Dok mi se misli sapliću
pijane od ružičastih snova
Davnih
Nikada neusanjanih
A sada
Žele preskočiti sudbinu
Negdje zaleđenu u ovoj sobi
I večeras
Sa samoćom tako hladnu ja je nađoh
Okliznu se
Padoh.
Omamljen u sobi ledene čežnje
Bez svijesti ja ne znadoh
Za sve riječi bezvrijedno izrečene
I nadam se ne uzaludno potrošene.
Jer kao što rekoh
Okliznu se
Padoh.
Al da te sretnem u ovo gluho doba
Bacio bih ti pod noge
Snove
Što ti želim reći
Ja
Soba.
Pito bih te
Tisućudvjestočetrdesetdrugi puta
Sjećaš li se eskurzije
Sarajeva
Negdje u jesen
I kako sam te tada dugo čeko
Da stavim glavu u tvoje krilo meko.
Mislili smo da smo u «nautilusu»
Dvadeset tisuća metara pod morem
Sami
I tvoje usne
Tvoje grudi
I autobus se njihao u ritmu muzike za ples I njihao, i njihao ...
I do sudnjeg dana ja bih te čeko
Da stavim glavu u tvoje krilo meko
Mislili smo da sve znamo
Da smo nedokučivi
Nevidljivi
Namazani onako prvim ljubavnim nektrom
Opijeni
Nečim?
I tako pričali smo o Andriću
o Meši (Selimoviću)
O početku
Kojeg više nema
Početku kojeg smo trebali izmisliti
Uživali u sadašnjosti
Smijali se
Zaklinjali se.
Da do groba ja bih na tebe čeko
Da stavim glavu u tvoje krilo meko
A sutra
To prokleto sutra.
Valjda uplašeni sopstvene sreće
Kao da ništa nije bilo
Ko da sam sanjo
A nisam.
Nisam lud.
Tebe ne pitah a ja ne znadoh
I na tebe hladnu
Oskliznu se
Padoh.
I da te vidim
Sretnem
U prolazu
Onako
Šta bih ti reko
Šta bih te pito
Da do groba ja tebe bih čeko
Da stavim glavu u krilo ti meko.
Ilija Ico Blažević