Udbaški model

Prof. dr. sc. Josip JURČEVIĆ

 

Poznata je stvar da se mentalitet ili navike veoma teško i sporo mijenjaju. Tako i je strukturi koja je navikla na politička ubojstva kao legalno i legi­timno sredstvo trebalo nakon 1990. određeno vrijeme da se uklopi u nove okolnosti u kojima su politička ubojstva jedan od najtežih zločina. Komuni­stička struktura nije se prvi put 1990. suočila s problemom da su pogubljenja, dugoročno gledajući, više štetna nego korisna, te da treba pronaći sustavnije metode za neutrlizaciju političke i drugačije konkurencije.

 

O tome je već 1945. jasnu svijest imao "otac" komunističkih tajnih službi na području Hrvatske, Ivan Krajačić - Stevo. On je na ranije spomenutom Savjetovanju načelnika i rukovodstva OZN-e za Hrvatsku (u srpnju 1945.) podučavao svoje podređene:

 

"Drugovi prestanite konačno sa likvidacijama! Ne zato što ja možda žalim neprijatelja, ja ne žalim ni moga oca, nego zato što se u narodu kuje, ruje. Mi moramo nastojati da nadjemo nov način sa kojim ćemo iste neprijatelje odstraniti. ! Mi imamo vojne sudove, sud nacionalne časti. Ima načina kako pronaći neprijatelja, ući u njegove redove i odstraniti ga na legalan način.."

 

 

Jedan detalj iz života heroja hrvatske obrane generala Mladena Markača po­kazuje kako se povijest u Hrvatskoj fatalistički ponavlja čak do banalnosti. Naime, za vrijeme suđenja u Hagu general Markač je boravio na ograniče­noj i privremenoj slobodi u Hrvatskoj. No i to mu je uskraćeno zahvaljujući objavljivanju fotografija da je sudjelovao u jednom lovu, a da za to nije imao dopuštenje iz Haga. Markaču su lov i fotografije smjestile "hrvatske" tajne službe, a jedna od glavnih osoba u tome prljavom poslu bio je Ognjen Krajačić (sin Ivana Krajačića - Steve), koji je u tajne službe RH pristigao u paketu koji je naslijeđen iz jugoslavenskog razdoblja.

No prije nego je stara struktura preuzela potpunu kontrolu nad RH susta­vom, naročito pravosuđem, na udbaški su način ubijani i istaknuti hrvatski branitelji. A o tome sigurno najviše saznanja ima Perković i njegova služba. Ovdje se kao primjere neće detaljnije navoditi niz slučajeva krajnje proble­matičnih pogibija hrvatskih branitelja koji su ostali potpuno neistraženi, iako se na prvi pogled radi o krajnje sumnjivim pogibijama, poput "slučajnih" oružanih usmrćivanja Jadranka Garbina, Srećka Udiljaka, Željka Tomljanovića - Gavrana, ili već spomenutih i nespomenutih "slučajnih" prometnih smrtnih stradavanja.

Ovdje će se navesti samo neki detalji četiriju slučajeva nasilnih smrti, koje su jednim dijelom istražene i jasno upućuju da se radi o politički motiviranim ubojstvima koja su izvedena prema uobičajenom udbaškom modelu.

 

Vrelo:"Slučaj Perković - Spašavanje zločinačke budućnosti", str. 250-252

Siječanj 2016.