj Hrvatskoj. Najviše ih je smetao pokret među katoličkim đaštvom s biskupom Mahnićem na čelu koji je nastajao i snažio se na hrvatskim prostorima od 1903. godine. Osim toga, dio politički aktivnih svjetovnjaka i svećenstva, pravaških usmjerenja, odlučio je ujediniti borbu za katolištvo s borbom za političku budućnost hrvatskog naroda.
Osnovali su tiskovno društvo, čija je svrha bila "braniti, čuvati, širiti katoličku svijest putem štampe, te tako naš katolički narod obnoviti u Isusu Kristu", te je odmah pokrenut i dnevnik Hrvatstvo. Ljudi oko katoličkog dnevnika predstavili su se kao branitelji kršćanske vjere i morala, a protiv "bezvjerskomu i nekršćanskomu duhu, što ga sve većma neprijatelji vjere i morala šire u narod". Njihov program da "u hrvatskim zemljama priznajemo samo jedan politički narod: HRVATSKI, samo jednu državnu zastavu: hrvatsku, samo jedan službeni jezik: hrvatski" bio je uperen protiv hrvatskih pravoslavaca koji su sve više promicali srpsku politiku. Ti su katolički pregaoci bili vrlo blizu ako ne potpuno suglasni s programom Čiste stranke prava, s Josipom Frankom na čelu. Naprednjaci su bili uvjereni da je zbog svega što se događalo u katolicizmu "Crkva [...] postala politička organizacija, koja izrabljuje vjeru u političke svrhe". Hinili su brigu za čistoću kršćanstva, a zapravo su Katoličku crkvu smatrali najvećom zaprekom za ostvarenje političkoga programa ujedinjenja hrvatskoga i srpskog kao jednog i jedinstvenog naroda. Sukladno tomu reagirali su i na moguću promjenu monarhijske politike u Bosni. Na pisanje Pestera Lloyda daje Kallayeva politika podupiranja Srba u Bosni i Hercegovini bila pogrešna te da je ubuduće potrebno osloniti se na Hrvate, Pokret se zauzeo za autonomiju te zemlje, stoje bilo potpuno u skladu sa stajalištem pravoslavnih Srba. Pri tome je zanimljivo kako su se koalicijski političari, kojima su pripadali i naprednjaci, više brinuli za to kako bi se Austrija htjela na taj način učvrstiti na Balkanu nego kakve bi koristi Hrvati imali od takve promjene politike.
Osnivanje Hrvatske narodne zajednice
Prva prigoda za drukčije profiliranje hrvatske politike u Bosni, politike koja bi ponajprije bila neovisna o nadbiskupu Stadleru, pružila se 16. kolovoza 1906. kad su katolici slavili posvetu barjaka pjevačkog društva "Vlašić" u Docu kraj Travnika.
Na proslavi se okupilo eminentno društvo bosanske inteligencije vođeno nadbiskupom Stadlerom i njegovim pomoćnim biskupom s pravom nasljedstva, Ivanom Šarićem. Tom je prigodom odlučeno osnivanje vjersko-kulturne organizacije kojoj bi dali ime Hrvatska narodna zajednica. U tu svrhu bilo je osnovan tzv. Odbor šestorice, sastavljen po ključu predstavnika svakog tadašnjeg okruga. U odbor je ušao i I. Pilar, a drugi članovi su bili dr. Nikola Mandić, Milan Katičić, dr. Jozo Sunarič, Stjepan Kukrić i Đuro Džamonja. Premda su svi članovi odbora bili iz laičkog kruga, razlike u političkim stajalištima između njih i nadbiskupa Stadlera još nisu bile posve vidljive. Odbor, koji je trebao izraditi pravila organizacije i osigurati njihovo odobrenje kod vlasti, izradio je također politički program (Punktacije), koji je proklamirao da je Bosna i Hercegovina "državno-pravno hrvatska zemlja" te da je "prirodna želja" tamošnjih Hrvata da se sjedine s Hrvatskom "u okviru habsburške Monarhije". Zbog toga se odbor također zauzimao za aneksiju Bosne i Hercegovine. Nije na odmet istaknuti još dvije točke iz toga političkog programa. Prvo, odbor je inzistirao na tome da zbog malobrojnosti Hrvata u Bosni i Hercegovini tamo ne smije postojati više nikakva udruga Hrvata. Drugo, odbor se poimenice ogradio od političkoga programa Hrvatsko-srpske koalicije iz ostalih hrvatskih zemalja. Prema muslimanima odbor je pokušao zauzeti što neutralnije stajalište, ne dirajući i njihovo pravo na zemljišne posjede i ne odričući da su dio hrvatskog korpusa.
Zemaljska vlada i Zajedničko ministarstvo financija u Beču u studenom 1907. odobrili su pravila HNZ-a, poslije čega su slijedile brojne osnivačke skupštine po bosansko-hercegovačkim gradovima i većim mjestima. Konstituirajuća sjednica Središnjeg odbora Zajednice održana je 24. veljače 1908., a njegova prva radna sjednica od 22. do 25. veljače 1908. godine. Pilar je bio izabran u članstvo Središnjeg odbora i ujedno za predsjednika Okružnog odbora Donja Tuzla. Skrećem također pozornost na činjenicu da su u Središnji odbor bili izabrani franjevac fra Marijan Dujić i musliman Hamid Šahinović-Ekrem.
No, to je ujedno bio i jedan od razloga što se HNZ uskoro susreo s problemima koje nije bilo lako prevladati. Vrhbosanski nadbiskup, naime, nije bio zadovoljan određenim formulacijama u pravilima organizacije, osobito glede izričaja o njezinoj svrsi. Stadler je htio da HNZ bude organizacija bosansko-hercegovačkih Hrvata katolika, što je podrazumijevalo i jasan izričaj u tom smislu i u pravilima. Budući da su laički članovi Središnjeg odbora htjeli da HNZ bude otvoren muslimanima, koje su držali Hrvatima, te budući da su franjevci ionako bili protiv Stadlerove uloge u bosansko-hercegovačkim vjerskim i političkim prilikama, odbor je nastojao izmaknuti se ispod nadbiskupove kontrole. Bile su to dvije različite koncepcije o organiziranju Hrvata katolika te je sukob bio neizbježan.
Pilar je naknadno objašnjavao da je problem nastao zbog toga što Stadler nije htio prepustiti političko vodstvo Hrvata u Bosni i Hercegovini ne klericima te da hrvatski interesi u vrijeme Stadlerova vodstva nisu bili zaštićeni. No, moram istaknuti dvije točke iz Pilarova nabrajanja razloga zašto je položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini bio tako nepovoljan. Prvo, "otugjenje Muslimana od hrvatske narodne misli" te, drugo, činjenica da se "proširilo u zemlji shvaćanje o istovjetnosti katolicizma i Hrvatstva". Ističem to, jer tu zapravo leže pravi razlozi nesporazuma i sukoba između vrhbosanskog nadbiskupa i vodstva HNZ-a. Vodstvo hrvatske organizacije smatralo je Stadlera i njegov kler izravno odgovornima i za otuđenje muslimana od Hrvata i za izjednačavanje katolištva i hrvatstva. Propagandu o izjednačavanju katolištva i hrvatstva i okrivljavanje nadbiskupa Stadlera zbog toga širili su bosansko-hercegovački Srbi, propagandu o Stadlerovoj namjeri da pokatoliči muslimane, ali i pravoslavne, širili su i Srbi i muslimani, a jedno i drugo spremno su prihvaćali liberalni krugovi naprednjaka i drugih protukatolički nastrojenih krugova u banskoj Hrvatskoj. Novo predstavništvo Hrvata katolika u Bosni i Hercegovini prihvatilo je takve objede kao stvarnost, premda su one bile više nego upitne. Vodstvo HNZ-a je, dakle, stvorilo političku koncepciju koja je u bitnome bila reakcijska, tj. išla je za tim da udobrovolji strane u sukobu, koje su Hrvatima katolicima prigovarale izjednačavanje hrvatstva i katolištva, a upirale prstom na nadbiskupa Stadlera kao glavnog krivca za to. Vodstvo HNZ-a time je zapravo priznalo utemeljenost objeda prijašnjeg vodstva Hrvata katolika te ih prihvatilo kao polazište svoje vlastite politike. To je razvidno također iz činjenice da se vodstvo HNZ-a nije bunilo protiv sudjelovanja u vodstvu organizacije kleričkih franjevačkih članova, zbog čega otpada argument da su se zauzimali za isključivo laičko vođenje bo-sansko-hercegovačke politike.
Nadbiskup Stadler nije mogao prihvatiti taj novi smjer politike vodstva HNZ-a ne samo zbog toga što je nijekao svaki pozitivni pomak za Hrvate katolike u Bosni i Hercegovini u vrijeme njegova vodstva, nego stoga što mu se činilo da vodstvo HNZ-a zanemaruje promicanje interesa Hrvata katolika za račun određene ideologije. Stadler je optužio vodstvo HNZ-a da zastupa protuklerikalne i protukatoličke ideje. Nadbiskup je posegnuo za tim sredstvom, jer boljega nije imao, ali je zapravo bio protiv općeg usmjerenja te nove politike bosansko-hercegovačkih Hrvata katolika, politike koja se u bitnome kosila s njegovim političkim i ideološkim nazorima.
Čemu se zapravo Stadler protivio u tom novom usmjerenju hrvatske politike u Bosni i Hercegovini? Stadler je nesumnjivo osjetio da su utjecaji naprednjačke propagande te političko prestrojavanje u banskoj Hrvatskoj nastupom Hrvatsko-srpske koalicije na političkoj sceni zasigurno prisutni kod nekih organizatora HNZ-a. Premda se Odbor šestorice koji je trebao pripremiti pravila HNZ-a izrijekom ogradio od politike Hrvatsko-srpske koalicije prema Bosni i Hercegovini, drugi elementi ideoloških nazora iz banske Hrvatske vidljivo su prisutni u razmišljanjima tog odbora i kasnijeg Središnjeg odbora HNZ-a.
Pilarovo opširno teoretsko razglabanje naravi sukoba između vodstva HNZ-a i nadbiskupa Stadlera ilustrativno je. Na stranu vrlo problematična Pilarova tvrdnja, na kojoj zapravo gradi svoj cjelokupni argument, da Stadlerovo vodstvo Hrvata katolika u Bosni i Hercegovini nije ništa dalo na socijalnom planu te načelno izostavljanje nadbiskupa i njegova klera iz bilo kakvih dogovora o organizaciji, koju je nadbiskup inicirao, Pilarovo razmišljanje odaje najvažnije karakteristike naprednjačke kritike "klerikalizma". Temeljna je Pilarova postavka da kleričko vodstvo, bolje reći vodstvo nadbiskupa Stadlera, može biti samo štetno za probitke Hrvata katolika u Bosni i Hercegovini. Zašto? Jedan od razloga bio bi - što su često isticali hrvatski liberalni krugovi - da biskupe postavlja "strana", "nenarodna" sila, koja se vodi svojim interesima i koja ih štiti, a ne štiti narodne interese. Drugo, "theološka naobrazba je isključivo ideološka, apstraktna i obzire se više na potrebu nadzemaljskog dijela ljudskog bića, a dosljedno tome manje na materijalnu stranu ljudskog života" te kler ne može zastupati materijalne i svjetovne narodne interese. Pilar dopušta da je u povijesti bilo klerika koji su bili dobri politički vođe svog naroda, čak i među Hrvatima (Pilar nabraja standardnu liberalnu listu "naprednog svećenstva": Strossmayera, Račkoga, Dobrilu i Pavlinovića), ali da bi za Hrvate u Bosni i Hercegovini to sigurno bilo štetno.
Prije svega stoga što Stadler inzistira na konfesionalnom aspektu, a katolički svijet u Bosni i Hercegovini ima "veliku političku misiju". Ako se uzme u obzir sveprisutnost propagande o slavenskoj uzajamnosti, Pilarovo objašnjenje te velike političke misije ne iznenađuje: misija Hrvata katolika u Bosni i Hercegovini je "da na jugu monarhije stvore jaku političku slavensku formaciju, sa zamašnim političkim i kulturnim zadatkom". Pilar ne objašnjava pobliže koji bi to bili "politički i kulturni zadaci" bosansko-hercegovačkih katolika, ali je očito da se zanosi romantičarskom, preporodnom i strossmayerovskom idejom kulturnoga privođenja nekatolika vrijednostima zapadne civilizacije - idejom, uostalom, koja se i danas može čuti u važnim i visokim političkim krugovima - a pri tom se ponajprije misli na muslimane. Istina, govoreći o predustavnom razdoblju i o koaliciji, Pilar ima u vidu politički pragmatizam koaliranja s muslimanima. U što Pilar ne sumnja jest da isticanje katolicizma kod bosansko-hercegovačkih Hrvata sigurno šteti toj velikoj političkoj zadaći.
Pilar je zamišljao ulogu HNZ-a i njegova vodstva kao ekonomsko, socijalno i kulturno podizanje Hrvata katolika u Bosni i Hercegovini, što
Naša je želja bila da se organiziraju katolički Hrvati za sebe, pošto imadu toliko socijalnih potreba, a muslimani Hrvati neka bi se opet za sebe organizirali, pa ćemo onda kooperirati u svim zajedničkim točkama.
Arhiv BiH u Sarajevu, "Napretkova" kulturno-historijska
zbirka, Fascikl H/3 (Korespondencija i dopisi Središnjeg odbora
HNZ-a), citirano u: L. ĐAKOVIĆ, Političke organizacije
bosanskohercegovačkih katolika Hrvata (L dio: Do otvaranja
sabora 1910.), Zagreb, 1985., 271-275.
je navodno bio glavni nedostatak prijašnjeg vodstva bosansko-hercego-vačkih Hrvata. No, kad je htio pokazati kako bi se taj politički program izveo, nije išao dalje od prazne retorike tipa "treba imati ambicija", "moramo znati staje nužno" te ukazivanja na Srbe kao primjer. Srbi su mu, kao i naprednjacima u banskoj Hrvatskoj, bili uzor i u crkvenom ustroju: narod mora suodlučivati s klerom u upravljanju crkvenim dobrima, a ne daje potpuno ovisan o kleričkim odlukama.
Posljednja točka iz Pilarove obrane vodstva HNZ-a i optužbe nadbiskupa Stadlera je obrana franjevaca. I taj je vid odjek naprednjačkih pogleda. Kao i protucrkveni krugovi u banskoj Hrvatskoj, Pilar je za mnoge negativnosti u Crkvi i u društvu, pa i u Bosni i Hercegovini, optužio isusovce. S obzirom na bosansko-hercegovačku situaciju, Pilar je zapravo ukazao u čemu je jedan od bitnih problema politike u Bosni i Hercegovini na početku stoljeća, a ujedno i problem odnosa između nadbiskupa Stadlera i vodstva HNZ-a. Pilar tvrdi "da je samo politika franjevaca ona, koja ima izgleda na uspjeh". Pilar nije objasnio koja je to politika franjevaca niti zašto jedino ona ima izgleda za uspjeh, ali je zamjetno da je prihvatio standardno franjevačko stajalište da su franjevci kroz 400 godina čuvali bosansko-hercegovački katolicizam kao samorazumljiv argument za ispravnost njihove tadašnje politike, osobito njihova dugogodišnjeg spora s nadbiskupom Stadlerom. Nije smatrao potrebnim objasniti zašto, ako već traži krivca za jadno stanje Hrvata katolika u Bosni i Hercegovini među katoličkom hijerarhijom, krivi Stadlera zbog njegova tridesetogodišnjeg čelništva nad katolicima, a ne franjevce zbog njihove 400-godišnje neprikosnovene vlasti na tim prostorima. Pretpostavljam da Pilar nije ni mogao postavljati takva pitanje, jer bi to značilo da preispituje svoje predrasude i neizrečena, možda i nedefinirana, polazišta, što je možda ipak prekrupan zalogaj u njegovoj životnoj dobi.
Aneksija i rascjep kod bosansko-hercegovačkih katolika
Nadbiskup Stadler dobio je pravila HNZ-a u ruke i nije uopće bio zadovoljan njima. Povrijeđen zbog ignoriranja iz donošenja pravila Zajednice, Stadler je u veljači 1908. godine pisanim putem priopćio vodstvu Zajednice da neće moći odobriti pravila. Nadbiskup je inzistirao da "prosvjeta što bi se imala širiti među katoličkim narodom, ne smije da bude druga nego kršćanska prosvjeta, moralni odgoj katoličkog naroda mora se osnivati na principima katoličkog morala" te ne želi prosvjetu naroda u "interkon-fesionalnom duhu". Nije bio protiv suradnje s muslimanima, ali je predlagao da se muslimani sami organiziraju na svojim vjerskim osnovama, a onda će muslimanska i katolička organizacija surađivati na svim poljima od zajedničkog interesa.
U međuvremenu je carskim i kraljevskim ukazom od 5. listopada 1908. proglašena aneksija Bosne i Hercegovine. Katolički je svijet, za razliku od muslimanskog i pravoslavnog, to željno dočekao. Katolički list Hrvatski dnevnik također je izrazio odobrovanje tog čina: "Mi ne velimo, da je aneksija na štetu Hrvatske, dapače smo duboko uvjereni, da je upravo aneksijom učinjen ogroman korak k ostvarenju hrvatskog pravaškog programa." Zapravo, Stadlerov krug, koji je stajao iza Hrvatskog dnevnika, nije smatrao da aneksija predstavlja ostvarenje "pravaškog programa", ali se barem spriječila mogućnost pripojenja Bosne i Hercegovine Srbiji. Političke snage ujedinjene u Koaliciju nisu krile ljutnju što je do aneksije ipak došlo. Kad je već to postala činjenica, nastojali su da se u Bosni vodi politika "izmirenja Hrvata i Srba u obranu nacijonalnih interesa Bosne". Naime, već prije aneksije bile su vidljive razlike u političkim pozicijama bosansko-hercegovačkih Hrvata i liberalnog dijela političara banske Hrvatske. Hrvati Bosne i Hercegovine s nadbiskupom Stadlerom na čelu bili su za aneksiju, ali i za sjedinjenje Bosne i Hercegovine s Hrvatskom i Dalmacijom, kad za to dođe pogodno vrijeme, ako to nije moguće odmah. No, glavna politička snaga u banskoj Hrvatskoj, Hrvatsko-srpska koalicija, nije dijelila mišljenje bosansko-hercegovačkih Hrvata. Barem neki u njoj zauzimali su se za samostalnost Bosne i Hercegovine, što je bila i argumentacija tamošnjih pravoslavnih Srba. Nadbiskup Stadler, pak, dao je jasno do znanja i prije aneksije da će Srbi biti protiv svakog pripojenja Bosne Monarhiji.
Poslije proglašenja aneksije, jedina organizacija katoličkih Hrvata u Bosni i Hercegovini također nije bila jedinstvena. Organiziranje dviju deputacija za poklonstvo carskom i kraljevskom veličanstvu pod različitim vodstvima bio je znak tog nejedinstva. Pilar i N. Mandić našli su se u Beču u trenutku proglašenja aneksije te su i sebe, kao čelne ljude HNZ-a, predstavili kao legitimne političke predstavnike Hrvata katolika u Bosni i Hercegovini. Pilar je poručivao političkom vodstvu Monarhije da bi se trebali osloniti na Hrvate katolike u Bosni za "preodgajanje" muslimana i stvaranje zajedničke brane protiv Srba i njihova prodiranja na Zapad. Stadler, međutim, nije bio time zadovoljan, nego je organizirao novu poklonstvenu deputaciju Hrvata katolika. Mnogobrojna delegacija otputovala je 24. studenoga 1908. u Beč i bila primljena u sve važne audijencije.
Potkraj godine, 13. prosinca 1908., Stadler je sazvao sarajevski kler na vijećanje o novonastalim političkim prilikama i orijentaciji novoga rada. Zaključci toga vijećanja nose nadbiskupove biljege. Stadler je mislio da nove političke prilike još više zahtijevaju organiziranje Hrvata po vjerskoj pripadnosti. Suprotno objedi nekih suvremenika, i držanju susljedne historiografije, nadbiskupu zapravo nije u prvom planu bila vjerska propaganda. Vjerovao je da se jakost organizacije u bosansko-hercegovačkim prilikama može najbolje ostvariti na temelju onoga što najviše ujedinjuje ljude, a to je vjera. Stoga je jedan od važnijih zaključaka sarajevskog sastanka bio zahtjev na HNZ da promijeni pravila u smislu ograničavanja članstva samo za katolike. To, dakako, nije isključivalo mogućnost tijesne suradnje i političkih kompromisa s "Hrvatima drugih konfesija", tj. muslimanima, kako je izričito naznačeno u zaključcima. Sukladno novopostavljenim pravilima učinkovitosti, N. Mandić je morao otići iz vodstva Zajednice.
Na izvanrednoj sjednici potkraj siječnja 1909., čelništvo HNZ-a nije pristalo na nadbiskupove prijedloge te je odustalo od obećanog mijenjanja pravila. Nadbiskup Stadler je potkraj srpnja 1909. osnovao drugu organizaciju za bosansko-hercegovačke Hrvate katolike, koju je nazvao Hrvatskom katoličkom udrugom (HKU). Time su se, dakako, podjele katoličkih Hrvata u Bosni i Hercegovini samo produbile.
Vrelo: "Riječ je o Bosni", str.103-114