Vuk je u Gaju pojeo Mrkalja

Mirko VIDOVIC
Akademik

Gosp. Zvonimiru DESPOT,
Vecernji list, Zagreb:

Gospodine Despot! U elektronskom izdanju 'Vecernjeg lista';

http://blog.vecernji.hr/zvonimir-despot/2012/01/10/hrvatski-jezik-u-politickim-raljama/

sam procitao Vas koristan sastav "Hrvatski jezik u politickim raljama". Drago mi je da ste dali zasluzeno mjesto rev. Stjepanu Krasicu. On je otvorio prava vrata koja vode u podrucje istinske kroatistike. Imam jednu primjedbu u vezi Vase tvrdnje: "...da je i sam Ljudevit Gaj s Karadzicemu Becu kovao hrvatski ili srpski jezik. Takva je tvrdnja netocna..." itd.

Savjetujem Vam da uzmete dosta dobro dokumentiranu knjigu "Kulturna
historija Hrvtske", koju je gosp. Zvane Crnja dao objaviti u Zagrebu (u
izdanju 'Epohe') 1964. Mnoge korisne podatke o Gaju i njegovim
petljanijama sa Srbijancima, pa i s Milosem Obrenovicem, a kasnije i s
Rusima, Zvane Crnja donosi kao nesposobnost i ondasnjih Hrvata da misle
svojom glavom u funkciji svojih interesa - jer su visestoljetnom
podloznoscu stranim dinastijama izgubili skupno pamcenje a time i moc
pametnog rasudjivanja. Gaj je cak bio hapsen 1853 zbog surovanja sa Srbijom.

Ondasnji urednik 'Srpskog knjizevnog glasnika', Teodor Pavlovic je
radikalno odbacio 'becko dogovaranje o jedinstvenom jeziku Hrvata i
Srba, ostao je pri 'slavenoserbskom', a za Ilirce je rekao: "Necemo
voopste ilirstva!" (v.n.d. s. 424).

S tom izjavom Pavlovica mozemo usporediti izjavu Ljudevita Gaja:
"Jugoslavljani pako u svietu ucenome zvati niposto ne mozemo, jer taj
naziv vazda stoji u nekom razmierju po kojem stoprv svoje znamenovanje
dobiva, te da su i Kozaci prema sievernoj bratji svojoj
Jugoslavjani.."(v.n.d., s. 415).

Dogovaranje, pa i rad na terenu Gaja i Vuka nisu se dogadjali samo u
Becu, nego i duz nase jadranske obale, sve do u Crnu Goru. O tome
Z.Crnja zapisa slijedece: "Ljudevit Gaj je u rujnu 1841, zajedno s Vukom
Stefanovicem Karadzicem i Antunom Mazuranicem  putovao po Dalmaciji da
tamo potakne razvoj nacionalne borbe... Gaj se bo upoznao s Vukom u Becu
godine 1833 i Vuk je - kako se vidi iz Gajevih autobiografskih biljezaka
- izvrsio na nj velik utjecaj..." (s.426).

No ono sto ni Z.Crnja nije uzeo u obzir je - djelo jednog cudaka - Save
Mrkalja, hrvatskog pravoslavca koji je prvi dosao na ideuju da jezik
'precanskih Srba' postane jezikom svih Srba. Bio je osamljen u tom poslu
i medju katolicima i medju pravoslavnima, jer je zbog svojih ideja o
zblizenju katolika i pravoslavaca i zajednickog jezika bio izbacen iz
pravoslavnog sjemenista i, usamljen, zivio je od privatnih lekcija
uglavnom iz latinskog jezika. No, kad je morao ici na banjsko lijecenje
u Budimu, ponio je sobom svoje jezikoslovne spise. U budimskom
lijecilistu se je nasao s Vukom Karadzicem koji je i sam tamo dosao da
lijeci svoju bolesnu nogu. Tu su Vuk i Savo vodili duge diskusije o
jezikoslovlju i Savo je uspio pridobiti Vuka za svoje ideje o borbi da
jezik 'precanskih Srba' postane i jezik svih Srba i u Srbiji.

Savo Mrkalj je smatrao ondasnju azbuku proizislu iz 'bosancice'
preopterecenom nepotrebnim znakovima. Da bi sazeo svoju viziju o reformi
i moderniziranju jezika, napisao je u tom lijecilistu onu svoju famoznu
polemiku "JEZIKOPOTRES U BUDIMU GRADU ILI SALO DEBELOGA JERA".

Kad se je trebao vratiti iz tog budimskog lijecilista, Mrkalj je svoje
spise ostavio kod Vuka. No, kako je Mrkalj tragicno zavrsio - nakon sto
je ubio svog ucitelja crtanja - interniran je u ludnicu i tu je i umro.
No, Vuk Karadzic je ZDIPIO Mrkaljevu ostavstinu i obilno se njome
koristio u svojim raznim razgovorima, napisima pa i pisanju svog
'Kovcezica'.

Mrkaljeva vizija 'precanskog jezika' (ustvari jezika Bosne) postala je
Vukova opsesija. Becki dvor je u tome vidio jos jedno sredstvo
zblizavanja sa Srbijom, pa je ohrabrio Vukovo djelovanje. A kako je
sluzbeni cenzor za 'slavenske' jezike u Monarhiji bio Slovenac Kopitar,
sve je do dovelo do 'Beckog dogovora'. Taj dogovor, koji je Gaj
pripremao s Vukom, usvojili su u Becu i Gajevi ljudi.

No, bitno je da je, dvjestopedeset godina prije njih, upravo Bartol
Kasic (*1575 + 1660.) bio i te kako svijestan potrebe stvaranja i
razvoja modernog hrvatskog jezika na temelju - govora Bosne - koji je
razvio i kodificirao u svom dvotomnom djelu "Institutionum linguae
illyricae" (Romae, 1604).

Bartol Kasic je i dan danas znanstveno najblizi podrijetlu, imenu i duhu
naseg nacionalnog jezika!

Srbijanci tada nisu imali nikakvog knjizevnog jezika, a jedini pisani im
jezik bio je jezik Raske - identican s jezikom Bosne, na kojem je pisan
i "Dusanov zakonik" - cistom bosancicom (v. citat u privitku).


*****