Kriminal "djece komunizma"
Prof. dr. sc. Josip JURČEVIĆ
Od Ustaške mladeži do direktora Ine
Đurekovićev životopis do bijega iz Jugoslavije niti je bio zanimljiv niti javno prepoznatljiv u političkom i društvenom životu komunističke Jugoslavije. No iznenadnim bijegom u Njemačku, 24. travnja 1982., Đureković je došao u središte pozornosti cijelog komunističkog režima, a naročito političkog vrha i tajne policije te je odjednom, za neke krugove u jugoslavenskom režimu, postao državni neprijatelj broj jedan.
Đureković je u vrijeme bijega imao 56 godina, a svi imalo značajniji podaci iz njegova dotadašnjeg životopisa mogu ispuniti tek nekoliko redaka. Rođen je 1926. u vjerničkoj obitelji u selu Bukovcu kod Petrovaradina. U Petrovaradinu je završio osnovnu školu, a potom je upisao učiteljsku školu u Srijemskim Karlovcima. Prema nepotvrđenim podacima Đureković je nekim automatizmom tijekom rata postao i član Ustaške mladeži. Međutim, kad je u četvrtom razredu srednje škole dobio mobilizacijski poziv za Hrvatsko domobranstvo, zajedno s cijelim razredom pobjegao je u partizane.
Nakon rata, 1951. godine, Đureković je završio studij ekonomije u Beogradu, a za vrijeme studija objavljivao je u Studentskom listu novele i priče, koje nisu postigle bilo kakav književnički značaj. U godini diplomiranja Đureković se u novosadskoj katedrali oženio Gizelom Molnar. Nekoliko je godina radio u Novom Sadu, a potom je s obitelji preselio u Osijek, u kojem dobiva sina Damira i radi kao direktor računovodstva u Tvornici šibica
No već 1956. Đureković odlazi u Sisak u kojem se zapošljava na mjestu pomoćnika direktora Rafinerije. Prema nekim izvorima Đureković se u Sisku učlanio u Komunističku partiju Jugoslavije (KPJ), kako bi mogao napredovati u svojoj poslovnoj karijeri. Prema drugim izvorima, Đureković je postao član Saveza komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ) još u vrijeme dok je bio u partizanima.
Sisačka Rafinerija je 1963. postala sastavni dio novoosnovanog 'Kombinata nafte i plina koji je 1964. preimenovan u Industriju nafte -Ina. Đureković je već 1964. preselio u zagrebačko sjedište novoga mega poduzeća, te je u njemu ostao do bijega iz Jugoslavije. Zanimljivo je da je obitelj Đureković u Zagrebu živjela u elitnoj Nazorovoj ulici, u susjedstvu Ivana Krajačića - Steve (načelnika OZN-e u Hrvatskoj krajem 2. svjetskog rata i u poraću), Josipa Manolića, Franje Tuđmana i Rade Bulata (partizanskog generala).
Ina je uskoro nakon osnivanja postala najveće jugoslavensko naftno poduzeće, koje je imalo izniman strateški značaj. Ina je bila i glavni opskrbljivač Jugoslavenske narodne armije (JNA). Zbog svega toga su se kroz Inu, kako u bivšoj Jugoslaviji tako i u samostalnoj Republici Hrvatskoj, prelamali odnosi cjelokupne političke i društvene moći.
Između ostalog naftni div Ina je tada postao (i do sada ostao) jedno od najvećih mjesta "elitne" poslovne, političke i obavještajne korupcije, nepotizma i svih drugih vrsta kriminala. Igrom slučaja, životna tragedija obitelji Stjepana Đurekovića najuže je povezana s tim kontekstom.
Đureković je godinama bio jedan od direktora u organizacijskim jedinicama Ine, te je imao prigode osobno upoznati mnoge najistaknutije moćnike komunističkoga režima, ali i mnoge mračne strane njihovoga osobnoga, političkoga i poslovno-kriminalnog života. Kasnije se pokazalo da je o svemu tome Đureković dugo vremena vodio neku vrstu skrivenog dnevnika, koji je nakon bijega u Njemačku, u obliku romana objavljen u pet knjiga: Ja, Josip 'Broz-Tito, Crveni manageri, 'Komunizam: velika prevara, Slom ideala i Sinovi Orla.
Način rada "crvenih managera"
Za događaje koji su doveli do Đurekovićeva bijega iz Jugoslavije bilo je presudno njegovo postavljanje na mjesto direktora marketinga Ine 1980. godine. Tako se Đureković izravno suočio s poslovnim odnosima sinova najmoćnijih komunističkih lidera, koji su i Inu koristili za golemu pljačku društvenoga novca.
Među "decom komunizma" izravno povezanom s Inom nalazili su se između ostalih i Miso Broz (sin Josipa Broza Tita) i Vanja Špiljak (sin Mike Špiljka, dugogodišnjeg komunističkog moćnika koji je nakon smrti Tita bio jedno vrijeme i na najmoćnijem državnom položaju Predsjednika Predsjedništva Jugoslavije).
U to je vrijeme Jugoslaviju potresala sve dublja gospodarska, socijalna i nacionalna kriza; nezaposlenost, siromaštvo, nedostatak osnovnih proizvoda na tržištu, galopirajuća inflacija, masovne demonstracije i štrajkovi na Kosovu te intervencije milicije i vojske.
Zbog nedostatka deviza i slamanja dijela komunističkog financijskog sustava Jugoslavija je sve teže mogla nabavljati naftu na svjetskom tržištu. Čelna osoba za rješavanje toga problema u Ini bio je Vanja Špiljak, koji je do 1987. bio na čelu odjela Ine za vanjsku trgovinu. No, Vanja Špiljak i ostala "deca komunizma" istovremeno su bili vlasnici i suvlasnici poduzeća u inozemstvu (Italija, Švicarska...) te su zlorabili svoje političko zaleđe za golema osobna bogaćenja pljačkanjem društvenog novca stanovnika komunističke Jugoslavije.
S motrišta slučaja Lex Perković posebno je značajno naglasiti da su ovaj posao "deca komunizma" u Hrvatskoj nesmetano nastavila i strahovito proširila nakon propasti Jugoslavije, te će se o tome detaljnije govoriti u narednim dijelovima ove knjige.
Početkom 1980-ih, u sve složenijim kriznim odnosima u jugoslavenskoj partiji i državi, započele su tihe istrage o kriminalu koji se događao u Ini. Istrage su provodile savezne financijske institucije u Beogradu. Ključna osoba u provođenju istraga postao je Pavle Gaži, koji je tada - kao "hrvatski kadar" - bio Izvršni sekretar za privredu u Centralnom komitetu Saveza komunista Jugoslavije (CKSKJ).
Za istrage koje su izravno vodile i prema Vanji Špiljku saznao je njegov otac Mika Špiljak koji je tada bio član CK SKJ i imao je svoj moćni "klan" unutar partijske i državne mreže u Hrvatskoj. Moć Mike Špiljka imala je zanimljive i veoma duboke jugoslavenske komunističke korjene. Špiljak je rođen 1916. u selu Odra kod Siska, a po zanimanju je postolar. Pod okrilje partije ušao je već 1933. godine. U Drugom svjetskom ratu sudjelovao je (22. lipnja 1941.) u osnivanju Prvog sisačkog partizanskog odreda i potom je bio politički komesar na Banovini.
Nakon rata se neprekidno uzdizao u komunističkoj strukturi gomilajući partijske i državne funkcije. Prvih šest poratnih godina je bio šef partije za područje Zagreba, a istovremeno je jedno vrijeme bio predsjednik Narodne fronte za grad Zagreb i potom (1949.-1950.) gradonačelnik Zagreba.
Od 1951. do 1967. Mika Špiljak se nalazio u vrhu republičke (hrvatske) partijske i državne vlasti. Sedam je godina (1951.-1958.) proveo u Izvršnom komitetu CK SKH (republička partijska vlada), a od 1963. do 1967 bio je predsjednik republičke vlade (predsjednik Izvršnog vijeća Sabora SRH).
Narednih 20-ak godina (1967.-1986.) Mika Špiljak je proveo na vrhovima savezne jugoslavenske i republičke partijske i državne vlasti. Između ostalih, obnašao je i dužnosti predsjednika jugoslavenske vlade (Savezno izvršno vijeće - SIV); predsjednika Vijeća naroda Skupštine Socijalističke federativne republike Jugoslavije (SFRJ), predsjednika Vijeća Saveza sindikata Jugoslavije itd. Potom je Špiljak, 1982., ušao u Predsjedništvo CK SKH, a već 1983. godine (nakon smrti Vladimira Bakarića) Mika Špiljak je postao član Predsjedništva SFRJ, u kojem je od svibnja 1983. do svibnja 1984. bio predsjednik, što znači formalno najmoćnija osoba jugoslavenske države. Tada je Mika Špiljak bio i član Savjeta za zaštitu ustavnog poretka, koji je donosio i odluke o likvidacijama režimu nepoželjnih osoba.
"Klan" Mike Špiljka postao je najmoćniji "klan" u Hrvatskoj nakon smrti Tita (1980.) i Bakarića, što se očitovalo i u tome što je M. Špiljak od 1984. do 1986. bio na čelu partijskog Predsjedništva CK SKH, a naslijedio ga je pripadnik njegovoga "klana", Stanko Stojčević, koji je na tome mjestu ostao sve do kraja 1989. godine. Nije ovdje nevažno spomenuti da je u tome razdoblju glavni Špiljku suparnički partijski "klan" u Hrvatskoj predvodio dr. Stipe Šuvar kojeg su većinom podupirali sljedbenici Bakarića.
Prema povjerljivim privatnim izjavama veoma dobro upućenih u tajne toga vremena navodi se da su Špiljak i njegov "klan" u drugoj polovici 1980-ih, strahujući sve više od (veliko)srbijanskog memorandumskog projekta, odlučili da suprotstavljanje toj opasnosti prepuste novoj političkoj organizaciji (HDZ) na čelu s Franjom Tuđmanom, a uloga moderatora cijelog procesa i pouzdanog zaštitnika dugoročnih interesa stare strukture moći (i naročito "klana" Špiljak) dodijeljena je Službi državne sigurnosti u Hrvatskoj. U tome kontekstu čak se navodi kako postoji i tonski zapis Službi sa povjerljivog sastanka M. Špiljka i F. Tuđmana s kardinalom Franjom Kuharićem, kako bi se okupile sve snage za obranu od tada veoma izvjesne srbijanske agresije.
Zanimljivo je da se u takav scenarij uklapaju različiti detalji koji su se potom događali (npr. "ilegalna" gostovanja F. Tuđmana kod hrvatskog iseljeništva, način osnivanja HDZ-a, manevar kojim je F. Tuđman postavljen na čelo nove stranke, Mesićevo trogodišnje pjevanje ustaških pjesama, uspostavljanje 22. lipnja kao državnog praznika RH itd.) kao i najvažniji rezultati sadašnjeg teškoga stanja u Hrvatskoj. U ovaj scenarij se potpuno uklapaju gotovo sva logična objašnjenja o moći koju je do sada u Hrvatskoj očuvala bivša komunistička struktura, a napose o golemoj moći strukture bivše Službe državne sigurnosti, te će o tome biti najviše riječi u sljedećim poglavljima ove knjige.
Kako ubiti u ime partije i države
No, vratimo se opet problemima koje je početkom 1980-ih imao "klan" Špiljak s istragom pljačkanja Ine.
Mika Špiljak nije htio izravno zaustaviti istragu jer bi to moglo nanijeti nesagledivo velike političke, a s time i druge štete njemu i njegovom "klanu", te je stoga tražio druge putove zaštite kriminalnih interesa svoje obitelji i pripadajućeg kruga.
U njemačkoj presudi Pratesu navedeno je sljedeće:
"Početkom 1982. godine, u vrijeme koje se više ne može sa sigurnošću utvrditi, 'Mika Špiljak obratio se u povjerenju Juri Piliću, članu Izvršnog komiteta Centralnog komiteta komunističke partije Hrvatske, optužio Đurekovića da je glavna odgovorna osoba za pronevjere i s tim obrazloženjem zahtijevao njegovu likvidaciju. Bilić mu je rekao da se na jugoslavenskom tlu ne može ubiti nikakvog počinitelja kaznenog djela iz područja gospodarstva 'samo' zbog toga što je pronevjerio jugoslavenski novac. Ako je Đureković prekršio zakone Jugoslavije, mora mu se suditi - kao i svakom drugom počinitelju kaznenog djela. No, kada bi Đureković boravio u inozemstvu i tamo agitirao protiv Jugoslavije, dužnosnika jugoslavenske države ili Saveza komunista Jugoslavije, time bi, tako reći, bio 'državni neprijatelj' te bi tada stvar izgledala drugačije."
Mika Špiljak je potom zatražio pomoć od jednog drugog člana Izvršnog komiteta Centralnog komiteta komunističke partije Hrvatske čije ime do sada nije otkriveno. Taj je član vrhovnog komunstičkog tijela u Hrvatskoj u proljeće 1982. prihvatio prijedlog Mike Špiljka da se Đureković likvidira te da se njemu pripiše sva odgovornost za kriminal u Ini.
Složeni zadatak upućivanja Đurekovića u inozemstvo, njegova kompromitacija u inozemstvu i Jugoslaviji te na koncu fizička likvidacija povjerena je Zdravku Mustaču. Mustač je u tom razdoblju (1982. - 1986.) bio "zamjenik republičkog sekretara u Sekretarijatu unutrašnjih poslova Socijalističke 'Republike Hrvatske" (SUP SRH), odnosno zamjenik republičkog ministra policije, koji je prema tadašnjem zakonu rukovodio Službom državne sigurnosti (SDS) na teritoriju Hrvatske.
U presudi se obrazlaže kako se Mustač najvjerojatnije izravno obratio J. Perkoviću, načelniku odjela SDS-a zaduženog za "fašističku emigraciju", "i povjerio mu logističku pripremu ubojstva" Đurekovića. Perković je "bio informiran o stvarnom motivu naredbe za likvidaciju".
Vrelo: "Lex Perković - Spašavanje zločinačke budućnosti"