Dobro jutro

- I što sad? 

Zatvoriti oči, kao najbolji izbor, i cjelokupnu zbilju nadolazećeg dana prespavati. Otvoriti ih i odvažno krenuti u svakodnevicu kulture življenja.

Ležim budan očiju uprtih u strop. I gle čuda mozak mi radi!

- Ovo svitanje slično je vječnosti, teče niz blagu nizdolicu i ne boli. Zamišljam ljude i gle! Oni nemaju lica. Žene su onakve kakve bijahu prije mnogo godina i stoje na raskrižju. Toliko naraštja, zapisa, pročitah nešto malo. No, više imam u pamćenju – razmišljam i preobražavam na sve četiri strane svijeta u mome tajnom središtu. Putovi moji su bili koraci i odjeci, žene, polusnovi i snovi i svaki, najmanji, časak prošlosti. Svako jutro stižem svojoj algebri i svojoj odgonetki. Ja sam jedan tren svojega trajanja, svaka noć brižljive nesanice, svako razdvajanje i svako bdjenje. Ja sam krivo zapamćeni oblik jednog drvoreza obješenog u mojoj sobi što ga moje umorne oči jasno sad gledaju: a predpostavlja Zadnju Večeru.

Tko još ne poznaje samoga sebe: svakoga jutra, kod prvog pogleda u ogledalu već pada odluka; možda najvažnija za taj dan, sve je moguće. Dakako da postoje razlozi za jutarnju depresiju. I opet je jedan čudesno lijepi san pobjegao preplašen drekom poludjelog vekera. Opet je noć bila i suviše kratka, a moje lice u ogledalu promatra me kao stranca - tako pogužvano. Zamoljavam, ako može bez lažnog sažaljenja: život je i onako prekratak za duguljasta lica. A onaj tko ustane na lijevu nogu imat će sigurno tijekom dana mogućnost popravke; glavu gore! Dan je tek otpočeo! Sunce se uzdiže iznad novih sanjarenja, i upravo danas idemo ka ostvarenju. Vjetar u kosi i ništa na brzinu... Tko zna!? Pjesnik bi rekao: - Ah, nitko ništa ne zna, krhko je znanje... i onda se pitam: "A tko će tebe zagrliti kad bude gadno? Nije da nema tko, ali pitanje je efikasnosti."

 Moram se skriti ili pobjeći. Uzdižu se zidovi njezine tamnice, kao u nekom groznom snu. Lijepa maska se promijenila, ali je još uvjek jedinstvena. Čemu mi služe moje amajlije; bavljenje književnošću, opća naobrazba, učenje neki stranih germanskih riječi, mirno prijateljstvo, hodnici prašnjave knjižnice, obične stvari, navike, mladalačka ljubav moje majke, vojnička sjena mojih mrtvih predaka, noć sa okusom sna? 

Kroz prozor puštam vrućom vodom nagomilanu paru i kao u čudu, gle ptičice! Treba uživati i pustiti vrabce nek pjevuše (ustvari oni i ne znaju da ih mi tako zovemo). A opet, nije u redu cijelo nebo prepustiti vrapcima, u kojem svakome stoji njegov komad duševnog mira. Ovisno koliko dugo čekamo i koliko dugo moramo osjećati, mirisati, kušati... I s vremena na vrijeme opet isto. Uostalom kao da mi se svako jutro čini ponedjeljkom, gdje me tako neobrijanog promatra onaj zgužvani stranac u ogledalu. Pogled kroz prozor čini svoje i tjera da se brijem sto na sat.

- Molim! Tko spominje vagu ispod umivaonika?

Pjena za brijanje dobro mi stoji, kao predah da se vruća kava ohladi, bez šećera dakako. Tako piše u novinama: nula šećera je naš cilj, a pušači neka se pakiraju za Mars.

- Čuvaj jadno srce u ovo hektično vrijeme!

S losionom poslije brijanja nemam problema, ali dezodorans je tražena roba. Tako to biva kad klinci postanu veliki. A kad ću se dati u potragu za mojom garderobom, samo je pitanje vremena. Brzi pregled dnevnog tiska na stolu iskvari mi jutro.