Kad magle stanu

Ovo je jedna od onih mučnih slika koje naj­radije potiskujem, jer ostavlja pustoš u meni.

Zapovijed za povlačenje je stigla iza ponoći. Dobro se sjećam i datuma: to je jedan od rijetkih datuma iz rata kojeg sam zapamtio: bio je 1. kolovoza 1993. godine. Bugojno je već bilo palo. Mato je bio dežurni, probudio nas je i rekao da se moramo izvlačiti. Bili smo očajni i umorni. Smjene nismo imali mjesecima. Ujedali smo tih dana — te dane pamtim kao jedan od najmučnijih peri­oda rata — jedni druge kao bijesni psi. Iz daljine je počeo tući VBR: zatutnjao je točno kad smo izišli iz grada. Već se pomalo svanjivalo i mogli snio pratiti putanju raketa koje su prelijetale preko naših glava i padale uz zaglušujući prasak negdje iza brda.

Mato se potpuno izgubio. To me iznenadilo: nisam očekivao da će baš on prvi pući. Plakao je i već je dolje u gradu pobacao sve okvire od puške. Bacao ih je o zid izgorene kuće svom snagom — neki su se odmah uslijed udara raspadali - a kasnije, kad smo izišli iz grada, aktivi­rao je jednu bombu i bacio je daleko od nas na neku pus­tu livadu, a drugu je nekontrolirano bacio u istom smje­ru neaktiviranu. Nitko se od nas nije osvrtao na detona­ciju bombe. Kifla je bio ozbiljan. Čini mi se da sam ga prvi put tada vidio ozbiljnog. Keške se zabavljao. Jedinič­nom je paljbom gađao iz puške nekog psa i stalno promašivao. Pas je neprestano bježao i zastajkivao, pa se ma­lo vraćao kao da je i on zbunjen poput nas. Na kraju ga je Keške nanio rafalom. Pogodio ga je, ali pas nije bio na mjestu mrtav: još se s teškom mukom vukao po ledini kad smo mi odlazili: kao da bježi od smrti.

Taj dan je najracionalniji bio Dječak. Bio je pretova­ren kao tovarni konj: jedini se on sjetio pokupiti motorolu i dokumente, ponio je čak i moj kazetofon, a nešto kasnije, kad je Mato u nastupu bijesa bacio i pušku — re­kao je da mu ne treba i da njegova više neće zapucat -Dječak je mrtav hladan podigao pušku i ponio i nju sa sobom. Ja sam samo osjećao da sam prazan i istrošen kao isprana krpa.

Stigli smo kolonu na Makljenu. Već se razdanilo. Nad Vranicom se dizala rijetka sumaglica i gasile su se posljed­nje zvijezde. Nismo razgovarali međusobno, samo smo tukli cigaretu za cigaretom. I u koloni je malo tko imao volje za razgovorom. I danas pred očima nosim jasnu sli­ku poražene vojske i ne mogu se oteti dojmu da je malo strasnijih slika od te. Kad vidite tisuće uništenih iluzija na gomili, a nade niotkuda, onda možete bez straha če­kati smak svijeta, jer ste jedan već doživjeli. Iz nepo­sredne blizine kolone dušmanski je tukao VBR kao da je bilo malo kaosa i bez njega. Istresao je, dok smo tu čekali, najmanje sedam-osam punjenja. Nalazio se s naše desne strane, udaljen jedno pedesetak metara od kolone: mogli smo vidjeti kad se posada odalji od njega spremna za opaljenje. Poneku raketu smo i vidjeli gdje padne: na tim mjestima nije bilo nikoga, mundžosa ponajmanje. Jedino je izgleda bilo važno da mi vidimo kako oni rokaju, i bilo nam je svima jasno da nam s tom glupom pucnjavom pokušavaju dignut repinu.

— Di ste bili kad je grmilo, jebo vam ja mater! — psovao je netko ispred nas.

Ja sam se bezuspješno pokušavao zamarati gluposti­ma, samo da se isključim iz tog ludila oko sebe. Dok su oni najuporniji i dalje redali matere s neke zamišljene top-liste, ja sam pokušavao do posljednjeg detalja za­pamtiti neke nevažne prizore: kako se kroz grane usam­ljene bukve probijaju prvi jutarnji zraci i kako se u kroš­nji, u igri svjetla i sjene, smjenjuju i prelijevaju sve ni­janse tamnozelene boje. Pokušavao sam zapamtiti svaku kap rose na divljoj ruži u našoj blizini... Međutim nije išlo: svi ti detalji kojima sam u nekom luđačkom očaju punio glavu stvarali su još veću zbrku. Spas je došao s užasnom glavoboljom koja mi više nije dopuštala razmiš­ljati ni o čemu: mogao sam razmišljati jedino o pulsirajućoj boli u glavi koja bi se naglo pojačavala sa svakim po­kretom.

Do podne tog dana smo bili u Rami. Sjedili smo po­red puta — trava je bila prekrivena debelim slojem prašine — i šutjeli. Desetak metara od nas bilo je jezero. Ja sam odjednom, iz čista mira, počeo plakati. Naprosto je pro­valilo iz mene. Neka žena mi je donijela čašu vode. Voda je bila mlaka i bljutava.

Rekao sam samo:

— Dugi oproštaj.

Glas mi je treperio. Samo mi je to palo napamet. Kod mene su se i u najnemogućijim situacijama javljale lite­rarne asocijacije. No ova mi se učinila logičnom: kao da se na svim licima tog dana — kao na licima Chandlerovih luzera — mogao pročitati vrisak.

— Nemoj, Jakove! — rekao mi je Mato.

On je već bio došao k sebi i pokušavao nas je smiriti i malo dovesti u red.

—   U svakom je rastanku malo umiranja — pale su
mi napamet riječi Philipa Marlowa.

—   Znaš i ti čovika utješit kad treba — rekao je Kifla.

Mi smo se vratili na svoj stari položaj. Sve je ostalo isto kao prije, a ništa više nije bilo isto. Toga se dana gi­nulo momački. Ostao je neki dubok ožiljak u svima na­ma od tog dana — u danima poslije toga svi smo bili po­malo anarhisti. Onaj osjećaj da vam je svejedno, dugo nas je držao. Čini mi se da nam se ništa poslije toga nije moglo dogoditi da nas tako izuje iz čizama.

Taj dan sam prvi put u životu napisao pjesmu. Nisam je sačuvao, ali ostalo je dosta od te pjesme u jednoj dru­goj koju sam napisao nedavno. Ta mi je bila druga u ži­votu i vjerojatno posljednja.

Mislio sam napisati nešto u gorko-nostalgičnom stilu Bulata Okudžave. Imao sam par njegovih ploča koje mi je donio jedan prijatelj iz Rusije. Dotad nisam čuo za njega. Tip je samo vidio gitaru na pločama, a znao je da volim takve stvari, i kupio ih. Bile su jeftine, marka-dvije po ko­madu koliko se sjećam. Jedan mi je prijatelj — kasnije, kad me Okudžava malo više zainteresirao — preveo riječi pje­sama koje su bile otisnute na omotu.

Ali je ispalo sasvim drukčije: nisam mogao ni zamisli­ti Okudžavin sjetni glas i moju glupu pjesmu. Pjesma je bila gorka i nimalo nostalgična, puna krupnih riječi i ni­malo nalik na lepršave Okudžavine nabrajalice.

Mislio sam tu svoju pjesmu nazvati Oproštajna pismo, ali mi se taj naziv učinio patetičnim. Zatim mi je pao na­pamet naziv Lijep dan za umiranje, ali sam i njega odba­cio. Učinio mi se malo nategnutim. Nije u mojoj pjesmi bilo nimalo mistike kao u toj Indijančevoj izreci, a uosta­lom bilo je glupo trpati jednog dostojanstvenog Indijanca, pomirenog sa smrću, s našim sranjima. Naziv Mrtva pjes­ma sam odbacio kao bizaran i tako je pjesma ostala bez imena. A možda je tako i najbolje, pogotovo ako vam je Kundera, kao meni, s onim svojim pjesnikom-pederom zgadio poeziju za sva vremena: što uopće znači jedna glu­pa pjesma, a kamo li činjenica ima li ona naziv.

Tu pjesmu sam sačuvao - koristio sam list na kome se nalazila za označavanje stranice do koje sam došao u čita­nju—i išla je ovako:

Gospode, kako je teško živjeti u zraku:

gore je nebo, dolje je zemlja,

a mi smo umorni.

I kako je teško kad te svi razumiju,

a nitko te ne može razumjeti,

jer danju su nam svi stranci,

a noću se i sami dijelimo na dvoje:

na dva mrska neprijatelja

koji ne razumiju jedan drugog.

Gospode, ja znam da ti to možeš,

jer rečeno je

kako ni vrabac neće pasti s krova bez tvoga znanja.

I zato nas oslobodi teškog tereta pitanja

na koja nema odgovora

i sumornog kopanja

po ruševinama propuštenih prilika.

Gospode, umorni smo od slika

što se nikako ne daju sklopiti u mozaik.

Ponekad te i preziremo, a onda,

u noćima bez sna, zazivamo tvoje ime;

kad stravične brojke mrtvih

počinju dobivati konkretna lica,

kad se u košmarnim snovima zavaljaju magle,

a ne znamo što će biti kad stanu.

I kad u tim istim snovima vidimo krvnikovu ruku

a ne vidimo mu lice,

Dječaku nije bilo suđeno da živi sto godina, koliko mu je prorekao Mato. Umro je već sutradan, nadam se lako: bili smo pošteđeni onog stravičnog molećivog pogleda umirućih. Gledao sam to samo jedanput, ali je i to bilo dovoljno za sto života. Momka je granata bila totalno prekinula, ali je do smrti - došla je brzo — imao bistar i jasan pogled. Sve do smrti je neprestano gledao u nas, i dugo nakon toga imao sam osjećaj kao da nas je molio da ga spasimo. Taj pogled me dugo proganjao, najviše me podsjećao na onaj molećivi pogled bolesna djeteta upu­ćen svemoćnim roditeljima.

Ova slika bi mogla ići i zasebno, ali se, opet, po sve­mu uklapa u ovu prethodnu. I ovu bih najradije potisnuo da mogu, skupa s Dječakovim pogledom iz koga je smrt izbrisala sve tragove očaja.

Dječaku su taj dan, odmah ujutro, stigli roditelji iz Njemačke - valjda su bili čuli za povlačenje - s namje­rom da ga odvedu sa sobom. Mato mu je s teškom mu­kom sredio dozvolu: preko Makljena taj dan ni muha nije mogla bez odobrenja. Kasnije smo čuli da se posva­đao sa starim, koji je već bio debelo podmazao štelu da ga izvuče, ali Dječak nije želio ići.

Vratio se pred mrak. Čuli smo kad je pala ona grana­ta od koje je poginuo. Našli smo ga pola sata kasnije. Granata ga je našla desetak metara od ulaza u bunker, kad se vraćao iz Prozora. Našao ga je Kifla koji je slučaj­no izišao. Ušao je krvavih očiju i pozvao me da mu po­mognem pomoći unijeti Dječaka. U stvari, nije mi rekao kuda idemo, samo mi je rekao da pođem s njim. Odmah sam znao da nešto nije u redu: Kifla je bio smrtno ozbi­ljan i svega ga je tresao neki unutarnji grč. Oko Dječaka nije bilo mnogo krvi. Pored njega smo našli jednu razbi­jenu i jednu čitavu bocu stocka i tri šteke Marlbora od ko­jih je jednu poderao geler. Unijeli smo ga u stepenište. Kifla mu je zatvorio oči i bez riječi krenuo stepeništem prema bunkeru. Išao je brzo, ja sam potrčao za njim. Bilo mi je jasno da nešto namjerava. Kad sam ušao u bunker, on je već bio u onoj manjoj, pokrajnjoj prostoriji i nešto je tamo radio.

— Pogino je Dječak! — rekao sam Mati i Kešketu. — Unili smo ga dole...

Nestalo mi je glasa.

— U stepenište. — dovršio sam s mukom

Borio sam se da ne zaplačem. Njih dvojica su potrčali dolje, a Kifla je izišao iz prostorije, noseći RPG s već pos­tavljenom minom i s još dvije u rukama.

— Jakove, izađi iz bunkera! — rekao mi je.
Plakao je. Prišao je puškarnici i ispustio sve na pod. Ja

sam stajao u mjestu kao ukopan, još se ne snalazeći.

— Izađi! — urlao je, ne okrećući se prema meni.
Glasu mu je bio histeričan. Izišao sam i pridružio se

Mati i Kešketu. Mato je već pozvao motorolom da dođu po Dječaka. Iz bunkera se čuo strahovit prasak, a prema nama je pokuljao dim.

—   Kifla gađa RPG-om — rekao sam im.

—   On nije normalan! — rekao je Mato.