Belvedere

navršila su se tri stoljeća od pohoda Eugena Savojskoga na Balkan. Gdje je Balkan? Hrvati misle da je njegova granica na Savi, Slovenci vjeruju da on počinje na Sutli, dok Austrijanci tvrde da on graniči na bečkome Južnom željezničkom kolodvoru. Mi s juga tu podjelu gledamo drukčije, vjerujući da je upravo u svakom našem zaseoku taj granični kamen, ali bečki Südbahnhof u svakom slučaju za sve nas je prva točka odakle bojažljivo kročimo kroz Europu raskoši i kulture, nama dugo već daleku i nedostupnu.

Prva građevina koju ugledamo kad iziđemo iz vlaka je dvorac Belvedere. To remek-djelo europske barokne umjet­nosti podigao je princ Eugen Savojski (1663.—1736.) kao svoj ljetnikovac. Ime Belvedere (tal. lijep pogled, vidikovac) nadjenuo mu je jer odande puca fantastičan pogled na krajolik starog Beča. Francuski plemić jedan je od utemelji­telja habsburškog imperija i austrijska povijest slavi ga kao neuništiva junaka i zaslužna viteza. Njegovi su vojnici bili poznati po vojničkoj lukavosti i neupamćenim zvjerstvima, a iza sebe su ostavljali samo groblja i pepeo.

Točno prije tri stoljeća princ Eugen zapalio je i uništio grad Sarajevo. Nakon što su Austrijanci hametice potukli Turke pokraj Sente, ovaj je vojskovođa odlučio krenuti u unutrašnjost tadašnje Turske, u Bosnu. S četiri tisuće konjanika te dvije i pol tisuće pješaka, naoružanih s 14 topova, u noći između 23. i 24. listopada 1697. godine upao je u Sarajevo, opljačkao ga, razorio i spalio. U bilješci anonimnog sarajevskog kroničara iz tog vremena kaže se: »Ubijeni su sinovi naši i braća, obeščašćene su ostale kćeri naše. Pusti su ostali vrtovi i perivoji sarajevski. Pokuljalo je more nesreće i izlilo se iznad naših glava«.

Dvorac Belvedere bijaše nekom vrstom slavoluka te pobjede. U svojoj kasnijoj povijesti služio je kao carska rezidencija, u kojoj se okupljala habsburška duhovna elita na balovima i piknicima. Na početku dvadesetog stoljeća u dvorac se, zbog sukoba s Franjom Josipom, bijaše preselio njegov bratić Ferdinand i ondje je rezidirao sa svojom ženom Sofijom, čekajući da umre zločesti car. Suvremenici naglašavaju da nije bio velike pameti, ali bio je jedan od onih ljudi kojima žena obraz čuva i kuću kući. U ljeto 1914. odlučio je posjetiti Sarajevo, prijestolnicu najjužnije austrougarske pokrajine. Ali, precizni hici srpskog aten­tatora učinili su da se i car i carica u svoj zamak vrate u lijesu. Sarajevo se na neki čudan način svetilo dvorcu Belvedere.

Nakon Prvog svjetskog rata, koji je definitivno dokusurio Carevinu, dvorac je jedno vrijeme funkcionirao kao privre­meni smještaj beskućnika i sirotih. U Drugom svjetskom ratu ime princa Eugena nosila je zloglasna Hitlerova divizija.

Danas dvorac Belvedere služi kao muzej baroka, um­jetnosti prevelikog ukrašavanja. U njegovu gornjem dijelu nalazi se Galerija austrijske umjetnosti 19. i 20. stoljeća, s dominantnim Klimtovim slikama: Estera u zlatu, Judita, koja u ruci punoj prstenja i dijamanata, kao vrećicu kakve robne kuće, drži odsječenu ljudsku glavu. Razgledao sam te nikom potrebne relikte u jesen 1997., dok su ih snimali deseci kosookih, te probao sročiti nekoliko stihova o uza­ludnosti svakog ljudskog pokušaja. Nisam bio siguran jesu li granice Europe tu, ili u Sarajevu, koje je ponovno nestajalo u plamenu.