Osobni i zajednički Bog

Čovjek je u grob sa sobom „nosio“ neke korisne predmete, jer se očito vjerovalo da će mu oni trebati i nakon smrti. Ti naši preci nisu još znali ni čitati, ni pisati. Veliko je pitanje kako su uopće me|usobno komunicirali. Jezik im je vjerojatno bio vrlo jednostavan. Nisu poznavali nikakve blagodati modernog života, no, vjerovali su da smrt nije kraj. Osjećali su to: da život ne poznaje granice; da on ide dalje čak i onda kad izgleda da je iscurio do kraja. Onda su počeli nicati i tumulusi, tj. humke. Ljudi su s njih pozdravljali sunce i mjesec, muški i ženski princip. Slavili su svečano promjenu godišnjih doba, kao i plodnost što život daje i omogućuje. Religija će doživjeti novi zamah s pojavom pisma, otprilike tri tisuće godina prije Krista. Pismo je omogućilo da se religijske predodžbe preciznije razrađuju, ali i da se sačuvaju od kvarenja, kao i od nehotičnog parafraziranja i izmjena. Religija je tako postala jasno i precizno definirana. Više se nije morala otkrivati, nego prvenstveno učiti i usvajati. To je s jedne strane bilo dobro, ali s druge i loše, jer ono što je zajedničko, ne može biti privatno i osobno, a čovjek – upravo - nije samo kolektivno biće, nego i individualno. Istina, on ima potrebu živjeti s drugima; s njima dijeliti dobro i zlo, no, on svakako voli i privatnost. Kad jedemo, najugodnije ćemo se osjećati ako jedemo s bliskim i dragim ljudima. Nekako se osjećamo neugodno ako smo tada u društvu potpunih stranaca. A ako idemo u toalet, otići ćemo svakako potpuno sami. Ovo je valjda jasno svima ili barem skoro svima.

 

Problem individualne vjere unutar kršćanstva

 

Na svijetu živi oko dvije milijarde kršćana, a od toga je oko milijardu katolika. No, relativno je vrlo malen broj onih koji redovito idu u crkvu. Ako ih u nekoj sredini ide dvadesetak posto, to se smatra izuzetno uspješnim, premda bi svakako trebalo biti puno bolje, ali često je i puno gore. Sjećam se tako iskustva jedne prijateljice koja je prije nekoliko godina išla službeno u Švicarsku i to baš u božićno vrijeme. Otišla je na polnoćku u jednu njihovu prekrasnu i ogromnu katedralu. No tamo je, osim nje, bio samo jedan svećenik i dvije stare bake! To je bilo doslovno sve: četvoro ljudi na najsvečanijoj katoličkoj misi i to u gradu s barem stotinu tisuća katolika i to u katedrali u koju bez problema može stati pet tisuća vjernika! Ali, oni ipak nisu došli, premda se još uvijek izjašnjavaju kao katolici.

 

Krist da, Crkva ne!

 

Danas je na svijetu puno kršćana koji se drže ovog podnaslova kao svog vjerskog mota. No, stvar postaje zanimljivija ako znamo da ovaj moto nije neka moderna izmišljotina, nego da je on naprotiv, star gotovo koliko i samo kršćanstvo. O ovom problemu štovanja Krista bez i mimo Crkve, piše već Ciprijan, svetac i teolog iz drugog stoljeća. On energično opominje vjernike da izvan Crkve nema spasenja te da ne može imati Boga za oca, onaj koji nema Crkvu za majku. Dakle, već u to vrijeme je bio veliki broj onih koji su kročili nekim svojim  posebnim putem pozivajući se pri tome na Krista. Protivili su se Crkvi koju je Krist utemeljio i to zbog navodne vlastite vjernosti Kristu. Tako se otvorio dug i zamoran paradoks. Kao: Krist je dovoljan. O njemu sve potrebno doznajemo iz Novog zavjeta. Ali takvi očito zaboravljaju da Novi zavjet nije pao s neba. On je naprotiv tomu tipični proizvod Crkve. Tu je postupno nastajao i profilirao se. Moderna istraživanja Novog zavjeta su pokazala upravo to da on ne predstavlja prvenstveno dokumentarni, već bogoštovni niz tekstova. Njegovi tekstovi su nastajali iz tijesne vezanosti s ranokršćanskim liturgijskim slavljima. Dakle, ovdje se ne radi o proizvodu naoštrenih pera usamljenih učenjaka, već o onome sto je rana Crkva naviještala, propovijedala, slavila, molila i ispovijedala. Kako o Kristu nema puno vanbiblijskih izvora, tako ispada, da je jedini Krist kojeg možemo upoznati upravo onaj koji dolazi iz i od Crkve. I tako na kraju ostaje zbilja zagonetno, kako netko može vjerovati u Krista, ali ne i u Crkvu koja ga posreduje. Jer mogli smo primijetiti: ne samo da je Crkva Kristova, nego je i Krist Crkvin. On je nju utemeljio, a ona je Njega „proširila“, popularizirala i učinila sveprisutnim.

 

Čovjek koji nije vidio probleme

 

Kršćanstva – vidimo - nema bez Crkve. Ali, to nije sve, jer njega nema ni bez osobnog vjerskog života i doživljaja. Ekstremni vjerski kolektivizam može biti opasan jednako kao i ekstremni vjerski individualizam. Zato u pogledu navedenog fenomena "Krist da, Crkva ne" ipak trebamo biti oprezni. Mogli bismo jednostavno reći da vjera mora zadržati i svoju kolektivnu, ali i svoju osobnu dimenziju.  No, to nije lako uklopiti u jednu stabilnu i mirnu cjelinu. Čovjeku se očito lakše prepustiti stihiji samo jednog ekstrema.

Jedno individualizirano življenje kršćanske vjere nije isključivo zanimanje tzv. marginalnih (rubnih) vjernika. Ovakav put su na neki način odobravali čak i neki sveci, a sv. Toma Kempenski je pri tome vjerojatno jedan od najeklatantnijih primjera. Svojom knjižicom Nasljeduj Krista on je dobrano rehabilitirao jedno takvo individualizirano kršćanstvo koje vise voli letjeti na krilima osobne molitve i meditacije, nego se oslanjati na sigurnost i uhodanost zajedničkog vjeroispovijedanja i bogoštovlja. Pri  tome treba spomenuti još jednu stvar. Premda službena Crkva sa svojim učiteljstvom - kroz savjete i zapovjedi - uveliko  potiče svoje vjernike na zajedničko življenje vjere, ona sama otkriva opasnost i jednog kolektivnog, unificiranog i uniformiranog kršćanstva. Drugi vatikanski sabor u svojoj konstituciji Gaudium et spes vrlo jasno ističe pravo svakog pojedinca na svoju vlastitu osobnost, a veliki teolog i kardinal Hans Urs von Balthasar će ispisati neke vrlo oštre retke protiv Opus deija, upravo zbog njegovog promilitantnog duha, koji od vjernika pokušava učiniti unificiranu i apsolutno poslušnu Božju vojsku, a od Krista - jaganjca Božjega - tigra. Meni vrlo drag njemački teolog Ottmar Fuchs ističe u ovom smislu da vjera morati imati sluha za osobno mišljenje i slobodu pojedinca, jer vjera koja bi ovo potonje u potpunosti zanijekala vise ne bi bila vjera nego sotonizam.

Dakle, na kraju samo ostaje spomenuto pitanje kako povezati nepovezivo. Moj bi odgovor bio jednostavan: sv. Ignacije Lojolski! Iskreno, za mene osobno, on je najznažajnija osoba kršćanstva nakon sv. Pavla i rekao bih da je njemu uspjelo upravo ovo nemoguće: povezati ono sto se lako povezati ne da! U svom, inače vrlo napetom i dramatičnom duhovnom razvoju, on u jednom trenutku uspijeva na mističan način dosegnuti jednu dvostranu spoznaju o Božjoj prisutnosti: s jedne strane osjetio je Božju prisutnost u Katoličkoj crkvi, a s druge strane iskusio je i svoju osobnu duboku povezanost s Bogom; zapravo bi bilo bolje reci sjedinjenost sa Istim. Za razliku od Luthera, Ignacije se uopće ne bavi onim njegovim vječitim i bolnim pitanjem: "Hoće li me Bog milostivo pogledati ili ne?“ Ignaciju je u ovom smislu bilo jasno da je on dosegnuo osobno zajedništvo s Bogom. Stoga ga pitanje o vlastitom spasenju više i ne zanima puno. On se sada pita sto može učiniti za veću slavu Boga, Onog, koji je prisutan u samom njegovom biću i djelovanju. On zna da je od sada svako njegovo osobno djelo ujedno i djelo Božje. S druge strane, Ignacije zna da Bog nije samo prisutan u njemu samom, već i u cjeloj Crkvi. Ne uzrujava ga osobito ni papina poslovična tvrdoća i sumnjičavost, jer on zna da je papa Božji, kao što je i on sam Božji. To se zove proširenje perspektive. Tamo gdje drugi vide probleme i neprijateljstvo, Ignacije vidi univerzalnu Božju nazočnost.

 

Umjesto zaključka

 

Čovjek bi trebao brižno njegovati obje dimenzije vjere: i onu kolektivnu, ali i onu osobnu. Nitko se nije rodio naučen i stoga su nam potrebni učitelji i voditelji. U ovom smislu bismo se mogli sjetiti one epizode iz svijeta antičke filozofije. Epikur, inače „potanak“ filozof, hvalio se time da je samouki filozof koji nije imao učitelja. No, mudri je Ciceron primijetio da je Epikurovo hvalisanje jednako hvalisanju vlasnika loše zgrade, koji se diči s tim sto je svoju „grozoticu“ sagradio bez pomoći arhitekta! Kročenjem kroz bogatstvo kolektivne vjere mi stječemo dobar preduvjet za kvalitetan osobni skok u dubinu vjere. A kad se ovo dogodi, tek ćemo onda moći i mi sami biti oni koji obogaćuju i oplemenjuju druge ljude na njihovom vjerskom putu.