Likvidator
Miro SIMČIĆ
Zašto je Jugoslavija dobivala tako izdašnu pomoć Zapada, a da joj ovaj to u pravilu nije uvjetovao nekakvim posebnim protuuslugama? Nora Beloff drži da je Tito bio veliki makijavelist, da je više puta uspješno obrlatio Zapad i tako osigurao njegovu gospodarsku i vojnu pomoć. Navodno je Tito prvo uspješno prevario britansko vodstvo tijekom Drugoga svjetskog rata zahvaljujući pomoći ljevičara u britanskome stožeru u Kairu pa su okrenuli leđa Mihailoviću i počeli podupirati partizane. Istina je vjerojatno kompliciranija, jer bezrazložni altruizam nije u prirodi zapadnih zemalja. Tijekom svjetskoga rata antifašistička koalicija posvuda je tražila saveznike protiv sila Osovine. Sami su govorili: Zanima nas tko na Balkanu ubija više Nijemaca i što treba učiniti da ih ubija još više. Titu su dali prednost pred Mihailovićem, jer se ozbiljno sukobljavao s Nijemcima i njihovim saveznicima.
Poslije rata Titu je išla na ruku Trumanova odlučnost, kojom je poslije jugoslavensko-sovjetskog spora, čak uz prijetnju nuklearnim sukobom, uspio odvratiti Staljina od vojne intervencije u Jugoslaviji. Zahvaljujući pomoći Zapada., Jugoslaviji je uspjelo izdržati sovjetski pritisak, brzo se industrijalizirala, obrambeno osposobila i postigla prilično velik napredak. Tito je bio uvjereni komunist i marksist, ali Jugoslaveni su jednostavno vjerovali da postoji više vrsta marksizma pa prema tome i više komunističkih sustava. Neposredno prije raspada SK Jugoslavije imao je dva milijuna članova i tada je kružila šala da je to najveća socijaldemokratska stranka u Europi.
Zapad je još deset godina poslije Titove smrti bio spreman sačuvati njegovo nasljeđe, tj. jedinstvenu Jugoslaviju, između ostalog i velikom financijskom pomoći vladi Ante Markovića, koji je krajem osamdesetih godina posljednji nastojao spasiti državu temeljitom gospodarskom reformom. Ali, federalnim jedinicama Jugoslavija je tada već bila preteško breme. Čini se daje Zapadu, ali i drugim velikim zemljama, na kraju bilo više stalo do spašavanja jugoslavenske federacije nego većini njezinih građana. Utjecajne europske zemlje nisu imale razloga podupirati autonomaška i secesionistička gibanja; dovoljno je sjetiti se Baska, Korzikanaca i Sjevernih Iraca.
Kada s vremenskim odmakom pogledamo iracionalne posljedice raspada Jugoslavije, takvo stajalište međunarodne zajednice manje iznenađuje. Ako ga objašnjavamo zabrinutošću međunarodne zajednice, ne možemo zaobići već dokazanu sebičnost velikih naroda na štetu malih. Slovenci bi teško zaboravili kako je američki državni tajnik James Baker 1991. godine povišenim glasom prijetio slovenskom vodstvu zbog njihova osamostaljivačkoga "jezika" (za mnoge strance separatističkoga) i između ostalog vikao: "Zapad vas neće priznati 50 godina!" Kao što smo već rekli, možemo razumjeti zabrinutost zbog prijetećeg raspada Sovjetskog Saveza i Jugoslavije. Na kraju krajeva, Sovjetskom Savezu prijetila je opasnost od prvoga nuklearnoga građanskog rata. Ali Jugoslavija je u srcima ljudi bila već odavno mrtva. Nije ju mogla sačuvati ni Titova politika mrkve i batine - tj. mješavina državne represije i samoupravljanja i nekonzistentnog federalizma - ni centralističko-vojna terapija njegovih nasljednika.
Zapad je u Titovo doba ulagao velika financijska sredstva u Jugoslaviju, ali je uvijek gledao prije svega vlastiti interes. Titov sukob sa Staljinom značio je veliku pukotinu u sovjetskom bloku u doba najgorega hladnog rata i utrke u naoružanju. Uprkos autoritarnosti Titova režima, Zapad je bio spreman štošta mu progledati kroz prste. Na kraju krajeva, Balkan se nikada nije shvaćao kao kolijevka demokracije.
Za istočne zemlje, sovjetske satelite, Jugoslavija je postala zarazan primjer. Bila je dokaz da se i u socijalizmu može živjeti bolje, imati otvorene granice, da je moguće puštati osobna nastojanja i imati ugled u svijetu. Titovu sliku u doba rata uvelike su oblikovali zapadni mediji. Odgovaralo im je da u balkanskim planinama na svojoj strani imaju energičnoga vojskovođu, koji vezuje desetine neprijateljskih divizija. Mit o Titu već tada su gotovo sasvim oblikovali saveznički mediji.
Poslije prekida dobrih odnosa sa Staljinom, medijska privlačnost jugoslavenskoga predsjednika nastavljena je u drugom obliku. Neobično, ali zapadni su mediji početkom sedamdesetih godina uglavnom pozdravili njegovu čistku liberalnih političara. Vidjeli su samo ispade agresivnih nacionalista, ali ne i suštinu, da su tadašnje liberalne skupine mladih političara ujačim federalnim jedinicama mogle dovesti državu do veće gospodarske učinkovitosti i veće demokracije. Zemlja bi se kasnije možda ipak raspala, ali to se sigurno ne bi dogodilo na tako krvav način. Jugoslavija je Zapad skupo koštala. Ali koliko međunarodnu zajednicu danas košta očuvanje protektorata u Bosni i Hercegovini i na Kosovu? Koliko je koštaju humanitarna pomoć i vojni nadzor nad ostatkom nekadašnje jugoslavenske federacije? U Titovo doba, velik dio međunarodne pomoći i zajmova odlazio je na razvoj i podizanje životnoga standarda građana. Jugoslavija je tada doživjela gotovo pola stoljeća stabilnosti, bila je i sama čimbenik stabilnosti u tadašnjoj jugoistočnoj Europi. Što je uopće ostalo od Titova nasljeđa? U svakom slučaju avnojevske granice, koje su sada vanjske granice suverenih država, nastalih na ruševinama Jugoslavije. NATO je čuvar tih ostataka. Avnojevske granice, doduše, nisu idealne, ali su očito i dalje najbolje. NATO je na neki način čuvar još jednog Titova nasljeđa: upravo NATO na svoj, ali neprirodan način jamči sigurnost novim narodima, koje je kao takve na tlu Jugoslavije stvorio, odnosno priznao Tito: muslimane Bošnjake, Crnogorce, Makedonce i Albance. Dakle, to nije bio samo Titov način zauzdavanja Srba i u primjeru muslimana Bošnjaka i Hrvata već ima trajniju vrijednost.