Bosna i Hercegovina poslije Daytona

Bosna i Hercegovina je neobična, moglo bi se reći čudna država, teško održive državno upravljačke strukture. Po svome ustavno - pravnom ustrojstvu Bosna i Hercegovina je jedin­stvena u svijetu. Nema danas niti je u povijesti nastanka i razvoja država bilo ovakve državno - pravne konstrukcije. Ova superoriginalnost rezultat je Daytonskog mirovnog sporazuma, a posljedica je velikosrpske politike i rata kao sredstva te politike. Sadašnju bosanskohercegovačku državu nije jednostavno ni imenovati, a kamoli objasniti. Naša država u svom imenu nema oznake o unutarnjem društvenom uređenju, kao što je npr: republika, federacija, kra­ljevina... Zove se samo svojim vlastitim imenom Bosna i Hercegovina - bez ikakvog odre­đenja i objašnjenja. Ova nedefinirana država, izum američkog diplomata Richarda Holdbrookea u svome sastavu ima jednu republiku i jednu federaciju. Riječ je naravno o Repub­lici Srpskoj i Federaciji Bosne i Hercegovine. Zato ustavno - pravni znalci i kažu da je ovakav dualizam jedinstven u svijetu i da nema primjera u današnjoj svjetskoj državno - pravnoj praksi, l što je najgore, opće je mišljenje da se ovakva tvorevina ne može realizirati kao dobar okvir za uspiješan društveni razvoj. Nije trebalo dugo čekati da takvo gledanje prihvate svi dobronamjernici, te da u skladu s tim počnu i upozoravati. Tako je treći po redu Visoki pred­stavnik međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini Volfgang Petritsch nakon manje od pet godina poslije potpisivanja mirovnog sporazuma o okončanju rata u Bosni i Hercegovini rekao da je u Daytonu Bosni i Hercegovini navučena "luđačka košulja". Upozoravajući na teško stanje i neizvjesnu budućnost ove zemlje nadbiskup vrhbosanski kardinal Vinko Puljić naglašavao je da Bosni i Hercegovini treba skinuti daytonsku "luđačku košulju". Upozorenja na nelogična i nepravedna rješenja i zbog toga traženje promjena su logična, potrebna, dobrodošla. Valja primjetiti da se prije radi o nekom luciferskom kroju nego "samo" o "luđa­čkoj košulji". Naime, u slučaju tzv. mirovnog rješenja za Bosnu i Hercegovinu radi se o in­teresima nekih moćnih zemalja i međunarodnih krugova povezanih sa srpskim interesima. Osim što je Bosna i Hercegovina kao državna zajednica neobična ona se već pokazala i kao nefunkcionala. Valja konstatirati i očitu činjenicu da je Bosna i Hercegovina - mjerena moder­nim evropskim parametrima - neizgrađena, nedovršena i podjeljena. Dakle, ovu zemlju nije lako definirati ni kao državnu zajednicu, ni kao društvo, ni kao povijesnu kategoriju, niti kao riješenje. Današnje, pak, njezino stanje u najvećoj mjeri je zasluga i Daytona. O nekim važ­nim i trajnim njenim odrednicama ipak ne treba imati dvojenja - ovo je lijepa, interesantna i nesretna zemlja. Interesantna jer je teško objašnjiva kad je osmatramo iz bilo kojeg je društveno - povijesnog aspekta. Točnije rečeno, prije se radi o višestrukom (trostrukom) viđenju njezinog bića i povijesnih faza nego što je u pitanju nekakva objašnjivost. Potvrdu ovakvog mišljenja svakodnevno susrećemo u raspravama u području politike, znanosti i kul­ture, l najobičnije stvari i notorne činjenice ljudi iz različitih etničkih skupina često različito vide i tumače. Takvu društvenu razrokost nitko ne liječi i ona se ne smanjuje nego se po­većava. Potvrdu takvog stanja u znanosti ali i općenito možemo naći u stavovima i djelima većine autora koji se ovim pitanjima bave. Instruktivno je i nedavno izrečeno mišljenje uglednog i dobronamjernog povjesničara akademika Dževada Juzbašića. "U Bosni i Herce­govini će se uvijek različito gledati na neke pojave u povijesti", kaže uvaženi akademik. Iz kon­teksta u kojem je prethodni stav iznesen može se zaključiti da se on u prvom redu odnosi na povijesnu valorizaciju osmanskog perioda. Ne radi se, dakle, o različitim mišljenjima, koja su kao takva poželjna i bez kojih nije moguće pronaći istinu, radi se o različitom viđenju istih stvari.


Analize i ocjene funkcioniranja i sagledavanje rezultata primjene davtonskih rješenja koje su do sada obavile brojne domaće i inozemne institucije, kao i kompetentni pojedinci izraz­ito negativno su ocjenile taj dokument. Zajednički nazivnik tih ocjena mogao bi se ukratko svesti na istinu da je daytonska Bosna i Hercegovina nerealiziran projekt međunarodne zajednice. Riječ je o nedomišljenoj ideji (da li namjerno?) koja se ne može realizirati. To je sramota svih, i međunarodnih ali i domaćih aktera povezanih sa dogovaranjem i potpisiva­njem tog dokumenta.

Rat u Bosni i Hercegovini i pokušaji njegovog zaustavljanja

Ratovi vodeni na području bivše Jugoslavije bili su vulgarno okrutni i vodeni su izvan bilo kakvih međunarodnih standarda. Nisu primjenjivane niti poštovane međunarodne konven­cije o ratovanju, a pogotovo nisu poštovane konvencije o pravima civila, zarobljenika, o za­štiti kulturnih i duhovnih vrijednosti. Naročito je bio okrutan rat u Bosni i Hercegovini. Inten­zitet ubijanja i protjerivanja stanovništva i intenzitet barbarskog uništavanja materijalnih vri­jednosti bio je takav da svijet, tj neke važne međunarodne adrese, Sjedinjene američke države u prvom redu, nisu željele i dalje tolerirati masovne zločine. Tako u ožujku 1994. godine dolazi do Washingtonskog sporazuma, a potom je potpisan i Daytonski sporazum u studenom 1995. godine. Prije toga, tj na samom početku rata, održana je u kolovozu 1992. godine Međunarodna mirovna konferencija o Bosni i Hercegovini u Londonu. Njezini za­ključci pobuđivali su nadu, ali ništa od toga nije provedeno i rat se nastavio sve većim inten­zitetom i sa sve većim i strasnijim zločinima. Vrlo je zanimljiva činjenica da je na toj konfer­enciji Srbija i Crna gora, tj tadašnja Savezna Republika Jugoslavija, imenovana agresorom na Bosnu i Hercegovinu. Poslije te konferencije ni na jednom zvaničnom međunarodnom sku­pu nije izričito imenovan agresor. Ta činjenica direktno i jasno govori o neprincipijelnosti svjetskih moćnika i nespremnosti da sežrtvuje i makar najminimalniji dio svojih političkih interesa za pravdu i istinu, a protiv zločina i nepravde.

Kako Londonska međunarodna konferencija nije dala očekivane rezultate nastavlja se rat, a ujedno se pojavljuju i nove mirovne inicijative. Rat je ipak bio brži i "učinkovitiji", naročito u vrijeme kada su počeli hrvatsko - muslimanski sukobi, tj sukob Hrvatskog vijeća odbrane i Armije Bosne i Hercegovine. Čiji je interes da međusobno zarate napadnuti narod i kako je započeo ovaj sukob? Ima mnogo teorija i različitih mišljenja o tome, ima i podosta i napisanog i objavljenog o toj temi ali treba još vremena proći da se ozbiljno i neutralno odgovori na to pitanje. Nedvojbeno je samo jedno: taj sukob koristio je isključivo agresivnoj velikosrpskoj politici Miloševića i Karadžića. Rat između Muslimana i Hrvata dosegnuo je u 1993. godini ogromne razmjere kako po obimu operacija tako i po obostranoj količini i bru­talnosti počinjenih zločina. Besmisao i žestina toga rata bila je ozbiljna prijetnja i samom opstanku ta dva naroda na većini njihovih životnih prostora. To je više nego dovoljan razlog da se počne tražiti rješenje za gašenje ovog požara.


Još od ljeta 1991. godine Jugoslavenska narodna armija i razne srpske paravojske vodile su rat u Republici Hrvatskoj i bilo je jasno da je na redu Bosna i Hercegovina. Već tada, dakle, bilo jesno šta nam se sprema, l prije početka rata u Bosni i Hercegovini u Sarajevu je grupa hrvatskih intelektualaca i književnika ukazivala na neke pogrešne političke poteze Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine pa su se tim povodom javnim pismima obra­ćali hrvatskom predsjedniku Tuđmanu. Na nadolazeću opasnost ukazivale su i pojedine in­stitucije, npr. Hrvatsko kulturno društvo Napredak, kao i predstavnici Katoličke crkve. Počet­kom 1993. godine u Sarajevu biva obnovljen rad Hrvatske seljačke stranke pa je tako osig­urana i politička osnova za djelovanje Hrvata koji su na političko - ratna kretanja i zbivanja gledali drugačije nego Hrvatske demokratske zajednice prvaci. Do kraja 1992. godine svi dužnosnici Hrvatske demokratske zajednice u tijelima vlasti Bosne i Hercegovine napustili su te institucije i otišli u Hercegovinu ili u Republiku Hrvatsku. Hrvati u Bosni ostali su napu­šteni, nezaštićeni i dezorjentirani, zapravo izdani. Svima je već postalo jasno da je dogovor o budućem uređenju Bosne i Hercegovine toliko složeno pitanje da zagovornici ratnih suko­ba nisu u stanju ponuditi prihvatljiva rješenja. Položaj Hrvata bivao je sve teži i neizvjesniji, njihov životni prostor postupno se svodio na Hercegovinu, a situacija u gradovima kao što su Zenica, Travnik, Bugojno, Jablanica, Konjic, pa i u samom Sarajevu, postajala je za njih nepodnošljiva. Moralo se tragati za prihvatljivim rješenjima inače je postojala opasnost da Hrvati kao politički narod nestanu iz Bosne i Hercegovine.

Tijekom rata 1992. i 1993. godine u Sarajevu se gotovo svakodnevno sastajala grupa hrvatskih intelektualaca, umjetnika, političara i svećenika; tu je bila većina onih koji su ostali opkoljeni u Sarajevu. Razmatrana je situacija u Bosni i Hecegovini, pratio se tijek pregovora o        budućnosti ove zemlje i tražena su moguća rješenja za spas hrvatskog naroda.Radilo se u okviru Hrvatskog kulturnog društva Napredak, a Napredak je osiguravao i potrebnu tehniku i   druge materijalne pretpostavke za taj rad. U međuvremenu taj je rad formaliziran osniva­ njem Koordinacionog odbora kojeg su sačinjavali predstavnici svih hrvatskih i katoličkih insti­tucija koje su u to vrijeme djelovale u Sarajevu. Ocjenjeno je da se moraju poduzimati neki
odlučni a promišljeni koraci jer se i politička i vojna situacija hrvatskog naroda sve više pogoršavala a u pitanje je došao i opstanak države BiH. Zbog toga je donesena odluka da se sazove Sabor Hrvata Bosne i Hercegovine. Da bi Sabor imao legitimitet na zasjedanje su pozvani:

-   svi Hrvati izabrani na zadnjim izborima za Skupštinu Bosne i Hercegovine,

-   svi Hrvati koji su na istim izborima izabrani na najistaknutije dužnosti u općinama,

-   članovi glavnih odbora hrvatskih političkih stranaka,

-   članovi središnjice Hrvatskog kulturnog društva Napredak,

-   predstavnici Katoličke crkve,

-   ugledni, kulturni, znanstveni i drugi djelatnici Hrvati.


Cilj Sabora je bio da se definira položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini u postojećim okol­nostima. Također je trebalo procijeniti i predvidjeti pravce budućih društvenih i političkih kre­tanja i na osnovu toga odrediti interes hrvatskog naroda i o tome upoznati najvažnije svjetske adrese. Sabor je održan 06. veljače 1994. godine i bez obzira na tada vrlo teške uvjete u tada opkoljenom Sarajevu Sabor je organizacijski u potpunosti uspio. Po broju su­dionika, po dokumentima koji su na njima usvojeni i po medijskoj pažnji koju je izazvao u Bosni i Hercegovini i šire uspjeh ovoga skupa bio je i iznad očekivanja organizatora. Na Saboru je usvojeno nekoliko važnih odluka, medu njima i Odluka o pregovorima za rješenje krize u Bosni i Hercegovini. U tom je dokumentu definirana nova mirovna inicijativa koja je sadržavala i cjelovit prijedlog za uređenje Bosne i Hercegovine. Sjedinjene američke države pozdravile su ovu inicijativu i pod pokroviteljstvom vlade te zemlje u Washingtonu su vodeni pregovori o zaustavljanju rata između Muslimana i Hrvata. Pregovori su završeni i sporazum je postignut 01. ožujka 1994. godine, a svečano je potpisan također u Washingtonu 18. 03. 1994. godine. Time je formirana hrvatsko - bošnjačka federacija, što znači da je okončan rat između Armije Bosne i Hercegovine i Hrvatskog vijeća odbrane. Federacija Bosne i Hercegovine nekako je zaživjela, međutim ni do danas ona se nije pokazala kao mogući i poželjan model za demokratski društveni razvoj u Bosni i Hercegovini. Vladi Sjedinjenih američkih država to je bio poticaj da nastavi tražiti konačno rješenje rata u Bosni i Herce­govini. U tom cilju vršen je pritisak na tzv. Zaraćene strane u BiH, a zapravo vršen je sve jači pritisak na Miloševića i Karadžića da prestanu ratne operacije jer su oni bili glavni subjekti rata. U Daytonu u saveznoj američkoj državi Ohio vođeni su od 01 do 20 studenog 1995. godine mirovni pregovori, a sporazum je potpisan 20.11. Nije slučajna simbolika da su pre­govori vodeni u tamošnjoj vojnoj bazi, a može se reći da su pregovarači dvadest dana tamo zapravo bili zatočenici američkog State departmenta. To je, dakle, vrijeme i mjesto gdje je Bosni i Hercegovini skrojena već spominjana luđačko - luciferska odora. Sporazum su pot­pisali Izetbegović, Tuđman i Milošević. Isti je tekst svečano potpisan u Parizu 14. 12. 1995. godine, a uz spomenute potpisnike, supotpisali su i čelni državnici Sjedinjenih američkih država, Velike Britanije, Francuske, Njemačke i Rusije. Sporazumom je osiguran opstanak države Bosne i Hercegovine u njenim međunarodno priznatim granicama i utvrđeno da će se ona sastojati od dva entiteta. Daytonski sporazum sastoji se od Općeg okvirnog sporazu­ma za mir i još dvanaest aneksa, dodataka kojima su regulirana pojedina važna pitanja. Najčešće spominjani su aneks 4 koji sadrži Ustav Bosne i Hercegovine i aneks 7 kojim se regulira pravo na povratak izbjeglica i prognanih. Za provedbu vojnog dijela Sporazuma pred­viđene su međunarodne vojne i policijske snage. Civilni dio Sporazuma provodi više međunarodnih organizacija, a najznačajnija i sa najkonkretnijim ovlastima je Ured visokog predstavnika.

Preživljavanje Daytonske Bosne i Hercegovine

Rat je okončan potpisivanjem mira u Daytonu, a u dokumentima o kojima govorimo ne spominje se ni agresor ni žrtva, nema poraženih ni pobjednika - rat bez pobjednika. Dayton taj rat nije tretirao ni kao vanjsku agresiju ni kao građanski rat. Nema nikakvih atributa, imenovan je samo kao rat. Zato konačan sporazum i jeste ovakav kakav je, zato su i rezultati nje­gove primjene ovakvi kakvi su. Sve se to moglo i može dešavati samo ovakvoj zemlji kao što je naša. Sa svim svojim proturječnostima i nesrećama koje je prate. Zemlja koju i njezin intelektualniji dio žitelja do kraja ne razumije, samo su se najveći usuđivali definirati je. Ponajbolje je to i na više mjesta činio nobelovac Ivo Andrić "Niko ne zna šta znači roditi se i živeti na ivici između dva sveta, poznavati i razumevati i jedan i drugi, i ne moći učiniti ništa da se oni objasne među sobom i zbliže. Voleti i mrzeti i jedan i drugi, kolebati se i povodi­ti celoga veka, biti kod dva zavičaja bez ijednoga, biti svuda kod kuće i ostati zauvek stranac; ukratko: živeti razapet, ali kao žrtva i mučitelj u isto vreme." Ove riječi iz Andrićeve Travničke hronike mnogo kazuju o zemlji Bosni i njenim ljudima. U takvom andrićevskom ključu nije loše pokušavati misliti i razumjevati i ovo što danas imamo u Bosni i Hercegovini. Možda naslutimo i nešto od onoga što se budućnost zove,

Za ovih trinaest godina koliko Bosna i Hercegovina živi u miru ova je zemlja bila predme­tom pažnje nebrojenih međunarodnih promatračkih misija, različitih vrsta izvještaja. Većina tih opservacija bivala je naručena od međunarodnih mentora. Puno je i poznatih intelektu­alaca, povjesničara, novinara iz inozemstva, ali i iz Bosne i Hercegovine koji pišu i objavlju­ju o životu, perspektivama i problemima Bosne i Hercegovine. Mnogima je izazov pozabav­iti se ovim jedinstvenim međunarodnim eksperimentom u koga je veoma mnogo uloženo, a rezultati i dalje ostaju skromni. Može se reći da je opće suglasje da ovakva Bosna i Hercegovina neće napredovati, da sa daytonskim Ustavom svojim građanima ne može osig­urati ni demokratski ni ekonomski napredak. Svakako je zanimljivo čuti šta o tome misli i glavni arhitekt daytonskog projekta Richard Holdbrooke. U razgovoru za Večernji list od 15. 04. 2008. godine on medu ostalim kaže: "Ja sam od postizanja Dayonskog sporazuma znao da je jako puno pogrešnih stvari u njemu". Dalje nastavlja opće poznatim tvrdnjama kako je tada bio potreban mir i da drugačije nije bilo moguće. Kada je upitan o neravno­pravnom položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini on je govorio o hrvatskom predsjedniku Tuđmanu. "Hrvatski predsjednik Tuđman je u Daytonu dobio sve što je tražio". To je potpun uspjeh predsjednika Tuđmana. "Slično je Holbrooke govorio i o desetogodišnjici Daytona. U takvim stavovima američkog diplomata zapravo se krije nesreća Bosanske Posavine. Da je Posavina izdana najbolje znaju ratnici sa posavskih bojišta o čemu svjedoči i general Martin Špegelj u knjizi "Sjećanja vojnika", Zagreb 2001. Analizirajući razloge povlačenja postrojbi Hrvatske vojske iz Posavine on tvrdi da se radilo o izdaji. "General Stipetić i ja zaključili smo da je izvlačenje iz Bosanskog broda čin otvorene diverzije i izdaje, za što se moraju pronaći krivci. Složili smo se i u tome da su glavni razlog sloma nedefinirani i nejasni stavovi služ­bene politike oko angažiranja postrojbi Hrvatske vojske u Bosanskoj Posavini. Takav zaklju­čak, potkrepljen podacima, priopćili smo neovisno jedan o drugome napismeno i usmeno predsjedniku Tuđmanu i ministru obrane Šušku, a dio dokumentacije predan je i Uredu za zaštitu ustavnog poretka." (str. 341) Hrvati Bosanske Posavine najveći su gubitnici proteklog rata. Narod je protjeran, Posavina je porušena, a sada već ima dovoljno podataka i pokaza­telja da tako nije moralo i nije trebalo biti.

Bez temeljne reforme Bosna i Hercegovina ne može provoditi reforme, dakle ne može napredovati. Ako ovakvo stanje potraje nepravda učinjena prema Hrvatima sve će više do­laziti do izražaja, a i sadšnje stanje je nepodnošljivo. U Republici Srpskoj Hrvata gotovo da i nema, a i to malo što ih ima bez ikakvog su utjecaja na jevne i političke poslove. U Federaciji Bosne i Hercegovine redovito bivaju preglasani i u zakonodavnoj i u izvršnoj vlasti i tako, ust­vari, Bošnjaci upravljaju većim entitetom - Federacijom. Takvo ponašanje bošnjačkih politič­kih predstavnika teško je objašnjivo i vrlo štetno. Upravo su Muslimani bili izloženi većinskoj aroganciji u obje Jugoslavije, ali izgleda to se brzo zaboravlja. Ipak je za stanje Hrvata u Bosni i Hercegovini najodgovornija hrvatska politika i političari. Šanse za napredak i razvoj Bosne i Hercegovine postoje, ali prije toga potrebno je promjeniti nelogični i nepravedni daytonski dualizam. Ne može funkcionirati država od tri konstitutivna naroda sa dva entiteta gdje u jednom od njih samo jedan narod odlučuje o svemu, a druga dva ni o čemu, dok u dru­gom entitetu jedan narod biva stalno preglasan. Potpisani Sporazum o stabilizaciji i pridruži­vanju sa Europskom unijom realna je šansa da se postojeće stanje promjeni. U tom kon­tekstu može se očekivati da će i u Bosanskoj Posavini, makar postupno, život pobijedivati sadašnje beznađe.

 

Autor: Ilija Šimić

Iz Knjige fra Grge Vilića „ Podvučjak zemlja i ljudi“ str. 121-126


Veljača 2010.