Smrt predsjednika

Vranin posljednji susret s Predsjednikom, dogodio se u bolničkoj sobi zagrebačke bolnice na kraju grada. U sobu, u kojoj je na samrtnoj postelji ležao Predsjednik, uvela ga je njegova supruga, koju Vrana nije ranije upoznao.

Razišli su se nakon završetka rata. Vrana je tada Predsjedniku donio nepobitne dokaze o švercu i manipulacijama državnim novcem od strane pojedinih Hercegovaca i drugih suradnika UDB-e, koji su preplavili Pantovčak. Rat je netom završio, a čelnik jedne veće stranke sa svojim je zamjenikom već pohitao u Pariz na dogovor s Borivojem Vukobratom, o tome što će biti sa Hrvatskom, s obzirom daje Predsjednik najavio povlačenje.

Dogovor je bio - vraćanje „na staro", ali da izgleda kao novo. Činilo se da su ova dvojica samo posrednici, jer zbog svojih liberalnih stavova, nikome nisu bili sumnjivi.

Predsjednik je doslovno pobjesnio. Vikao je na Vranu. Glasnik loših vijesti uvijek prvi „nadrapa". Kao i obično, sastali su se oko ponoći, u sobi bez kamera i mikrofona, jer je šef osiguranja mogao u bilo kojem trenutku gledati i slušati što se događa u kojoj od soba na Pantovčaku. Zato su UDB-aši i htjeli svog čovjeka na tom mjestu.

Ubrzo će Predsjednik smirenijim tonom:

- Uskoro će i u ovu sobu doći kamere. Više se nećemo moći sastajati. Okružili su me, prijete da će srušiti državu ako saznaju da radim mimo njihove volje. Teško mi je, nemam sa kime raditi. Ako ja odem, sve će se raspasti.

Od sada radite sami. Oni ne znaju za vas a to vam je jedina sigurnost da ćete ostati na životu. Meni je sve ovo uništilo zdravlje, ali moram se boriti do kraja, jer će ovi sve rasprodati i uništiti. Vi me nemojte zvati, ja ću već naći način da se sastanemo.

- Uvijek sam se snalazio, Predsjedniče, pa ću i sada, kada treba braniti opstojnost ove naše mlade države. Sve ću pokušati da vam svojim radom olakšam. A povijest će pokazati koliko su vaši kritičari bili loši u procjeni vašeg rada.

Sada, sjedeći nasuprot smrtno bolesnom Predsjed­niku, riječi mu zapinju u grlu dok mu naviruće suze peku oči i lagano klize niz lice. Ne pokušava ih prikriti. Gleda čovjeka koji je za ovu državu sve žrtvovao, obitelj, stranku, svoje zdravlje.

S gorčinom razmišlja kako su ga samo ismijavali u novinama, podmetali mu salvete na kojima je tobože crtao podjelu Bosne...,a sada se svojski trude uvjeriti javnost da ga treba mrziti jer je on ustvari kriv za sve nedaće. Sjetio se Vrana i kako je novcem od dijaspore plaćao srpskim generalima da odu iz Hrvatske. Dobili su milijune njemačkih maraka na račune u švicarskim bankama da se sa vojskom povuku iz Hrvatske. Predsjedniku nisu bili važni milijuni, važni su bili ljudski životi, s obje strane. Dijaspora je, s političarima ljevice na čelu tražila, odgovor, kamo je otišao njihov novac. A dogovor sa srpskim generalima je bio da se to nikada ne sazna. Što bi danas rekli Vučić, Đačić, Nikolić, Jeremić, o „junaštvu" svojih generala.

Sjetio se i kada su Predsjedniku izradili bansku krunu i nagovarali ga da se okruni za hrvatskog Bana. Sva sreća da, tada već bolesni Predsjednik, nije pristao na takvu glupost. Vrana je vidio fotografiju te banske krune. Pokazao mu je jedan zagrebački zlatar koji ju je potajno snimio.

Sada sluša predsjednikov slabašan, bolešću iscrpljeni glas: