Ničiji grad - Posavski Zmaj
Stjepan BLAŽANOVIĆ
Na nebu će biti vremena za odmor za sve one koji su na Zemlji vrijedno radili i trudili se pomoći bližnjemu svome. Već i činjenica da je Zmaj htio pomoći davala mu je nadu. Ali pomoći izbjeglicama, nikad nitko nije, niti će moći toliko da oni budu zadovoljni.
Poučen iskustvima iz Vukovara Zmaj je pošao provjeriti koliko je to pala Modriča. U društvu s Anom, Mamuzom i malim Pericom probijali su se kroz jednosmjernu kolonu i jedini išli u drugom pravcu. Most na Bosni bio je zatvoren zbog bombardiranja, pa su i Bosnu morali prijeći skelom. Došli su do ulaza u grad zatvoren ježevima. Po kanalima su ležali poluuniformirani ljudi.
- Može li se u grad? - upita Mamuza najbližeg vojnika.
- Pa vidite da ne može. Četnici su u gradu.
"Neobično za četnike da su tako mirni. Okupirali grad i smirili se? Ovi Muslići samoincijativno čuvaju izlaz iz grada, tko zna zašto? - Možda su i to Srbi koji čuvaju druge u gradu? Trebalo bi ući i pogledati.
- Gospodo! Sklonite nam na trenutak jednoga ježa da prođemo u grad.
Nisu vjerovali svojim ušima. Od čuda su ustali i zinuli. I dok su pomicali ježa ustranu, nisu vjerovali da će ovi otići u grad. Njih pedesetak tu leži nadomak svojih kuća i ne usude se ući, a ovih četvero bezbrižno odoše.
Muslimanska mahala do džamije bila je prazna. Tek bi poneki pas i mačka pretrčali ulicu i požurili u skrovište. Kada je i njih nestalo na vidiku, Zmaj reče da se daljnji put prema fotografskoj radionici mora preći pješke.
Radionica je bila u središtu grada, između katoličke crkve i tržnice. Ana je pokazivala smjer kretanja. Od jutros nije bilo više ni tornja crkve kao orijentira. Srušili su, staru kamenu, stoljetnju crkvu Majke Božije. Najkraći put do radionice bio je preko vrtova. Kretali su se tiho. Desno i lijevo bili su Zmaj i Mamuza, a iza njih Ana i Perica. Odjednom Zmaj rukom pokaza ostalima da legnu. Uočio je neko kretanje. Dalje su morali puzati. Nakon kraćega prijeđenog puta, Zmaj se uspravio. Ustali su i ostali i gledali neobičan prizor.
Samo dvadesetak metara ispred njih, skupina Roma pokušavala je u svoju kućicu unijeti masivni regal od hrastovine. Kako nisu mogli proći kroz vrata izbili su prozor, a usto srušili zid do poda. Kroz taj otvor dvojica su vukla unutra, a trojica gura la izvana. Regal se opirao svojom težinom, kao sivonja. Uz to se, poput posavskih volova s golemim rogovima, svojom gornjom ukrasnom štukaturom zakvačio o strop. Krampom su odvalili ukrase i nastavili "nagovarati" regal da napokon uđe u njihovu kućicu. On bi zaista, kada bi ušao unutra, bio siguran oslonac za slabe zidove i nakrivljeni krov. Prišavši neopaženo sasvim blizu, Zmaj viknu:
- Što to radite?
- Ništa druže! Mi ne radimo u naš život ništa, druže!
- Nisam ja drug!
- O gospodin! Mi smo vaši. Ovaj regal nije od nas, nego od njiha.
- A koji smo to mi?
- Ne znamo koji jeste, all mi smo vaši! - uzviknuše sada svi u glas.
- Dobro, kad ste naši, onda nam recite što je noćas bilo u gradu, Samo nemojte lagati.
- Cigani nikad ne lažu, gospodin.
- Eto već si slagao! Sad samo reci da Cigani i ne kradu pa ćemo ti povjerovati.
- To naš poso. Mi mora da radimo, da decu hranimo.
- Dobro, dobro. Reci gdje su ljudi iz grada?
- Noćas je s Majne vojska pucala na grad. Srbi pobegli u Skugrić, Hrvati u Odžak, Muslimani u Tarevce, a mi nemamo kud.
Sada su se Ana, Zmaj, Perica i Mamuza kretali slobodnije, uvjereni da tu nema ni vojnika ni četnika. Grad je bio pust. Trgovine opljačkane. Razbijeni izlozi na fotografskoj radionici uočavali su se izdaleka. Vrata su bila uredno zaključana. Provalnici su ušli kroz golemi izlog. Na zidovima su visjele uokvirene slike maturanata koji ne dočekaše svoju maturu. Nekoliko mladenaca s cvijećem izaljubljenim pogledima na fotografijama na zidu. Među mnoštvom fotografija isticala se ona Charlija Chaplina u naravnoj veličini. Njegov tužni pogled otkrio je vlasnici sudbinu njezina lokala.
Razbijene lončanice s cvijećem, polupane vaze i zrcala, slomljeni reflektori i stalci. Tisuće fotografija i uništenih filmova po podu. U laboratoriju rezač za slike, boce razvijača, fiksira te poneka štipaljka u razbacanim pladnjevima. Fotoaparati, kamera, strojevi za izradu slika i kopiranje - nestali su u nepoznatom smjeru. Od namještaja ostala je fotelja na koju se sruši Ana, okrenuta prema Charliju. Gledali su se u oči. Razgovarali pogledima. Tješili se tužnim osmjesima, tiho kao na pogrebu.
Ovdje je netko umro. Njih dvoje su preživjeli. Ana i Charlie. Sami na ovome svijetu. Desetak godina druženja zaista ih je zbližilo. Toliko se radovala jutarnjim susretima s njim dolazeći na posao. Njegov pogled, osmijeh i smotani izgled pobuđivali su u njoj majčinske osjećaje. Svako jutro glasno mu je otpozdravljala:
- I tebi Charlie, dobro jutro!
Jedino je njemu ispričala da joj je bilo teško kada je otac umro, a još teže kada je nju i brata napustila majka. Imala je desetak godina kad je morala preuzeti skrb za manjega brata. Bili su više gladni, nego siti. Teško su živjeli, ali životne teškoće stvaraju velike ljude, Kad su odrasli, brat se oženio i preselio kod žene. Imao je djecu.
Ana je kasno noću, umorna odlazila kući u kojoj je nitko nije čekao. Zbog toga se na odlasku dugo i nježno pozdravljala s Charlijem, uz obećanje da će se vidjeti sutra ujutro. A ovaj užas protekle noći Charlie je preživio sam. Nije uspio, po dogovoru, očuvati lokal. Pogledom se ispričavao zbog toga. Ona mu nije prigovarala.
Zmaj ponudi Ani da joj dečki ponesu ponešto od preostalih stvari za uspomenu, ali ona je to odbila.
- Nemam kuće u kojoj bih mogla čuvati svoje uspomene.
- Možda neku sitnicu? Možda bih željela sačuvati ... ?
- Skinite mi sa zida Charliea i pažljivo ga izvadite iz okvira. Savit ću ga i kao veliku svijeću nositi kroz život.
Dečki učine kako je šefica zahtijevala. Predadoše joj ga kao zavjetnu svijeću ili kao diplomu i izbaciše van. Zmaj je čekao za pultom, dok Ana ne odmota u glavi desetogodišnje role. A kada ga pogledala, bio je siguran da je prikupila snagu za pokret. Pružila je ruku i uzela svoj automat. Bila je stabilna: u jednoj ruci automat, a u drugoj smotana fotografija. Kratkotrajnu depresiju je svladala. Hodala je čvrstim korakom.
Na povratku ponovno naiđoše pokraj Roma. Regal je već bio u kući. Rupu ispod prozora su zazidali. Na sljedećoj ulici nadoše svoj automobil. Sjednu i krenu prema barikadama na kraju grada.
Kada su ih branitelji prepoznali, brzo su sklonili ježa i načinili izlaz.
- Šta ima u gradu? - pitali su svi istovremeno.
- Nema nikoga. Vi ga čuvate ovdje, a Srbi s druge strane. U gradu je jedino desetak Roma koji vam čiste kuće. Za trenutak su šutili i tupo razmišljali Zatim u njima zavlada bijes, pa inat.
- Neće oni nama kuće pljačkati! - povikaše u glas i odjuriše svojim kućama.
Na skeli susretoše modričkog zapovjednika Periju. lspraćao je skupinu žena i djece među kojima je bilo i njegovih dvoje.
- Odlaze u izbjeglištvo, u Slavoniju.
- Zapovjedniče, je l' ti pala Modriča?
- Nije pala, al nije ni ostala.
- Kako to zapovjedniče?
- Muslimani napustili grad, a Hrvati se povukli u sela.
Četnici su ga topništvom razrušili. Sad je ničiji. U njemu nema nikoga.
- Možemo li sada obići tvoje položaje?
- Pođite sa mnom. Pošao sam u Tarevce.
Na ulazu u Tarevce, u kavani i oko nje, bilo je stotine uniformiranih ljudi. Iz gomile se izdvoji kapetan Suljo i izvijesti zapovjedni ka:
- Druže Perija, Tarevci su pali!
- Kako su mogli pasti pored tristo takvih boraca?
- Mi smo se spasili, a što je bilo s drugima, ne znamo.
- Tko vam je naredio napuštanje položaja?
- Nije ba nitko ... Ostao sam bolan sam, sa svojim zapovjedništvom kod izvora, pa smo se i mi povukli dolje. - Jesu li četnici ušli u selo?
- Sigurno su ušli. Mi ih nismo vidjeli.
- Tko puca na onome brdu?
- To su braća Žilići. Nismo ih uspjeli obavijestiti da se mi povlačimo ...
- I sad će im četnici doći iza leđa?
Nijemo su gledali u zemlju. Po granatama koje su pljuštale po selu, Zmaj je zaključio da četnici još nisu ušli. Predloži Periji da odu do njegovih boraca. Granate su dolazile u valovima, po pet-šest komada. Naizmjence su djelovala dva minobacača, ali bilo je stanki za kojih se moglo pretrčati stotinjak metara od zaklona do zaklona. Utrčavajući u jedan niski podrum zatekoše u njemu kravu. Sklonila se od granatiranja. Pravo je čudo kako se uspjela zavući u tako tijesan podrum. Bila je to ona mala, sivozelena buša. Čini se da su je zbog njezine sigurnosti tu nagurali njezini vlasnici.
Na samome vrhu brda bile su tri kuće obitelji Žilić.
Bujni voćnjak zaklanjao je kuće i prostor ispred njih od snažnih vjetrova. Između kuća nije bilo ograda. Bila je to složna obitelj. Vidjelo se to po svemu. Na tri strane bila su tri čvrsta rova. Iz njih se čula povremena pucnjava prema hrvatskom selu Kužnjači koje je već bilo okupirano. Između rovova hodao je stari Bajro donoseći sinovima strjeljivo, hranu i piće. Oni su radili svoj posao, a on svoj.
- Merhaba, Bajro! Merhaba! - pozdravi ga Perija.
- O zapovjedniče, to si ti. Evo već nam ponestaje strjeljiva, a onih naših iz sela nema.
- Otišli malo dolje do kafane na piće, vratit će se oni brzo.
- Kako mogu do kafane sada dok traje napad? To bi naši časnici, u mojoj bivšoj crnoj legiji, odmah strijeljali. To je bila vojska, a ovo danas nisu ni domobrani ...
- Vi Bajro ne razmišljate o povlačenju?
- Jok vala. Nemamo se mi gdje povlačiti. Poslali smo žene i djecu u našu Rvacku i sad smo bez brige.
- Dobro, dobro Bajro. Evo ti nekoliko paketića streljiva za sinove, a uskoro će i vaš bojnik Suljo doći. Odmah ću ga poslati da vam donese streljivo.
Oprostili su se od Bajre i njegovih sinova, koji nisu ni znali da je selo "palo" i da iza njih puna dva kilometra nema nikoga od branitelja. Silazeći dolje među radoznalu raju Perija ih izvjesti da selo nije palo. Zmaj je glasno komentirao događaj:
- Cijeli napad izvela su dva pijana četnika. Oni su se kladili da će sve vas s dva minobacača istjerati iz sela. To su i napravili. Sad su potrošili granate, a dobili okladu, pa sjede, jedu i piju. Vi ste popili sve što je bilo u kavani, pa bi sada mogli na položajel
- Ja bolan i ne znam tko je naredio povlačenje.
- Kod nas je došao neki mali i pita nas: Što radite? Mi kažemo: Čuvamo selo. On kaže: Vi ste ludi, jer ni lijevo ni desno nema nikoga. On otrča u selo, a mi u tutanj za njim - Pa jeste li vidjeli četnike?
- Nisam vidio još nijednoga, već dva mjeseca. Samo sam čuo njihove granate po selu.
- Ako je tako, vraćajte se na svoje položaje. Bojniče Suljo, odnesite Žilićima strjeljivo. Oni vas čekaju - zapovijedi energično Perija