Zapisi koji su služili neko vrijeme

Ovi su zapisi služili neko vrijeme

kao lijek ratnom izbjeglici.

Kao liječnik, nudi ga i drugima

iako dobro zna da da se iste bolesti ne moraju,

a kadikada i ne mogu, liječiti istim lijekom.

Zato svatko sebi traži lijek

Povijesna zbivanja teško uočava i savladava njihov običan suvremenik. On se osvrće, ali često ne vidi, osluškuje, a često ne čuje. Tako su i stanovnici ovoga grada gledali, a nisu vidjeli, slušali, a nisu čuli... jer tako je bilo lakše. Kasnije su neki ljudi sa strane to nazivali sljepilom, balkanskom tromošču, nesposobnošću za uživljavanje u zbivanja u susjednim zemljama, čak i glupošću, zvali su svakako, ali ni oni, u tim svojim prigovorima, nisu zapravo shvaćali sadašnje žrtve. Jer svatko je žrtva na svoj način.

Doista je teško biti pametan u prilikama koje su bezumne. Zato su i pokušaji ponekad bezumni. Tek ponekad poneki zaštitni, obrambeni pokret učini svoje pa se onda, naknadno, neki postupak proglašava razboritim ili hrabrim, a drugi nedomišljatim ili besmislenim. A zapravo se radi samo o jednostavnom refleksu, šinu bez razmišljanja. Netko dograbi predmet i ponese sa sobom, a onda se to protumači kao posebna spretnost ili čak vidovitost. Tad još nitko ne zna daje taj čin bio djetinji pokret hvatanja, trzaj za igračkom utješiteljicom, za amajlijom. Tek će kasnije, u izbjeglištvu, ti pokreti hvatanja stvari postati nešto jasniji, dirljiviji i - uzaludniji.

Liježući u svoju izbjegličku postelju koja se bitno razlikuje od improvizirane postelje u skloništu jer ima četiri noge (stoje od velikog značaja za svaki siguran ležaj), preispituje se izbjeglica svaku večer o svojim postupcima. Večeras misli o pozivu prijatelja da, pet mjeseci prije početka uništavanja grada, ode u inozemstvo. Zahvaljuje mu se u pismu i predlaže da poziv, ako je moguće, ostane otvoren do proljeća, odlaže, odugovlači jer nije lako izaći iz svoga stana, iz svoga grada, iz svoje zemlje. A neki se opet čude toj njegovoj neodlučnosti baš kao da nikada nisu bili u prilici kada su i za mnogo manju stvar oklijevali, nećkali se i otezali s odlukom koja nije bitno mijenjala život.

I tako, prijatelj odgovara prijatelju neka još pričeka. Jeste da su događaji veoma tmurni, opasni i neizvjesni, ali neka počeka jer '"ko hitio, vrat slomio..." i slično tome. Bježeći od odluke, on počinje razmišljati o prijateljevoj plemenitosti, o opravdanosti njegova poziva, radije nego o sebi samome i sudbini koja ga čeka.

Onda brzo razmišlja, kao neki istražitelj, kako bi bilo da je ipak bježao na vrijeme: nije mogao jer bi u tom slučaju ostavio stare roditelje na milost i nemilost, ženu i dijete također. A onda kada su roditelji već bili otišli, mada su putovi dobrano postali nesigurni, mostovi srušeni, šume pune odmetnika, i tada je još bilo vremena za odlazak. Doduše, nije se više mogao naći pouzdan prijevoznik koji bi prevezao nešto stvari i odjeće.

U susjednoj zemlji, izvan obruča opsade, rat je bio u punom jeku. Tada još nije razmišljao kako se mogu na primjer spašavati vrijedne slike. Savijati pažljivo da boja bude vani da ne puca, da smotak nije isuviše uzak, a omot otporan na vlagu i savijanje. Možda iz jednostavnog razloga jer ih je trebalo vaditi iz njihovih okvira i tako pretpostaviti izlazak iz svoga kućnog okvira.

Filozofija beznađa prati psihologiju beznađa. To još ne znaš dok si pun tajne nade. A nada traje uvijek duže nego što uistinu postoji prilika za spas. To je njezina čarka i njezina snaga. Ubrzo uviđaš da nada može biti opasna kao i pogibelj - smrt. Onda opet prepuštaš da se te dvije sile same hrvu dok malo odspavaš jer zora je još daleko i ima vremena za slijedeći dan. A tog drugog dana odjednom, a da ni sam ne znaš zašto, osjećaš da si hrabar, da ima smisla ostati tu gdje jesi jer to je tvoja sudbina ili tvoj zadatak. Pomagat ćeš ljudima, radit ćeš svoj posao najbolje, odlazit ćeš po naredbi. Ne možeš ostaviti ljude. Pred tobom se ponavljaju u mislima strahote Staljingrada, Kartage. I ti su ljudi živjeli i mnogi preživjeli svoju opsadu, svoju glad, svoj otpor. Zašto i ti ne bi to ponovio? Ovaj užas nije ništa novo...

I tako se dogodi da primijetiš da si ušao u rat, a još razmišljaš o njegovu dolasku. Ono što je još jučer bilo tako daleko, postane blizu i neposredno pa nemaš vremena da se postaviš u drugačiji stav. Nemaš još ni iskustva jer si rođen "poslije rata". Jer si u Europi koja je davno prebrodila svoje ratove i umije se obraniti na "europski" način.

Građani olimpijskog grada bili su zatečeni kada su saznali da su opkoljeni teškim oružjem sa svih strana. Čekao se dan kada će veliki Istrebljivač dati svojom rukom, glasom ili na neki drugi dogovoreni način, znak za uništenje. Ili će odustati. A tko je od njih odmah znao što je to uništenje tebe i tvojega? Tko je znao što je smrt? Tvoja smrt i smrt tvoje kćeri i sestre? Može li ti to biti jasno ako znaš daje ubojica tebi veoma poznata osoba, osoba koja zna tvoje ime, ime tvoje kćeri i žene, ime tvoje mame i sve što uz imena ide, ubojica koga ne znaš kao ubojicu, čiju obitelj znaš, s kojim putuješ i odlaziš u školu, preko čijih slabosti prelaziš, a mane umanjuješ, gluposti praštaš, zlobu žališ. S njime se pozdravljaš i možda dogovaraš, piješ jutarnju kavu godinama i tražiš zajedničku riječ godinama. Sutradan saznaješ da ga u gradu više nema, a prekosutra on puca na tebe, na tvoje dijete i na tvoju kuću baš kao daje stranac koji se zatekao u nepoznatoj zemlji. I to se događa nakon dvadeset ili trideset godina poznanstva, a u nekim slučajevima i nakon isto toliko godina prijateljstva.

Tek sada vidiš daje zapravo besmisleno naglabati o ulasku u rat, o uvodu u katastrofu, kad već gledaš iz same katastrofe. Rat je napravljen bez tebe, na prijevaru, bezobzirno i potajice. U jednom danu saznaješ da su desetine ljudi koji su živjeli u tvojoj blizini, manje ili više bliski, skovali zavjeru da te ubiju u jednom danu ili u jednoj noći (Vođa je rekao: "To možemo učiniti za dva dana!"), da unište što ti je najsvetije i najdraže, da te pogode na tvoja najosjetljivija mjesta, da ti ne daju priliku za otpor, bijeg. Zapravo nemaš dovoljno vremena da naraste tvoj bijes, gnjev, ogorčenost jer si već ranjen u ruku kojom si se prekjučer po posljednji put rukovao s ubojicom, a njegova ruka nije zadrhtala. Nisi osjetio znakovit stisak. Ni glas ni pogled nisu upozoravali. A takvih je pozdrava bilo u gradu u jednom danu na tisuće, jer ljudi se najčešće pozdravljaju iz običaja.

Poznanik odlazi bez poruke koja bi mogla spasiti život ili bar sačuvati uspomenu na odnos koji je trajao godinama, kakav-takav, odnos kojim se živio jedan predratni "sretni život". Kasnije shvaćaš da to nije mogao biti sretan život jer su u njemu već postojali ubojica i žrtva, svatko priviknut na svoju poziciju. Rat je bio oslobođenje od zablude.

Po nekima priprema za rat je trajala nekoliko godina, po drugima osam godina, po trećima sve od smrti maršala Tita, a po onima najupućenijima čitavih sedamdeset godina, od ujedinjenja l.XII. 1918. godine. Nakon prve tisuće ubijenih, mnogi su se složili da uvod u rat u Bosni 1992. traje još od 1389. godine. Iz sadašnje udaljenosti vidi se daje lako moguće da su pripreme započele još mnogo ranije, od vremena kada se uspostavilo prvo susjedstvo medu sličnim narodima (Kasnije je francuski psihoanalitičar parafrazirao Freudovu misao o "narcizmu malih razlika" i ukazao na opasnosti koje iz njih proizilaze...).

U prva tri mjeseca rata palo je u gradu više ljudi nego za četiri godine drugog svjetskog rata! Razaranja su postala tako velika da su podsjećala na starozavjetne kataklizme u kojima su istrebljivani narodi do posljednjeg djeteta, a gradovi do posljednje kuće, do posljednje životinje, do posljednje biljke.

Ipak su neki znali daje rat neizbježan i umakli "na vrijeme" (to se još ne zna) i ponijeli sa sobom svoje stvari (ni to se ne zna). Svoj nagli odlazak su objašnjavali na različite načine ("Ovo nije moj rat", "Imam pravo na život", "Razočaran sam i povrijeđen"). To je bila njihova istina. Drugu su istinu imali oni koji su ostali, treću oni koji će tek pokušati izaći kada nastupi glad i studen, četvrtu oni koji su morali ostati.

U izbjeglici, koji se upravo uvodi u san, istina se ukazala onda kada više nije pouzdano znao što je istina. I koliko god je laž postajala očiglednijom i opasnost od lazova veća, istina mu se činila sve strasnijom. Svjedočanstva istine u vidu krvoprolića, pljačke, silovanja, sakaćenja, pogroma i ubijanja beba, osupnula su Europljane, ne i Europu. Europljani su planirali uskršnje blagdane, godišnje odmore, vikende, prve proljetne izlete, proljetnu garderobu. I na to su imali pravo, jer svatko ima pravo na svoj život.

Započelo je masovno reagiranje po načelu "kriv je netko drugi", "netko je upleten, ali neće dozvoliti istrebljivanje", "vojna intervencija Zapada dolazi za dva tjedna", "flote svjetske se pokreću, pa ovo je ipak Europa...". Prispjeli američki morski fantom zvani nosač aviona "Saratoga" zamišljali su i pratili u svojim mislima. Govorilo se da mu je Jadran tijesan za manevriranje! "Saratoga" pak, nepomična zbogsvoje težine, plutala je sasvim mirno. Valjda je trebalo zaprijetiti onima koji se boje samo sebe... Nakon nekoliko dana uzaludnog čekanja, utvara se odmakla iz međunarodnih voda i uplovila u grčku luku na uskršnju proslavu. Tada su počela prva razočaranja zbog igara na moru. Bili su se ponadali. Kao odgovor, čuo se smijeh s brda isprekidan VBR-om. Zajedničke se fantazije brzo troše pa se išlo u razgovorima na pitanja odgovornosti, krivice, suučesništva. S pravom i razlogom kao u svakom stanju očajanja!

Vođen potrebom da odredi i ograniči, nazove i pojasni, budući izbjeglica zaključuje da uvod u rat započinje u trenutku kada dolazi do lančanog cijepanja duša triju bosanskih naroda. One, raspolućene i izmiješane, lutaju, pristupaju jedna k drugoj, odbijaju se jer se više ne mogu prepoznati i sljubiti u novo jedinstvo. Nedostaje im ona polovica koja je do tada osiguravala prethodni odnos i opstanak. Raspolućuje se Musliman na tradicionalnog i modernog, onog koji vjeruje Hrvatu i onog koji lako prašta Srbinu i ne vjeruje Hrvatu; Hrvat na Hrvata koji je samo Bosanac i onoga koji se osjeća povijesnim Hrvatom svih Hrvatski, i Crvene i Bijele i Drinske i Kotorske i Zemunske i Slavonske i Dalmatinske... i Velike Horvatske. Srbin, umišljeni gospodar i vlasnik svih zemalja, "širokogrudni" veleposjednik, gubi. Cijepa se na jedan veoma mali dio koji ostaje Bosancem, i drugi, veliki, koji je gospodar, hegemon cijele Jugoslavije koju je osnovao, oslobodio i podjarmio i na koju ima trajna prava posjedovanja. Cijepa se cijela obitelj, brakovi, djeca iz miješanih brakova. Cijepaju se i oni koji su Jugoslaveni, koji iz svojih razloga zanemaruju svoju narodnu pripadnost. I oni koji su ništarije, i oni se cijepaju na dva dijela: od Ništa na onaj bolji od cijele ništarije i na onaj od Ništa ništa. Cijepaju se vjernici i nevjernici, skriveni Židovi i pravi Židovi. Cijepa se vlast i vlada. I to nitko u svijetu ne može shvatiti. Nitko ne zna tko su zapravo ti Bosanci. A Bosna propada kao što propada Jugoslavija mada je starija od sedamdesetčetvdro-godišnje Jugoslavije gotovo tisuću godina.

I bi Bosna šaptom napadnuta. A toliki su se Bosnom kleli i naglašavali svoje bosansko podrijetlo, pa ipak odlazili. Malo ih se vraćalo. Jer vratiti se u Bosnu značilo je gubitak komfora, gubitak vremena (jer kamo god pođeš, izgubiš putujući jedan dan!), gubitakenergije koja se trajno i potiho troši za izbjegavanje nanošenja i najmanje uvrede drugome, za poduzimanje mnogobrojnih, a opet gotovo nevidljivih radnji kojima se uklanja pomisao na razliku i nelagodnost koja iz te razlike može proisteći.

Poznata uzrečica, koja se u legendi pripisuje poznatom komunističkom teoretičaru, "Jebeš zemlju koja Bosne nema!", zvuči danas onespokojavajuće. Iako je oduvijek u ovim krajevima sve što se dovodi u vezu s ljubavlju i spolnošću agresivno intonirano, ovakvo udvaranje Bosni bilo je pretjerano, a prosipalo se i u Beogradu i u Zagrebu, u Beogradu znatnije i unosnije. O pravoj ljubavi i patnji za zavičajem ne govori se javno, pogotovo ne tako glasno i na sva usta kako su činili bosanski prebjezi i reformatori. Rat je neminovno otkrio ružnu stranu Bosne koja je dugo bila skrivana: nisu joj svi narodi jednako pripadali! Krv koja se cijedi po zemlji patarenskoj, otkriva ubojicu. To veliko otkrivanje ne može proći bez žrtava.

I kada plače, a još uvijek ponekad zaplače, plače za svojom Bosnom koja je zimi tmurna, koja mirom ne miriše, koja je neotesana i nespretna, popustljiva pa njom stalno netko drugi gospodari, koja se olako odriče svojih sinova i kćeri, koja je spora i samo u prevrtljivosti brza, i kada je sigurna opet neodlučna, lijena i spremna da se podsmijava, stalno pripravna da porekne svaku pametnu, da ocrni, da se lažno prilagodi, uzmakne i dodvori, da oponaša, a nikad ne usvaja, da se pravi ludom nego jest, Bosnom kojom vlada zaostalost i ksenofobija, podozrivost i omalovažavanje drugoga, licemjerje bez premca -jer sve su to ustaljene navike kojima se stoljećima brani ustrajno da bi sačuvala nešto od svoje prave duše, svoje vjere i milosrđa. Ta ista bosanska duša, kada joj se prohtjedne, a često ni sama o tome ne odlučuje, može biti iznenada blagonaklona i izdašna u ljubavi, obilna u darivanju, tvrda u odricanju, neumjerena u divljenju i hvali.

Kao i svaka druga postranična kultura koja je izgubila moć i dominaciju, vremenom i prostorom udaljena od svojih prirodnih zemaljskih sestara - regije dalmatinske i slavonske, zabačena historijskim udesom, hrvatska bosanska varijanta života živi svoje vrijeme. Izdvojeno i zaštićeno brdima, uskim prolazima uz korita rijeka, bosansko hrvatstvo čuva stari narodni duh.

Vance-Owenov plan podjele Bosne i Hercegovine (Hercegovinu muče jadi njezini!), kida živo tkivo stare kulture. Sva iz slojeva, iz prkosa, Bosna cvili i uzmiče pod škarama nove podjele. Njome svaki pravi Bosanac gubi: ne samo Musliman i Hrvat - gubi i Srbin, ako je Bosanac! Ako se nije svojevoljno odrekao komšiluka. Brzina kojom su Hrvati potpisali plan podjele navodi narod na sumnju. Boje se da se ne dogodi da u toj nuždi i sveopćoj hitnji popuste i odreknu se dijela većeg nego što nevolja zahtijeva. A kad se odreknu zemlje, što će biti s dušom, što s njihovim poljima i šumama, s njihovim jezikom kojim se drugdje više ne govori? Samo još Divkovićeva ikavica, još uvijek živa u narodu, umije ispričati stara hrvatsku i muslimansku bosansku priču kao što samo poljski jidiš može izraziti pravu staru poljsku židovsku pripovijest.

A tko je više Bosanac, pitanje je sasvim ne bosansko. Pravi Bosanac - Bošnjo, ne želi se isticati, dičiti i pokazivati, "nipo živu glavu!". Ako se negdje i to javi, obično je to strana natruha. Bosanac to jeste ili -nije. Ne podnosi prepoznavanje koje se temelji na mjerenju stupnja pripadnosti i nepripadnosti. Takve mjere remete njegovu narav i potiru njegovu osobnu višeslojnost. Bosna, uostalom, ima i svoje mjere, svoj dram, svoju oku, svoj sahat i svoju dekiku. Njima, ako hoće, mjeri. A najradije ne mjeri ni tom mjerom nego mjeri odoka. Kada je čovjek u pitanju ("insan, a ne hajvan!"), pušta ga da se sam pokaže i daje mu i vrijeme i priliku. U zemlji bosanskoj zato ima "našijeh" i "tuđijeh". A grad je bio veliki pa su i tuđi vremenom postajali naši, koliko su mogli, sve dok u grad nije došao tuđin i ostao takav i sve dok nije prepoznao druge sebi slične.

Rat je došao prije prve uzbune, prije mahnitog kupovanja koještarija za velike i nevrijedne pare. Budući izbjeglica je datirao početak rata na dan kada je prvi geler ušao u sobu njegove kćeri i u niskoj putanji iznad pisaćeg stola udario visoko u zid, a zatim, ne našavši žrtvu za stolom, ponovio svoj put u suprotnom smjeru, s posljednjom namjerom da udari u tijelo, i zabio se u čilim i ostao ležati kao stravična metalna materijalizacija neprijatelja i njegove namjere. I tada je još bila daleko odluka da se mora bježati jer svaki metak ne pogađa cilj, svakibombardman ne ubija sve stanovništvo i ne ruši sve kuće. I vjerojatno je tako mislila većina ljudi koji su se zatekli u opsjednutom gradu.

Povijesni kalendar je zato netočan i obično dogovorena približnost. O datumu početka rata će se još raspravljati jer datum početka je u svakom čovjeku i različit je toliko koliko je i sudbina jednog čovjeka različita od sudbine drugoga čovjeka.

Postavlja se pitanje: Što bi učinili da su znali više? Bi li odluke bile drugačije? Brže? Djelotvornije?

Drugi niz pitanja mogao bi glasiti: Kakav bi otpor bio da su znali više?

Većina građana je u prvim danima učila i razmišljala o ratu. Kako braniti grad smješten na dno doline okružene brdima i teškim oružjem koje nadilazi svojom snagom i ubojitošću svaku mjeru otpora? Bez pomoći van obruča iz ovoga grada nema proboja. Prvi pokušaji proboja su pokazali hrabrost, neiskustvo i uzaludnost žrtvi. Ništa drugo do noći nije pomagalo slabo naoružanim grupama mladića koji su krenuli put Trebevića i Poljina. A ubrzo su saznali daje noć varljiva saveznica jer suvremeni nišanski uređaji i moderna optika koriste mjesečinu.

U razgovoru s teško ranjenom djevojkom, stručnjakom za vojnu optiku, saznao je tada izbjeglica kome san u izbjeglištvu nikako još ne dolazi, daje dovoljna svjetlost jedne jedine zvijezde da pogodak u cilj bude besprijekorno točan. Radeći na najmodernijem projektu nišanskih sprava, mlada djevojka je dala svoj doprinos ne znajući da će oružje biti upereno prema njezinom stanu, prema njezinoj mladoj sestri koja je brzo nakon ranjavanja podlegla, a eto i prema njoj, ranjenoj za cijeli život. Odlučio se da joj pomaže da nauči prve korake, kako da padne i kako da ustane, kako da obuče nešto od svoje odjeće koja joj više ne pristaje. Stalno misli na nju jer je tamo ostala čekajući neki transport koji će je odvesti u rehabilitacijski centar.

Noćas pokušava razmišljati o svom ogledu o oblicima ljudske agresivnosti koji je trebalo izlagati na simpoziju koji se nije mogao održati zbog ratnih operacija. Pokušava opet provjeriti opravdanost misli koje je namjeravao izložiti, promijeniti naslov i ponovno se vraća na njega i odlučuje ga ostaviti u cijelosti. Mirnodopskim naslovom protiv rata!

Nastoji se primiriti i otkloniti misli na način kojim se služio ranije. Dovodi u svijest veliku panoramsku sliku Grabrijela Jurkića "Visoravan u cvatu". Uvijek se pouzdavao u takvim prilikama u njezinu umirujuću moć. Ali, ubrzo se pita stoje sa slikom i galerijom u kojoj se ona čuva. Stoje sa slikama koje su ostale na zidovima njegova stana? Hoće li ih ikada zateći, pronaći, prepoznati?

Bit će najbolje da razmišlja o dnevnim događajima, o današnjem danu na primjer, da se ne miče ni unatrag ni unaprijed jer je ijedno i drugo podjednako uznemiravajuće. "Sutra će se samo brinuti za se. Dostaje svakom danu zla njegova." A jučer je već gotovo. Nevolja je što su u čovjeku stalno prisutni prošli dani. Ne dospijeva živjeti u danu današnjem koji je jedini izvjestan i u kome može nešto stvarno učiniti.

I tako, već umoran, u tuđem ležaju, konačno uspijeva zaspati bježeći u san kao iscrpljeno dijete s nadom da odlazi nekamo daleko, kao Božji kukac za kojeg pretpostavlja da ništa od svega ovoga ne zna i ne pamti nego neometen samo slijedi miris bosanske visoravni u cvatu.

Vrelo: Dragan Pavelić, "Bosanski ljetopis", str.5-13