Lex Perković – dekonspiracija neokomunističke nomeklature
Bože VUKUŠIĆ
Kada su sa službenih web stranica bavarske zemaljske i savezne njemačke policije sredinom kolovoza 2012. bile skinute tjeralice za Josipom Perkovićem i družinom, neokomunistička je mreža još jednom počela širiti tezu da Njemačka odustaje od progona Udbinih dužnosnika osumnjičenih za zločine nad hrvatskim političkim emigrantima u toj zemlji. Te špekulacije najviše je podgrijavao Perkovićev branitelj Anto Nobilo navodeći da je glavni svjedok Vinko Sindičić povukao svoj iskaz. Novinarima je citirao dijelove Sindičićeve javno-bilježničke izjave od 23. ožujka 2012. godine:
U potpunosti i iskreno opozivam, tj. povlačim navedene izjave (iskaz njemačkim istražnim tijelima - op. a.) kao da ih nikada nisam dao.
No Nobilo je propustio objasniti da sukladno Zakonu o kaznenom postupku (Strafprozessordnung /StPO/) i Kaznenom zakonu (Strafgesetzbuch /StGB/) SR Njemačke Sindičićeva nova izjava nema nikakav pravni učinak jer njena istinitost nije ni provjerena ni utvrđena na tim zakonima predviđeni način. Štoviše, zatajio je da to nitko, bar dosad, uopće nije niti zatražio. Prešutio je i da se optužbe protiv Perkovića ne odnose samo na slučaj Đureković (v. 11. poglavlje), kao i to da nisu zasnovane samo na Sindičićevim izjavama.
Najdalje je otišao 6. travnja kada je posredstvom već spominjanog novinara Gordana Malića ustvrdio da je istraga obustavljena, a tjeralica povučena, i iz razloga što je njemačkom tužiteljstvu dostavio tobožnje dokaze o nedužnosti svog klijenta Perkovića! Uspostavit će se da je Nobilo opet besramno lagao (vidi: www.index.hr/vijesti/clanak/anto-nobilo-za-perkovicem-nerna-tjeralice-a-sindicic-je-na-sudu-u-njemackoj-priznao-da-nije-govorio-istinu/671365.aspx).
Europski uhidbeni nalog: depolitizacija izručenja
Moguće je da su Nobilove laži već tada bile priprema dimne zavjese uoči nove operacije postudbaške nomenklature zbog ulaska Hrvatske u EU i primjene europskoga uhidbenog naloga na koju se RH bila bezuvjetno obvezala. No prije prelaska na aktualne raspre o tzv. lex Perković, vrijedi predočiti historijat, bit i svrhu instituta EU-uhidbenog naloga, kao i njegovu razliku u odnosu na ranije propise kojima je bila regulirana takovrsna suradnja među državama članicama Europske unije.
Vijeće Europske Unije (VEU) - nakon priprema koje su započele još sredinom listopada 1999. - donijelo je 13. lipnja 2002. Okvirnu odluku o europskom uhidbenom nalogu i postupcima predaje između država članica EU(\.Amstblattdes Europaischen Gemeinschaft, 18. srpnja 2002.) U članicama EU 1. siječnja 2004. u cijelosti je prestala važiti dotadašnja Europska konvencija o izručenju iz 1957. (dopunjena u pet navrata). Upravo je Okvirna odluka predvidjela EU-uhidbeni nalog kao instrument pojednostavljenja i ubrzanja procedure uhićenja i izručenja osoba traženih za određena kaznena djela.
Načelo na kojem se temelji taj institut jest uzajamno priznavanje: država članica EU automatski prihvaća tjeralice i provodi sudske odluke druge države članice. U tu se svrhu postupak uhićenja i izručenja više ne odvija, kao dotad, preko središnjih državnih institucija (u nas je to bilo Ministarstvo pravosuđa), nego neposredno komuniciraju nadležna pravosudna tijela: u jednoj državi ona za raspisivanje tjeralice i podnošenje zahtjeva za izručenje, a u drugoj za izdavanje naloga za uhićenje i izručenje.
Zapravo, zbog pojednostavljene procedure, više se ne rabi termin izručenje, nego predaja, kao da se radi o rutinskom postupku unutar jedne te iste države, a pravosudno tijelo koje donosi odluku o uhićenju i predaji nije mjerodavno ispitivati činjeničnu utemeljenost zahtjeva, nego samo proceduralnu korektnost u odnosu na propisana pravila iz Okvirne odluke. Time se depolitizirao postupak uhićenja i predaje traženih osoba jer su središnje vlasti, koje su dotad donosile konačnu odluku, pojedine predmete znale sagledavati iz očišta zaštite domicilnih političkih interesa.
Da bi pravosudna tijela neke države mogla raspisivati ili provoditi EU-uhidbeni nalog, potrebno je najprije da ta država pristupi u punopravno članstvo EU te implementira odredbe Okvirne odluke. Tako je svih 27 članica EU, uključujući i Rumunjsku i Bugarsku (primljene 1. siječnja 2007.), moralo izmijeniti ustave kako bi omogućile predaju svojih državljana, a potom i donijeti posebne zakone kojima se detaljno regulira dotična problematika.
I Hrvatski je sabor izmjenama Ustava RH 16. lipnja 2010. omogućio izručenje hrvatskih državljana pravosudnim tijelima drugih država na temelju međunarodnih ugovora (Promjena Ustava RH, NN - 076/2010), a već 9. srpnja donio Zakon o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama EU, kojim je EU-uhidbehi nalog inkorporiran u naše zakonodavstvo (NN - 91/2010). U članku 2. st. 8. zakona piše:
Europski uhidbeni nalog - nalog je nadležnog pravosudnog tijela države članice za uhićenje i predaju osobe koja se zatekne u drugoj državi članici u svrhu kaznenog progona ili izvršenja zatvorske kazne ili mjere koja uključuje oduzimanje slobode.
Istim zakonom određena su četiri županijska suda u Hrvatskoj kao regionalno nadležna tijela za zaprimanje i prosljeđivanje instrumenata pravosudne suradnje. Odluke o provedbi EU-uhidbenog naloga moraju se donijeti u hitnom postupku, dakle, što se tiče uhićenja tražene osobe -odmah. U slučaju da se odluka o predaji ne može donijeti u propisanom roku, uhićenu osobu može se pustiti na slobodu do donošenja konačne odluke ili pak uz određena jamstva privremeno izručiti pravosuđu države tražiteljice radi dovršetka kaznenog postupka ili nastavka izdržavanja zatvorske kazne.
Propisani rokovi za donošenje odluke o provedbi EU-uhidbenog naloga razlikuju se ovisno o tome pristaje li tražena osoba na predaju ili ne, odnosno žali li se višoj sudskoj instanci na odluku nadležnoga prvostupanjskog suda. U prvom slučaju odluka mora biti donesena u roku od 10 dana, a u drugom od 60. Predaja tražene osobe mora se izvršiti najkasnije l O dana nakon donošenja konačne odluke. U slučaju da se protiv tražene osobe vodi kazneni postupak ili se ona nalazi na izdržavanju kazne u domicilnoj državi, predaja se može odgoditi do okončanja postupka odnosno odsluženja kazne.
Još prije godinu dana autor ove knjige u zadarskom je tjedniku Hrvatski list (danas Hrvatski tjednik) predvidio pravne smicalice, opstrukcije, političke spinove i medijske podvale kojima će se pribjegavati kada stigne nalog za Perkovićevim izručenjem (Hrvatski udbaši na pola puta do njemačkog zatvora - Hoće li protiv Perkovića i Mustača biti izdan europski uhidbeni nalog i mogu li ga izbjeći?, 6. rujna 2012.). No koliko god istraživao tu problematiku, ovome autoru nije bilo palo na pamet da bi se vlada i saborska većina mogle izravno upregnuti u zaštitu udbaških zločinaca od kaznenog progona! Stupanj beskrupuloznosti neokomunističkog establishmenta bio je još jednom podcijenjen.
Zaplotnjaštvo na Pantovčaku i Markovu trgu
Mnogi hrvatski mediji već su potkraj svibnja ove godine raznim neslužbenim kanalima bili dobili informaciju da je Njemačka izdala EU-uhidbeni nalog za Josipa Perkovića i još nekoliko bivših udbaša. No nijedan se to nije usudio objaviti. Iz Ureda Predsjednika RH, svjedoče novinari, redakcijama je poručivano da ne čačkaju po slučaju.
Vijest će prvi, 16. lipnja, objaviti njemački tjednik Focus (on-line izdanje) pod naslovom Savezno državno odvjetništvo progoni tajno-policijskog generala iz Hrvatske (www.focus.de/panorama/welt/haftbefehl-gegen-josip-perkovic-bundesanwalt-jagt-geheimdienst-general-in-kroatien_ aid_1016555.html?drucken=l).
Lavina se pokrenula, mediji su ipak počeli čačkati. Ubrzo je razotkrivena podzemna političko-obavještajna operacija koju je vodila sama Vlada RH! Negdje u travnju, naime, u potpunoj je konspiraciji počela pripremati Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije, s Konačnim prijedlogom zakona. Ništa nije smjelo procuriti - što im je i uspjelo - prije nego što Njemačka 7. lipnja ratificira ulazak Hrvatske u EU. Ključna izmjena - ograničenje primjene uhidbenog naloga prema kojem će Hrvatska izručivati svoje državljane samo za kaznena djela počinjena nakon 7. kolovoza 2002. - unijeta je protivno spomenutom sporazumu s Europskom unijom.
Vlada je na zatvorenom dijelu sjednice 13. lipnja prihvatila zakonske izmjene, a već idućeg dana Prijedlog je upućen Hrvatskom saboru na usvajanje, da bi ga saborsko vodstvo odmah stavilo u tzv. hitnu proceduru. Nerežimski medij i prozvali su ga lex Perković - označivši ga kao pokušaj zataškavanja zločina komunističke tajne policije i zaštićivanja, tj. sprečavanja izručenja njenih dužnosnika koji su sudjelovali u likvidacijama protivnika jugo-režima u Njemačkoj. Prijedlogu se prvi oštro suprotstavio HDZ, a potom i cijela parlamentarna oporba, gotovo sve udruge civilnog društva koje se bave zaštitom ljudskih prava, kao i mnoge javne osobe, uključujući i nekoliko intelektualaca lijevo-liberalnog svjetonazora koji inače ideološki gravitiraju SDP-u i HNS-u.
Unatoč svim otporima, već 20. lipnja provedena je saborska rasprava o lex Perković, ali je glasovanje u zadnji tren ipak odgođeno radi dodatnih konzultacija s Bruxellesom. Kritike nisu jenjavale, a vrhunac su dostigle na Dan državnosti 25. lipnja - na misi za Domovinu u Crkvi sv. Marka u Zagrebu (Bozanić: Pogubno je štititi zločince i krojiti zakone po volji pojedinaca, Večernji list, 26. lipnja 2013.). Podjednako će snažno vladajuće osuditi i Komisija Justitia et Pax Hrvatske biskupske konferencije (v. Zar Vlada želi prikriti zločine i prikrivati zločince, Glas Koncila, 7. srpnja 2013.).
Dugo se nije trebalo čekati ni na njemački odgovor: Savezna kriminalistička policija obnovila je 26. lipnja klasičnu međunarodnu tjeralicu za Perkovicem te je objavila na vlastitim web stranicama (Bekannte Tatverdachtige:
JosipPERKOVIĆ,http://www.bka.de/nn_198404/DE/Fahndungen/Personen/BekannteTatverdaechtige/ Perkovic/perkovicDeutsch.html?_nnn=true).
Pritom je, šaljući snažnu simboličku poruku, Njemačka s 5.000 na 12.000 eura povećala nagradu za korisne informacije o Perkoviću. Još će snažniju poruku poslati kancelarka Angela Merkel otkazavši dolazak 1. srpnja u Zagreb na proslavu ulaska Hrvatske u EU. Premijer Zoran Milanović vrlo je oprezno reagirao na njemačke šamare, ali si je zato dao maha u obračunu s HDZ-om i Crkvom:
Koliko god su neki ljudi u Crkvi i HDZ-u spremni ići ovako daleko, ja ću ići i dalje. Tjerali ste lisicu, istjerali ste King Konga. (26. lipnja)
Predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko odgovorio je na Milanovićeve otpužbe u razgovoru za Večernji list:
Razumljiv mi je strah SDP-ovaca i Milanovića od King Konga, razmijem njihov strah od možebitnog svjedočenja Perkovića jer na vidjelo mogu izaći nalogodavci likvidacija emigranata. Dogodi li se, onda će baš SDP dočekati svoga Kong Konga. Perković će reci ponešto o ulogama nekih od suradnika i baciti svjetlo na stranku čiji su sljedbenici i nasljednici u SDP-u. Saznalo bi se ponešto i o ulozi CK SKH u davanju suglasnosti za likvidacije hrvatskih emigranata jer bez pristanka njihova člana u Savjetu (za zaštitu ustavnog poretka - op.a.) koji je o tome odlučivao nije se moglo krenuti u likvidacije.
(Čekamo SDP-ova King Konga - Bez odobrenja CK SKH nije se moglo krenuti u likvidaciju..., Večernji list, 29. lipnja 2013.)
Hrvatska biskupska konferencija reagirala je 15. srpnja 2013. priopćenjenjem sa sjednice Stalnog vijeća HBK-a:
Biskupi su informirani i o izjavi koju je Predsjednik Vlade Republike Hrvatske dao na sjednici održanoj 26. lipnja 2013. godine, a koju su prenijeli mediji. Naime, u kontekstu rasprave o "Zakonu o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske Unije " Predsjednik Vlade Republike Hrvatske je izjavio da su "zločince ovih 20 godina štitili Crkva i HDZ". Biskupi očekuju objašnjenje takvog istupa i traže ispriku zbog uvrede, klevete i narušavanja ugleda. (Biskupi očekuju ispriku zbog klevete, Glas Koncila, 21. srpnja 2013.).
Milanović se, naravno, nije ispričao, ali još uvijek nije ni objasnio na koga je sve mislio - i je li uopće razmišljao - kad je spominjao lisicu i King Konga. No ako konzekventno interpretiramo njegove riječi, ispada da u hrvatskoj državi postoje zločinci, neki manji i neki veći, dapače golemi, koje je on kao predsjednik Vlade bio spreman prikrivati, štititi, ali da to više neće činiti, nego će početi progoniti jedne, njihove, zato što su dirnuli u druge, njegove. Da vjerujemo da premijer zna što govori, morali bismo zaključiti da je hrvatsko društvo talac međusobnih ucjena vladajućih struktura i njihove želje (i interesa) da prikrivaju zločince. I to ne samo radi zaštite pojedinaca, nego i naslijeđenoga totalitarno-komunističkog mentaliteta upravljanja državom i nedemokratskih metoda prakticiranja vlasti.
Vrelo: „Zločini komunističke mafije – od slučaja Đureković do 'lex Perković'“, str. 236-242