Bjesnilo

U Hrvatskoj već godinama napreduje svojevrsno bje­snilo. Ono je osobito izra­ženo u svibnju, počne re­lativno benignom prosla­vom Praznika rada, koji je, kao i što mu dobro pogođeni naziv kaže, ispražnjen od smislenog sadržaja, a nastavi hodo­čašćima i škrgutom trulih zubi u Kumrovcu i Jasenovcu, štafetnim manifesta­cijama i slično. Samoprozvani partizani i pokoji preživjeli iz te, po današnjim stan­dardima zločinačke, vojske luduju diljem zemlje, prijete, zazivaju zle duhove. Mo­glo bi se reći da su ratnom pohodu, sa­mo im fale neprijatelji, pa onda, zadrigli od loše titovače, sve redom proglašavaju fašistima i 'ustaškim gujama'. Njihovo bjesnilo raste proporcionalno rastu razobličavanju udbaških zločina na procesu za ubojstvu Đurekoviću u Njemačkoj i padu podrške aktualnoj vlasti u zemlji.

Nastup vrlih nam čelnika i antifašista u Jasenovcu primjereniji bi bio jed­nome davnom zasjedanju u Jajcu nego Hrvatskoj dvadeset prvog stoljeća, opu­stošenoj prijetvornim pretvorbama i relativističkim ideologijama. Kumrovečki der­nek više bi imao smisla kao neka seoska tu­ristička atrakcija, nešto poput velike predstave na otvorenom u Donjoj Stubici, ne­go kao suvremeni izraz određene politi­čke volje. Na žalost, on nastoji biti ovo drugo, čime čini da se naša politička stvar­nost doimlje karikaturalno, groteskno.

A posebna je svinjarija ono što se radi predsjednici Kolindi Grabar Kitarović. U Pazinu su ju dočekali s Brozovom bis­tom da joj spuste zbog pospremanja dik­tatorove biste iz Predsjedničkih dvora u muzej, gdje joj je i mjesto. Njezinog su izaslanika Lustiga u Jasenovcu dočekali zvi­žducima, a Milanovića pljeskom. Jer što je Lustigovih nekoliko godina u nacističkom logoru prema Zoranovim patnjama u Bruxellesu dok je u Hrvatskoj bjesnio rat!?

Gledam na televiziji prilog povodom dana tzv. oslobođenja Zagreba. Neki Duplančić, autentični partizan, kaže: 'Zagreb nije uopšte rušen u odnosu na Beograd...'. Krasno! U toj jednoj polurečenici sažet je sav mentalitet toga auten­tičnog partizanluka. Prvo, uopšte mjesto 'uopće' kao znak raspoznavanja, partiza­ni i njihovi slijednici načelno ne priznaju hrvatski jezik. Negirajući Hrvatima pravo na jezik, negiraju im, naravno, i pravo na državu. Drugo, automatsko uspostavlja­nje relacije Zagreb - Beograd govori nam o geografskim okvirima u kojima razmišija i funkcionira taj mentalitet, a to su uvijek jugoslavenski okviri. Treće, tvrd­nja kako Zagreb uopće nije razrušen go­vori o podmuklosti i zločinačkoj ćudi ju-gopartizanskoga mentaliteta. Naime, Zagreb uistinu nije razrušen jer nije ni branjen, ali su Zagrepčani desetkovani. Tako povjesničar Josip Jurčević s punim autoritetom znanstvenika konstatira da su 'partizani nakon ulaska u Zagreb za sobom ostavili 120 masovnih grobnica'. Partizani nisu bili budale da ruše zgrade kad su već pobili ljude. U prazne stanove trebalo je naseliti gladne Kozarčane, Gr-mečlije i ostale skorojeviće s čijih noževa je još kapala krv od poklanih Hrvata. Nji­hovi potomci danas su fetivi purgeri koji svakoga tko drukčije misli proglašavaju dotepencem, ksenofobom i rasistom.