Sjećanje na čudo sv. Ante

Normalno je da ljudi zaborav­ljaju. Ta kako bismo živjeli kada bismo sve pamtili?! Ali da se zaboravi događaj o kojem ovdje želim svjedočiti poslije pola stoljeća to već nije normalno. Provjerila sam kod svojih prijatelja - posebno kod bosanskih franjevaca sa kojima dru­gujem još od mog definitivnog dola­ska u Sarajevo (1959) i niko nije imao pojma o onome što sam im upravo ispripovjedila. Naime, ujutro 19. prosinca 2012, u pratnji moje sestre Abase, umirovljene sutkinje Vrhov­nog suda BiH, otišla sam u ured Kru­ha sv. Ante gdje sam uručila skroman prilog za Pučku kuhinju, postiđena što se toga nisam ranije sjetila jer su mene franjevci obilato pomagali za vrijeme agresije na našu zemlju, a i poslije toga. Po izlasku na ulicu, nas je istovremeno, "iz čista mira", po­put munje ošinulo sjećanje na davno zbivanje u kome je Abasa imala ulo­gu instrumenta Milosti sv. Ante. No krenimo redom.

Početkom šezdesetih godina pro­šlog stoljeća, prema već ustaljenoj praksi, ULU BiH je organizirao eks­kurziju u Italiju - u posjetu vene­cijanskom bijenalu. Ovaj put ekskur­zija je obuhvatila i posjetu Padovi da bi se obišla bogata umjetnička baština ovog divnog grada. Nekako baš u to vrijeme iz Vinkovaca je doselila u Sa­rajevo naša prijateljica slikarica Nada Pivac sa svojom majkom, čuvenom tetom Ljubicom koju su dobro po­znavali i cijenili mnogi uglednici, u prvom redu fra Vjeko Jarak, a potom i: fra Andrija Zirdum, fra Stjepan Pavić, fra Petar Perica Vidić, fra Nikola Bošnjak i toliki drugi. Tom prilikom teta Ljubica se, uz Nadu, oduševljeno priključila ekskurziji jer je oduvijek bila poklonik sv. Ante Padovanskog, a tada joj se pružila životna prilika da mu ode na hodočašće. Moja se­stra Abasa također nam se pridružila. Pripreme za put bile su dugačke bu­dući da se legalnim putem nisu mo­gle nabaviti devize, a ono što su nam vlasti dozvoljavale da promijenimo u lire jedva je dostajalo za džeparac. Zbog toga su se nabavljali mali plin­ski rešoi, kupovali kolutovi sira trapi­sta, vijenci kobasica i sudžuke, kutije dvopeka i keksa, kockice instant juhe, veća pakovanja čaja, kafe i šećera, pe­kle se pite i kolači - sve ono što je bilo neophodno da se preživi za vrijeme trajanja sedmodnevne ekskurzije.

U Veneciji je sve teklo prema planu i programu, a kada smo se napokon obreli u Padovi, Abasa se već prvog dana boravka rano ujutro teško razbo­ljela. Bila je blijeda kao smrt, povraća­la je i nije se mogla držati na nogama: nismo znali šta joj je ni kako da joj pomognemo. Za ljekara nismo imali novaca. Svi učesnici ekskurzije istresli su džepove i kada smo sve zbrojili nije bilo ni izdaleka dovoljno za liječnički honorar. U krajnjem očaju - bit će da je teta Ljubica predložila da Abasu od­vedemo do bazilike Sv. Ante pa smo je više odnijeli nego odveli, posjeli na tlo i oslonili na crkveni zid. Nije joj bilo bo­lje, gubila se i činilo se da bi svakog časa mogla umrijeti. Tada se dogodilo nešto neočekivano: Nada je najednom pala u trans i na koljenima krenula u obilazak bazilike moleći sv. Antu za Abasino ozdravljenje. A kada se vratila i krvavih koljena uspravila pred Abasom, moja sestra je skočila na noge zdrava kao dren! Svi mi prisutni bili smo svje­sni da se dogodilo čudo i svi smo bili osupnuti, skrušeni i zahvalni sv. Anti i Nadi koja je svojom žrtvom prizvala Njegovu milost. Treba li da kažem da Abasu u Italiji nije više ni glava zabo­ljela?! A kada smo vozom stigli na talijansko-jugoslavensku granicu, u kupe je ušao strog carinik i naredio nam da spustimo i otvorimo prtljag. Uto ga je teta Ljubica značajno pogledala i rekla: "Gospodine, ja nisam išla u Italiju da švercam, ja sam išla svetom Anti." Ca­rinik joj je uzvratio pogled i sa dubo­kim poštovanjem rekao (jugoslavenski carinik na dužnosti!): "Gospođo, kod svetog Antuna ste bili?! E kada je tako, vi ne morate otvarati prtljag!"