Pismen čovjek
Sa brijega Bukovca spuštao se je Šimo Veselčić pružajući svoje dugačke noge baš kao da mjeri svoju Dugonjivu. Visok, plećat, oborio glavu na razgaljena prsa, kao da je htio sakriti mrko opaljeno lice, izbrazdato naborima briga i godina. Stigao je već i do svojih Ada, od kojih mu je svake godine Tinja otkidala svojim lakomim poplavama razor po razor, i prebacivala ih bogzna na koji kraj, baš kao da se poigrava s ljudima i s njihovim imanjima. To su njegove svagdanje brige, bez kojih ne bi mogao ni živjeti. Ali nije radi toga tako duboko oborio glavu, da mu se gotovo tubasta brada utisnula u grudnu kost. Nisu mu radi toga zamišljene plave oči uprte u zemlju, te nije zamjećivao ni kuda prolazi ni što se zbiva oko njega. Druge su mu more potisnule dušu.
Kada je jutros izvozio đubre na Potkućnicu za kukuruzno oranje, pa kada je bio baš natovario prva kola iza klanice, stvorio se odnekale Tunjićev Lovro, pa mu predao nekakvu cedulju, veleći, da mu je šalje knez i da je od suda, od koga li. A što je u njoj, nije mu znao reći. Eto ta cedulja, to ćage, žulja ga više, nego sve ostale brige. Kamo ga zovu, zašto ga zovu? Na sudu nije imao nikada nikakva posla: niti je on ikada koga tužio, niti je njega iko ikada tužio. Pa što hoće sada od njega?
U tim je mislima bio stigao do Begova vrela i napio se vode, pa vlažnim rukama prešao preko zagrijanog lica i rashladio usijano čelo. Iza toga je otresao vodu s prosijedih brkova, koje je onda uzvrnuo prema očnim jabučicama. Desnom je rukom pomaknuo fes na zatiok i pokvasio bujnu svijetlu kosu, koja je bila izronula ispod fesa.
Osvježen ledenom vodom, uspravio se je i odignuo glavu. Nije se sumrak još hvatao, ali je dolinu prekrila hladna sjena, a samo gore po modrim visovima Majevice iznad Srebrenika, rasipalo se je crveno svijetlo zapadnoga sunca.
Sjetio se Šimo, da bi bilo najbolje, da ode do Meškina hana, jer će tamo sigurno naći nekoga, koji će mu znati rastumačiti, što piše na cedulji.
Pred Meškinim hanom poredalo se nekoliko teretnih kola, natovarenih punim vrećama i sanducima. Konjima su otpuštene štrange, da se bolje odmore, a o glavama im vise zobne torbe. Oko konja i kola vrzaju se kočijaši, glade konje i pregledavaju točkove.
U hanu desetak kirijaša i seljaka sjedi za dugim stolom u svim mogućim položajima, a u budžaku iza peći leže dvojica na golim daskama i drijemaju. Hanom se ori vika i galama kao na malom pazaru. Neki piju crnu kavu, neki ispijaju čokanjiće. Jedni lome žutu kukuruzu, a drugi jedu pšenične somune. Ali svi kao za okladu galame, kao da bi svaki htio, da se samo njega čuje.
U tu sparnu i zadimljenu prostoriju uniđe Šimo. Sa "hvaljen Isus" obratio se katolicima, "pomoz Bog" upravi pravoslavnima, "zdravo Turci" muslimanima, a na koncu pristupi hadžiji sa "kako si Meško ... " pa sjede na klupu. Svi mu ozdraviše i za časak prekinuše svoje razgovore. Pošto Šimo zovnu sebi kavu, opet zabrujaše razgovori, kao da nisu bili ni prekinuti, o tome, kakvo li će biti vrijeme i o lošim putovima, pa da li je zgodnije putovati preko Srebrenika po danu ili po noći.
Neki golobradi dugonja tamo s kraja stola s vunenom kapicom na glavi, crn u licu kao Arap, a žutkastih brčića ispod frnjastog nosa, uzdigao svoj piskutljivi glas, pa se napregao, da ga svi čuju, kako su neku noć navalili divlji krmci na muktarevu pšenicu i kako su je svu prerovali.
Meško, provirujući kroz prozor, viknu, da se je nečji konj odriješio.
Sada i Šimo izvadi svoju cedulju, pa dreknu u sveopću graju, da li bi mu kogod znao pročitati, šta u njoj piše.
Utišaše se malo razgovori, jer je svaki mislio, da u toj cedulji piše nešto važno za njih sve, a neki nisu ni razumjeli, šta pita.
"Zna naš hodža sa Srebrenika čitati, ali turski", prvi će onaj dugonja s bijelom
kapicom.
"Zna i Meško, ali turski", dobaci neko.
"Imoj je otac znao turski", javi se treći.
Pa otiđi ujaku, ili učitelju, ili vakmajstoru, počeše savjetovati ostali. "Najbolje će biti, da ti otiđeš u grad", zaključi jedan kočijaš, koji je sjedio kraj
njega, i koji se vraćao u grad s praznim kolima.
Ništa od toga svega nije za Šimu. Svi su mu ti pismeni ljudi daleko, a on nema vremena da dangubi. Najbliži mu je ujak, a do njega bi trebao najmanje jedan sat hoda, pa onda jedan sat do kuće, mnogo je to za njega. Pa onda da li će ga naći kod kuće? Možda je u gradu, a možda je i otišao kojemu bolesniku.
"Ja ću ti reći", napokon će Meško, - "ko će ti znati pročitati tu cedulju. Evo ti Filipa Grlića, što ga zovu Pilkom. Jutros je odvukao u grad svoje lanjsko žito, i eno ga se vratio. Sada će ovamo, samo dok položi volovima sijena".
"Zna Pilko čitati, zna", neko će od društva. - " Kako ne bi znao čitati, kada je išao tri godine u školu. Lako je bilo ići njemu u školu, kada mu je kuća bila najbogatija, a puna čeljadi".
Oni još u razgovoru o Pilki, kada se na vratima pojavi onizak seljak, širokih ramena, ogrnutih crnim gunjem. Kratke noge u crnim vunenim čakširama nesigurno su stupale preko praga. Okrugli obrazi bili su užareni kao crveni vuneni šal oko glave, ispod kojega su tupo buljila dva zakrvavljena oka.
"Faljen Isus Šokci, pomoz Bog Vlasi i zdravo Turci", smrsi došljak kroz guste riđe brčine, pa se zavali na klupu odmah do vrata, i udari čelom o sto. Brzo odiže glavu, pa okrećući se desno i lijevo, kao da nekoga traži, dreknu: "Jednu ljutu".
"Odmah, gazda Pilko", odazva se Meško iza tezge, pa natoči polić rakije i stavi pred gazda Pilku.
"Pa kako bi u gradu, Pilkane?" zapita neko.
"Ko,. zar ja? razrogači Filip oči. - Pa ko u gradu, ne bilo ga! Povuci vamo, potegni tamo, - i na kraju mi istovariše žito, a ne platiše mi ni pola njegove vrijednosti", ljutito će, pa nage polić.
"Pa ti barem znaš čitati", Meško će mu, - "pa šta se daješ varati od gorih od sebe."
"Ta, mani ti to" uvrijedi se Filip. - "Nagrnu oni cigani, pa samo što te ne raznesu po čaršiji, a trgovci ne smiju ni blizu ... I eto, od muke sam se i napio ... "
"Je li, kume Filipe, bi li mi pročitao ovo ćage", pro gura se Šimo do Filipa, i potkuci mu svoju cedulju.
Filip se začuđeno zagleda u zgužvani papir na stolu, a onda se zanjiha gornjim dijelom tijela, pa ispruži ruku prema papiru, kao da je htio da se uhvati za njega, da ne bi pao. Onda se uspravi, usta mu se iskriviše u čudan izraz, očni mu se kapci otegnuše, - i Filip udari u smijeh, kao da ga je neka nevidljiva ruka zagolicala na najškakljivijem mjestu.
Ljudi se oko njega malo prestrašeno zgledaše, misleći valjda, da nije čovjek po nesreći šenuo pameću, ali za čas zahvati Filipov neobuzdani smijeh dvojicutrojicu na po pijanih kočijaša, te i njima od smijeha udariše suze na oči. Malo zatim orila se je mehana od grohota, te su i stakla na prozorima počela zvekati.
Šimun nije znao, što to sve znači, a ni nitko od onih što su se smijali tako ludo.
Filip se uhvatio rukama za trbuh i tresao se cijelim tijelom. Po licu ga oblio znoj, a obrazi mu se napuhali, kao da će sada napuknuti. Na koncu ga uhvati kašalj, te smijeh poče jenjavati. Smiriše se i ostali.
"Evo vako mi je prije dvadesetak - koliko li - godina", progovori Filip zakašljavajući se, - "rekao onaj učitelj: "Filipe ustani i čitaj!" I ponovo se Filip poče gušiti od smijeha.
"Eto to me, ljudi Božji, natjeralo na smijeh ... "
Brišući rukavima gunja znoj i suze sa lica, zagleda se u začuđen og Šimu, pa će mu kao tješeći ga:
"Pročitaću ja to tebi, ne boj se ... " - pa nastavi: "pročitao sam ja bukadar takvih ćageta".
"Jesi, jesi", zapiskuta onaj dugonja u bijeloj kapici. -"Vidio sam ja tebe, kako si onomade našem hodži tumačio njako ćage. Jest, - umiješ ti".
"A kako ne bi umio", dobaci neko, - "kad je išao tri godine u školu, što od našijeh nije niko, i beli ne će nikada".
Uozbilji se Filip, jer su mu godi le ovakve pohvale, pa će kao da govori više za sebe:
"Nije to lako ići u školu ... "
Svi zamuknuše, pa se je lijepo čulo, kako vrije voda u loncu na šporetu, pristavijena za crnu kavu, i kako negdje na čađavom sisetu toči crv staru gredu.
Filip se nešto zamislio, kao da se prisjeća svojih školarskih dana.
Iako ga je rakija bila omamila, ipak je znao dobro, gdje je i šta je, i šta je bilo sve s njime, kada je ono učio školu.
Kao dječačić bio je pošao u školu. Čini mu se, da bi cijele bogovetne dane provodio na putu, što od svoje kuće do škole, što opet vraćajući se iz škole kući. Gdje je njegova kuća, a gdje je škola bila! Ma sada treba u kolima jedan sat. A koliko je istom onda kao dijete trebao. Bilo je dana, kada nije ni stigao otići u školu. Pođe ti on u školu, a otac će mu - pokojni Ambroz - : Čuješ, sine, navrati se usput ovome ili onome, pa mu reci to i to. I dok Filip otiđe dotičnome tamo negdje na kraj sela, pa dok stigne do škole, prođe i podne, pa hajde sada natrag kući. Onda nekada udari kiša, pljusak, pa mu se valja nekuda sklonuti i pričekati, dok nevrijeme mine. I opet zakasni u školu. A ljeti istom, kada su težački poslovi u jeku! Kako će u školu, kada nikada nije bilo dosta čeljadi, da se na vrijeme posvršavaju najhitniji poslovi.
Tako prođe prva godina, tako druga, tako i treća.
"A zimi je bilo najgore", - govori Filip kao sebi, ne videći nikoga, nego gledajući samo onoga dječačića, kako po najžešćoj pripeci, po kiši i oluju, proganjani, gromovima, obaran od vihora, po cičoj zimi, zasipavan mećavama, juri od kuće s malom torbicom, u kojoj je nosio tablicu i knjigu te komad kukuruze s lukom ili slaninom, juri u školu, i opet iz škole kući ...
Nije ni primjetio, da to sve naglas govori, niti je vidio, da ga svi slušaju otvorneih usta i uprtih očiju u njegove brkove, koji su se zajedno s gornjom usnicom pri govoru micali čas gore čas dolje.
"Jednom umalo da nisam zaglavio. Bilo je to druge godine iza Božića. Pošao je u školu, a snijeg pada. Mislim ja, nije to ništa. I cijeli dan sipa kao za okladu. Vraćam se ja kući. Ne prepoznajem više puta, ne znam ni kuda idem, a sve propadam u snijeg do pasa, pa se izvlačim na više, pa opet zapadam u kakvu rupaču. Na po puta sasu se prava mećava. Sav mokar, prozebao, ništa nisam vidio, do li samoga snijega. I najednom nešto me zanese, zaljulja - što li bi? -
Samo mi se učini, kao da zaspah. - Poslije su mi pričali, kako su se džandari vozili u saonama nekuda u patrolu, pa kako su im se na jednom mjestu plahnuli konji i zaustavili, i nisu htjeli nikako naprijed. Sašli su da vide, od čega se to plaše konji. Tada vidješe kraj puta visoku kamaru snijega, a ispod kamare viri noga. To su mene našli. Te zime nisam više išao u školu, a ni druge zime iza toga nije me otac puštao.
"Kada bi treće godine o Petrovu, reče mi otac: dosta si išao u školu. - i tako svrši moje školarstvo.
"A sada da vidimo to tvoje ćage", Filip će Šimi prinoseći očima njegovu cedulju, pa nastavi:
"Ovo ti je od suda. Evo, vidiš, koliki je muhur. To ti je sudski muhur. Da je od koga drugoga, bio bi manji. Ovo, što je štampano, plaho je sitno, pa se ne vidi, a nemam ti džozluka za ovakve stvari. Ali evo, ovdje je ispisano velikim slovima: O-d-m-a-h, - jest - h, - odmah, - elem, valja ti odmah na sud, i to je nešto krupnoga i važnoga. Moraš zorom u grad"!
Zahvali mu se Šimo, zovnu mu još jednu "ljutu" i velikim koracima ispade iz hana i požuri se u mrak, obuzet nekakvim crnim slutnjama. Grabeći po onom kamenitom putu, preskačući plotove i jureći preko njiva, nije ni vidio, da su već prve zvijezde titrale iz tamne modrine neba. Proljetni mirisi, što su se izvijali iz zemlje, gušili su ga, - bilo mu je, da zaplače, što će eto sutrašnji dan izdangubiti u besposlenom hodanju, u čekanju po sudskim hodnicima.
Kada je sutradan pred večer prolazio Šimo ispred Meškina hana zaprašen i umoran, vraćajući se kući, doviknu mu Meško kroz otvoreni prozor:
"Zdravo, Šimo! Ima li šta nova u gradu?"
Šimo jedva okrenu glavu prema hanu, smrknuta lica, obliven znojem, odmahnu rukom, kao da veli "pusti me s mirom", pa će ljutito:
"Ode mi u tutanj cijeli radni dan. Bogu je plakati, što na ovakvoj ljepoti Božjoj nisam taknuo ni lopate ni motike. - A što je u gradu, - ne pitaj ... Znaš i sam. Kada sam se nasjedio i načekao u sudskom hodniku, uze mi neki pisar iz ruke ćage, pa mi pročita sve po redu, da me zovu ovi naši žandari, i da nije poziv od suda, pa da odem samo žandarima, i oni će mi reći, zašto me zovu.
Tako ti ja opet ko bez duše pohitam našim žandarima, a u sto strahova, da me oni opet ne vrate u grad. Kad ja tamo a oni me pitaju, da li sam pronašao, ko mi je ukrao lanjske godine kokoš, radi koje sam bio kod njih podnio prijavu ... Ma da mi je barem onaj Filip - post mu se ukiselio! odmah to rekao, dao bih mu i dvije kokoši, a ovako mi propade cijeli Božji dan, a ni za što ... " završi Šimo, pa prezirno pljucnu u stranu, obrisa kažiprstom desne ruke znoj sa čela i otrese ga daleko od sebe.
Hubert Strauch
o piscu
Hubert Strauch rodio se 4. prosinca 1890. godine u Mostaru. Svoje đačke dane proveo je u Rogatici, Brčkom, Tuzli, Sarajevu, Bihaću i Zagrebu. Kao vojnik bori se u prvom svjetskom ratu, gdje biva zarobljen, da bi se tek nakon šest punih godina vratio u rodni kraj.
1920. godine uređuje sarajevski katolički dnevnik "Jugoslavija". Po prestanku izlaženja dnevnika stupa u sudačku službu. Kao sudac službovao je u Sarajevu, Derventi, Gradačcu ... Za vrijeme Drugog svjetskog rata ponovo je u Derventi, prvo kao odvjetnik, a onda kao pobočnik za upravu.
Prve pjesme i pripovijesti objavljuje u đačkim časopisima "Luči" i "Krijesu", pa onda u "Prosvjeti", "Hrvatskoj Obitelji", u časopisu "Za vjeru i dom", u godišnjaku "Almanahu Gospe Lurdske" i drugdje. Godine 1926. javlja se prvom većom pripoviješću "Na prolazu" u književnom časopisu "Hrvatska Prosvjeta". 1934. objavljuje pripovijesti iz bosanskog života "Pod čađavim krovom", a 1938. godine "Majka priča", koja je nagrađena u natječaju Hrvatskoga književnog Društva sv. Jeronima. 1943. u zborniku "Sunčani vinogradi" objavljuje pripovijest "Lugar Mijo", a godinu dana kasnije "Čardak", pripovijest iz Bosne. Sva ova dijela tiskana su u Zagrebu u izdanju Hrvatskog književnog Društva sv. Jeronima.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata dosta piše za "Kalendar sv. Ante", vrlo popularni godišnjak. Tema tih napisa uglavnom je čovjek derventskog kraja. Neka svoja djela podpisivao je i pseudonimom Viktor Grmović.
pv