Grenadirmarš
Miljenko JERGOVIĆ
U LJETO 1878. konjanici baruna Filipovića u Sarajevo su dopremili nove običaje, srednjoeuropsku melankoliju, prostituciju, Europu i grenadirmarš. Domaći su se malo bunili, ali su vrlo brzo popustili jer između turskog derta i austrijske melankolije i nije bilo neke razlike, a ćesar, kao ni sultan, nikad nam nije bio prvi komšija, pa se i na jednog i na drugog čovjek mogao lako naviknuti. Sve je naš svijet prihvatio i na sve se priviknuo, samo što su sad jedni mislili kako je došla njihova vjera i vlast na mjesto vjere i vlasti onih drugih. Naravno, nisu bili u pravu jer ni Stambol, ni Beč nisu uzimali Bosnu zbog vjere, ni zato da bi Bosancima pomagali u njihovu vječnom natezanju oko toga čija je vjera bolja i čiji hram treba biti bliži Bogu. Uzimali su Bosnu zato što im je trebala, kao što su i oni trebali Bosni da je učine boljom i svjetskijom. Stambol je bio planetarni New York kad je Bosni bio glavnim gradom, kao što je i Beč bio planetarni Stambol kad je odlučio Bosnu uzeti sebi.
E, kad su kršćani dočekali svoga cara, dobili su i grenadirmarš. Ta je pompozna i moćna riječ označavala sirotinjsko jelo načinjeno od krumpira, luka i riže. Grenadirmarš je sav bio od bijede, i to one nemaštovite bijede koja ništa ne sakriva i ništa ne čini lakšim i podnošljivijim. Ali to je nedostojanstveno jelo imalo moćno ime kroz koje su odjekivali bečki valceri, državna moć i vjekovna kultura onih koji su ga spravljali i jeli. Da, komšije su tada vjerovali da su bolji i kulturniji te da se od muslimana razlikuju upravo po tome što su u sebi sabrali sve iskustvo jedine prave civilizacije ovoga svijeta, europske civilizacije. Za bit su bili uskraćeni zato što su bili sirotinja na periferiji svih svjetova, ali su se štitili imenom koje će promarširati kroz cijelu našu povijest i nestati malo prije raspada.
Grenadirmarš u Sarajevu su spravljale naše bake, tetke i ujne, sve neki starinski svijet koji je socijalno bogatstvo prihvaćao kao nešto privremeno, na što se ne treba odveć obazirati jer će sigurno opet doći vrijeme sirotinje kada ćemo se štititi samo imenima. Uzaludna su bila naša zapomaganja i uzaludna je bila promjena koja se dogodila u našim srcima i emotivnim dikcionarima: nama grenadirmarš nije zvučao kao nešto moćno, nego smo ga doživljavali kao osobito ponižavajući oblik mučenja koji je lično izmislio Hitler. Jednak nam je bio i šmarn i kajzer-šmarn i ajnpren supa, pa nam nije ni padalo na pamet da će s odlaskom naših baka, tetaka i ujni sa svijeta nestati i grenadirmarš, posljednji živi trag jednog bijednog viteštva.
Komšiju muslimana ne bi se počastilo grenadirmaršom, premda u grenadirmaršu nije bilo ni svinjetine, ni svinjske masti, ali zašto bi čovjek znao za našu bijedu i siromaštvo ovoga dana. Mogao bi pomisliti da smo jadniji od njega, a mi to ne želimo. Uostalom, ni on nas nikada nije nutkao halvom i rahvanijom, tim najbjednijim bosanskim kolačima koji su svjedočili o našem bosanskom jadu isto kao i grenadirmarš. Kršćani su bili čuvari jedne, a muslimani druge strane iste bijede.
Ali ta je bijeda ipak bila bijeda jedne civilizacije, a ne bijeda svijeta koji nema ni korijena, ni imena. Tek u naše doba vidjet ćemo što će se dogoditi kada umjesto grenadirmarša, šmarna, rahvanije i halve sirotinja počne jesti napolitanke Jadran. Samo su na prvi kus i prvi zalogaj te napolitanke bile manje odvratne od tradicionalnih bosanskih pomija, ali s vremenom shvatiš i osjetiš kako nema ničega gadnijeg od njih i beznadnijeg jer nakon što jednom počneš ručavati paštetu Carnex i večeravati napolitanke Jadran, više nikada nećeš imati građanske i porodične rituale i tradicije i nadu da će jednom biti bolje i bogatije.
Svijet je proklet sirotinjom. Sirotinja gradi Babilonske kule i vrijeđa Boga. Sirotinja pravi baklave, koje su zavladale našim malograđanskim svijetom tokom sedamdesetih, bile Babilonska kula našega svijeta. Uvrijedili smo Boga ili smo uvrijedili vlastiti svijet, pa smo zbog toga ostali prokleti i definitivno sami bez svoga Stambola i svoga Beča.
Ponekad noću, tamo od Trebevića, za onih ledenih, bistrih i čistih večeri, kakve su u Sarajevu iznimno rijetke, zna ti se kroza san učiniti kako niz kaldrme i niz sleđenu zemlju, koja je sačuvala svaki trag, marširaju mali grenadiri i šire miris zapečena krumpira, riže i luka. Peku te oči u tom snu i suze teku, premda za tugu nije vrijeme.