Lud narod

"Srbi su lud narod", izjavio je pokojni Jovan Rašković, 23. srpnja 1990. godine u uredu predsjednika Republike Hrvatske. Nije to izjavio bilo tko, nego ozbiljni znanstvenik, autor zanimljivih knjiga, neuropshijatar i član SANU; dakle besmrtnik. I nije ta "etnopsiho­logijska" dijagnoza iliti filozofska maglica ispuhnula iz usta srpskoga dušmanina i urotnika, nego ravno iz srca "duhovnoga lidera Srba", kako je u Nedjeljnoj Dalmaciji od 1. listopada 1989. pokojnik sa­mome sebi laskao.

Za taj isti "ludi narod", desetak godina kasnije, Vladeta Jerotić, takoder besmrtnik i akademik, neurospsihijatar i književnik, rekao je u jednoj svojoj prigodnoj besjedi da su Srbi "neobičan narod", što je samo poetična verzija iste natuknice svojega kolege besmrtnika o kolektivnome karakteru Srba. A treći velikan, profesor, akademik, muzikolog Enriko Josif svira već dugi niz ljeta o "Božjemu narodu", koji opći samo s Bogovima i u nebeskim visinama, pa ima pokatkad nesporazuma s "ovozemnim zbivanjima". Bliski mu suradnici u odjelu SANU, te i njegovi duhovni srodnici imaju navadu puštati glasine kanda će veliki glazbenik, ako jednom umre, ostaviti iza sebe, u akademijinim ladicama, čudesne skladbe na temu "Božjega na­roda"; svijet će se biva zapanjiti koliko glazba može "naum spasenja" učiniti bliskim puku. Profesor je svoje himne i filozofsko-poetske rasprave objavljivao u Politici, bilo je to s početka devedesetih go­dina, klikćući u njima Bogu što je Srbe "uzneo" i uzeo pod svoje i što ih kani učiniti dionicima Njegova blagoslova. Izazivao je tada ushićenje rulje koja će čitavo jedno desetljeće ginuti i gubiti na ra­tištima, te posrtati duhovno i moralno, da bi najzad stigla na samo dno koje potire svaku ljudsku vrijednost i gdje pojam "nebeskog naroda" više ništa ne znači.

U ovome desetljeću dogodio se i jedan posve novi zaokret u srpskoj historiografiji; izniknuo je um koji je dosadašnju srpsku povijest poćistio kao "trulo voće na tržnici" i ukazao na mnoge zablude čak i velikih "otadžbinskih" pisaca. Riječ je o prof. dr. Jovanu Deretiću, učenjaku s američkim doktoratom u čijoj biografiji stoji da "govori, izmedu ostalih, i tri mrtva jezika (latinski, starogrčki i staroslaven­ski)". Autor je to Istorije Srba u dva sveska; prvi je postkomunistički predsjednik kraljevske vlade u egzilu, predavač na više američkih sveučilišta, ali nadasve znanstvenik koji podastire dokaze za svaku svoju tvrdnju. Njegov je narod srpski star tri i pol tisuće godina; Arijevci su potomci toga naroda; "trinaesto izgubljeno pleme" srp­skoga je roda; vjerojatno su i Hazari bili "srpska sekta" gonjena "vetrovima mužjacima", kako to veli Milorad Pavić u Hazarskom rečniku, jer da su ih tjerali "ženski vetrovi" ne bi ih tako lako ot­puhnuli izravno u iščeznuće.

Prof. dr. Jovan Deretić dokazuje u svojoj "dvotomnoj istoriji" da su Srbi nekada bili najbrojniji narod; da je Aleksandar Makedonski bio Srbin, prezimenom Karanović, te da su Srbi još u pradavnini osvojili Indiju i ondje zaveli demokraciju. Helenska kultura zapravo je srp­ska kultura; Grci su to, kao stare kurve, prikrivali i uklanjali tragove kako bi se kitili tuđim kulturnim perjem i na tuđem duhovnom dobru postigli svjetsku slavu. Plinije Stariji, veli srpski povjesničar, u svojemu je djelu Naturalis historia pisao o Srbima kao vječitim pobunjenicima što ih i do današnjega dana resi, a počeli su se buniti šeste godine prije Krista, da bi devete godine nakon Krista okončali bune i dobili građanska prava. Ono što je novum u Deretićevim povjesnicama jest to da Srbi nisu niotkuda došli, a ponajmanje iza Karpata, nego su autohtoni i odvajkada je njihov rasadnik zapravo ondje gdje ih i dandanas još malo ima, nakon tolikih genocida, istrebljenja, selidbi i gonjenja "vetrovima mužjacima".