Posavski Zmaj - Tetovirane zvijeri i umiljati crni janjci
Piše: Stjepan BLAŽANOVIĆ
"Naš križ je teži i veći od mnogih", bili su uvjereni Posavci odsječeni od Bosne, a granicom odvojeni od Hrvatske. Tako su mislili i mnogi dragovoljci diljem svijeta. Stizali su u Brod sa svih strana.
- Zmaju, ovo su tvoji. Preuzmi i pobrini se za njih.
Lijepo rečeno, ali nije bilo jednostavno, Za početak novopristigle je smještao u napuštenu vojarnu. Njezin užasan izgled i sačuvane konjušnice stare tvrđave bile su golemo iskušenje za kolebljivce. Tko je u njoj mogao izdržati tri dana, uz slabu ishranu i nikakvu organizaciju, zaista je bio spreman za posavsko bojište. Zmaju je upravo toliko trebalo da isprosi nešto opreme i naoružanja za dragovoljce i uputi ih u neku postrojbu. Istovremeno, na obuci u Brodu i Ljeskovim Vodama, imao je stotinjak odabranika iz desetak posavskih općina. Snalazio se kako je znao i umio.
Jedne noći pristiglo je tridesetak novih dragovoljaca iz Zagreba, Organizirao je zajutrak i došao pozdraviti pridošlice. Saznao je da su sedmorica otišla u hotel na spavanje. Nisu bili zadovoljni smještajem u konjušnicama, iako su pružale veću sigurnost nego hotel. Zmajft se nije svidjela neposlušnost. Nazvao je hotel i pitao za noćašnje goste. Čuo je da su otišli nakon doručka ne plativši račun. Kazali su da sve njihove račune plaća Poglavnik. Recepcionar nije znao tko je to.
"Mangupi! Jedva čekam da ih vidim i očitam im pravila lijepoga ponašanja."
Nije trebalo dugo čekati. Na kapiji se pojavila skupina crnokošuljaša. Pošao im je u susret nastojeći suspregnuti bijes. Iz daleka je prepoznao dugajliju čudna hoda.
"Pa to je Mamuza! Isti onaj koji je ugrizao četničkog psa kod Vukovara..."
Za trenutak se obradovao susretu sa suborcem, ali je brzo sklonio osmijeh s lica. Tridesetak radoznalaca promatralo je susret, zato je morao biti ozbiljan.
Mamuza je doveo svojih šest HOS-ovaca. Petorica su bili sitni, a šesti je imao dovoljno mišića za sve njih. Zato su ga i zvali Tarzan. Svi su bili ošišani na ćelavo s crnim svilenim maramama na glavi. Njihova poslušnost i mirnoća dok su slušali kratki razgovor njihova šefa s Glavnim, odavala je strogu disciplinu. Sve su već znali. Ništa im Mamuza nije morao reći. Gledali su, čitali mu iz pokreta i postupaka. Nasamo su imali drugi režim. Bio je prema njima grub i nemilosrdan. Tvrdio je da u ratu ne treba očekivati poštovanje ni od prijatelja ni od neprijatelja. Strahopoštovanje jedino pali. Zmaj je koji put imao prigodu čuti i vidjeti kako ih zlostavlja i vrijeđa. Što ih je više ponižavao, bili su poslušniji. I Zmaju bi odgovaralo imati tako poslušnu vojsku, ali on nije znao, niti se htio tako odnositi prema svojim ljudima. Ako je to bila cijena posjedovanja tako odanih sljedbenika, onda je Zmaj bio pripravan odreći se toga.
Početkom rata bilo je stotine poluprivatnih vojski. Dovoljno je bilo prikupiti i naoružati ljude, i oni su tvoji. Poslije toga slušaš samo one jače, a slabije možeš zanemariti. U takvom položaju sam određuješ pravila igre, a sve u ime obrane domovine.
Prka je tako svoje tjelohranitelje, švercere, konobare i radnike u diskoklubu pretvorio u privatnu vojsku. Usto je prikupio i one druge koji su se po Brodu klatarili bez pravoga gazde. Većinom su to bili bivši boksači. Svi zajedno, pod jednom dirigentskom palicom, činili su dobro uvježbani ratni orkestar. Oni nisu htjeli u HV-a, to im je bilo suviše obično. Proćelavi im je gospodin Prka naređivao, plaćao ih po učinku i plijen im raspoređivao po zaslugama. Njihovo domoljublje trebalo je dodatno stimulirati. Zbrinjavanje robne kuće u Bosanskom Brodu bila je njihova veća akcija. Medu njegovim borcima isticao se Srbin Nedo. Kako bi dokazao svoju lojalnost tukao je Srbe od sedam do sedamde-setsedam godina. Teško ga je bilo zauzdati.
Mamuzini su borci po izgledu bili tetovirane zvijeri, a po ponašanju umiljati crni janjci. Kako su oni već predstavljali zaokruženu skupinu, kojoj se ne može ništa ni oduzeti ni dodati. Zmaj ih je odmah mogao poslati na teren.
Sretna je okolnost bila ta što su u to vrijeme zatražili pomoć Domaljevčani zbog učestalih napada iz Brvnika. Četnici nisu poštovali dogovor između susjednih sela, pa su Ćošković, Madžarević i Matić zatražili pomoć od Zmaja. On im je dodijelio Mamuzu i njegove ljude.
Kad su ih domaćini fino pogostili i pokazali pravac koji treba čuvati, Mamuza je odmah oblikovao potkovicu oko graničnog mosta. Sam je otišao u izviđanje. Za pola sata već je dotjerao dvojicu četnika, obavio kratko ispitivanje i predao dečkima da ih otjeraju do Save. Tako ih do tamo nisu morali nositi, a nisu ih morali ni zakopati. Zatim je njih sedmero krenulo u streljačkom lancu čistiti četničke položaje.
Prije mraka dojurio je do Zmaja Matić s molbom da povuče one luđake jer su oni počeli rat. Zmaj na papirić napisa:
Do dvadeset sati dođite u kamp!
Zabrinuti Matić prevrtao je papirić u ruci. Pitao je hoće li se dolje potpisati ili udariti pečat.
- To će biti dovoljno za njih.
- Ali, ipak...
-
Nisam im pisao radni nalog ni zapovijed, pa ne mo
ram ni pismeni opoziv. S tim pisanim stvarima nije se igrati.
Uvijek ih vjetar odnese u krive ruke.
Ne moraš Mamuzi
ništa govoriti, samo mu predaj taj papirić.
Iako Matić nije vjerovao da one ratnike može itko zaustaviti, a kamoli ovaj papirić, ponio ga je u Brvnik. Na mostu je susreo Mamuzine ljude sa šest četnika. Tjerali su ih prema Savi. Kada je Mamuza pročitao papirić, predao je četnike Matiću i požurio u kamp. On nije mogao vjerovati da zvijeri mogu biti krotke. Još mu je bilo teže ispred sebe gledati zavezane četnike. Nije znao što će s njima. Stoga ih je pustio kući uz molbu da više ne prelaze ovaj most.
Mamuza je imao solidan zatvorski staž u Doboju i Zenici. Budući da potiče iz ustaške a ne iz partizanske obitelji, nije mogao izbjeći zatvor, morao je odslužiti svoje. Obično bi svojim ponašanjem u zatvoru zaradio još zatvora.
U životu - u više navrata - gledao je kako mu vežu i odvode oca i tada je bio uvjeren da njega neće nikada. Ali su došli i po njega: prvi, pa drugi put. Već je imao zarađen novi zatvor, kad ono, izbi rat.
"O ljepote! Sad ne moram u zatvor. A ni pozajmice ne moram vraćati. Sve što imam dat ću za oružje i opremu, pa neka vide tko je Mamuza."
Da ga je netko u tom trenutku vidio sa strane učinilo bi mu se da se Mamuza bez razloga luđački cereka, ali razloga. je bilo. Previše. Svi su mislili da on govori i smije se kroz zube, ali on nije imao zuba. I ono malo što je od tučnjava preostalo sablasno je stršalo.
Zmaja je poznavao iz civilstva i vojnih vježbi. I njega su redovito tijekom vikenda, kad ne moraju plaćati rezervistima, pozivali na vojne vježbe u Brčko. U jednom sukobu sa Žabarcima, Zmaj je pokazao svoje umijeće borilačkih vještina. Na Mamuzino golemo iznenađenje, polomio ih je sve tako brzo da se nisu uspjeli ni braniti. Iako je Mamuza izazvao tučnjavu, on i Meraba teško bi izišli na kraj sa Srbima da se Zmaj nije umiješao. Od tada je Mamuza prema njemu osjećao zahvalnost i poštovanje. Tom je prigodom Meraba završio u zatvoru samo zbog neslane vojničke šale. Nazočne rezerviste glasno je upitao:
- Znate li o čemu nakon vikenda pričaju vojnici, o čemu, oficiri, a o čemu generali?
Nitko nije znao odgovor, pa je Meraba obasnio:
- Vojnici se hvale da su preko vikenda nešto dobro
jebali, oficiri da su nešto dobro požderali, a generali da su
se dobro posrali.
Zbog vica cijeli je tjedan ostao u zatvoru, iako se kao trgovac morao vratiti u trgovinu u Tolisu.
S Mamuzom je Zmaj imao još jedan zajednički nastup, na vašaru u Šamcu. Protivnici su bili Muslimani koje Mamuza, tko zna zbog čega, nije obožavao. Ponovno mu je Zmaj spasio glavu. Jedva su se izvukli od zatvora, što su povrijedili lica druge nacionalnosti". Da su to bili Srbi proglasili bi ih nacionalistima i još strožije kaznili. Ostale ste mogli tući, ali Srbi su u komunizmu bili zaštićeni kao lički medvjedi. Posljednji susret zbio se ispred Vukovara. Zmaj je imao neke specijalce koji su više sličili domobranima. Ni to nije umanjilo Zmajev ugled u Mamuzinim očima.
Kad su Mamuzini ljudi, a i ostali radoznalci, uvjereni da on "ne jebe živu silu", vidjeli s koliko se poštovanja Mamuza odnosi prema Zmaju, zanijemili su. Od tada je za njih Zmaj postao nadnaravni lik. Mamuza mu je podigao ugled do svemirskih visina.