Državničke sposobnosti žena

Nisam sklon novom modernom tren­du potpunog iz­jednačavanja. Naravno da se nikoga ne smi­je na osnovu rase, narodno­sti, vjere ili spola povlašćivati ili zakidati. Ali iz toga se ne može izvesti zaključak da smo svi isti i da razlike na­staju zbog različitih ži­votnih uvjeta u ko­jima odrastamo, pa ako svi imaju iste uvjete biti će svi isti. Ne, tu so­cijalističku teoriju smatram velikom zablu­dom. Ne mogu svi trčati ispod 10 sek. na 100 m, niti mogu svi biti Beethoven ili Ein­stein. Nismo kao pojedinci svi isti, nisu sve ra­se iste, nisu sve narodnosti iste, a nisu ni muškarci i žene isti, pa makar nas neki novi gender mainstream uvjeravao da je spol samo stvar vlastitog odabira. Kao što postoje očigledne fizičke razlike, tako postoje razli­ke i u mental­nim sposobnostima muškaraca i žena. U skladnom braku se onda međuso­bno dopunjuju. Tako moja žena primjerice napravi sve da Društvene obavijesti iza­đu, od tekstova, slika, grafičke obrade do orga­nizacije tiskanja, a ja nosim titu­lu glavnog urednika i uvodnik napišem samo da tu titu­lu opravdam.

Jedan političar, da bi bio dobar drža­v­nik, treba pored zdravog razuma biti domo­ljuban, odlučan, hrabar, doslje­dan, radin. Netko će me možda kritizira­ti što sam spo­menuo domoljublje. Da, uvjeren sam da se bez domoljublja ne mogu zastupati interesi države sa kraj­njom dosljednošću i ustrajno­šću. Tko nije domoljuban, u pregovaranjima je sklon trulim kompromisima.

Sve navede­ne osobine krasile su našeg prvog Predsje­dnika. Uzimajući u obzir okolnosti u kojima je uspio ostvari­ti san mnogih Hrvata - bez i jedne puš­ke, o vojsci da i ne govorimo, pra­ktički sav svijet protiv nas i 25 % Jugoslave­na u nas - smatram ga jednim od 100 naj­većih državnika u povijesti. Može li že­na, naša Predsjednica, biti njegova na­sljednica u mirnodopskom razdoblju? Pogledajmo što nam o tome kaže povi­jest, učiteljica života.

U najvećem dijelu povijesnog razdo­blja muški rod je, zbog boljih fizičkih predispozi­cija za ratovanje, imao pred­nost, pa je druš­tvo bilo patrijarhatski uređeno sve do neda­vnih promjena uvjetovanim tehničkim i de­mokratskim razvojem. Drugim riječima, že­ne su vrlo rijetko u povijesti dobile šansu za vođe­nje države, to je bio privileg muškara­ca. U pravilu te su se rijetke šanse ukaziva­le kada vladar nije imao muškog naslje­dni­ka. Skoro sve od onih rijetkih žena koje su tu šansu dobile, bile su vrlo spo­sobne drža­vnice, a neke su bile tako značajne da su obilježile svoje razdob­lje. Evo nekoliko pri­mjera.

Autorica podnaslovnog citata, baru­nica Margareth Thatcher, bivša premi­jerka Veli­ke Britanije, je po mom mišlje­nju jedan od najvećih državnika poslije drugog svjetskog rata. U citiranoj izjavi govori o svom iskus­tvu, da su političari prije nje puno govorili, a ništa uradili, jer su se bojali bolnih rezova, koji bi ih on­da po njihovom mišljenju stajao glaso­va. Bio sam tri mjeseca u Engleskoj ne­posredno prije njezinog mandata i ras­pad nekad svjetske privredne sile je bio očigle­dan. Svakodnevni štrajkovi, ruše­vine us­red Londona, huligani, neredi na nogomet­nim utakmicama zbog kojih je Britancima bilo zabranjeno sudjelovati u europskoj ligi prva­ka. Dama je svemu tome odlučno na­pravila kraj i postavila temelje za privredni opora­vak, ona je u stvari spasila Britaniju.

Ima neke slično­sti između nje i na­šeg Tuđ­mana. Mišljenje javnosti o njima u njihovim je ze­mljama polarizirano, je­dni ih obožavaju, a drugi mrze. Čim vri­jeme više odmiče, onih prvih sve je vi­še, a da su Britanci prepoznali vrijedno­sti lady Thatcher pokazao je njezin ve­lebni pogreb 2013. g.. Ali i nas Hrvate je zadužila, u tom pogledu je bila sušta supro­tnost svih britanskih političara. Tražila je od svjetske javnosti da stane na kraj razaranju Vukovara. A kada su je upozorili da će je vlada u Engleskoj zbog toga razapeti, odgo­vorila je: Bolje da na križ pribiju mene nego Hrvatsku. Kad su joj prigovorili, da je pred­sjednik Tuđman nacionalist, odgovorila je: Za­što da Tuđmanu zamjeram da je nacio­nalist, pa i ja sam britanska nacionalist­kinja. Iz ove dvije, kao i iz slijedeće nje­zine izjave: Rat u Jugoslaviji nije gra­đanski rat, to je rat komunističke Srbije protiv demokratskih dr­žava Hrvatske i Slovenije, možemo zaklju­čiti da je bolje zastupala hrvatske interese nego što ih zastupa naša aktualna ministri­ca vanj­skih poslova.

Kad smo već kod Engleske s pra­vom se možemo upitati, bi li Engleska postala naj­veća svjetska kolonijalna si­la, da na njezino prijestolje nije došla kraljica Elisabeth I (1533.-1603.). Za njezine vladavine postav­ljeni su temelji britanskog imperija. Uspjela je ujediniti duboko razjedinjenu zemlju i modernizi­rati je, a visoko obrazovana i radoznalo­ga duha mnogo je učinila na unapređe­nju znanosti. Razdoblje njezine 45-go­dišnje vladavine, koja je bila obilježena privrednim prosperitetom, engleski na­rod ga je nazvao njezinim imenom. Isto tako je i skoro 65-go­dišnje razdoblje vladavine kraljice Viktorije (1819.-1901.) nazvano po njezinom imenu. Bri­tanija je u tom razdoblju dosegnula vrh­u­nac svojeg kolonijalnog opsega, kra­ljica Vi­ktorija je bila vladarica jedne tre­ćine tadaš­njeg svjetskog stanovništva. Obzirom na prosperitet i stabilnost, Bri­tanci to razdoblje pamte kao stara, do­bra viktorijanska vremena.

Slično kao i Elisabetha I Englesku, Ka­tarina Velika (1729.-1796.) je etabli­rala Ru­siju kao novu velesilu. Proširila je teritorij dr­žave za 518'000 km2 (9.2 puta više od po­vršine Hrvatske), izašla na Crno more i za­posjela Krim, što Puti­nu sada daje legitima­ciju povrata tog poluotoka. Uz niz reformi, gradila je bol­nice i domove za beskućnike, a poseb­no se brinula o naobrazbi naroda. Rusi su joj se odužili i nazvali je Velikom.

Otprilike u isto doba je carevala Ma­ria Theresia (1717.-1780.), koja se ub­raja u najznačajnije habsburške vlada­re. Mnogi su joj kao ženi osporavali pra­vo na prijestolje, u 8-godišnjem ratu za nasljedstvo uspjela je ujediniti carstvo i prisiliti Europu da joj to pravo prizna. Modernizirala je državu, politi­čki je sta­bilizirala i uvela obavezno osnovnoškol­sko obrazovanje.

I na kraju najnevjerojatniji slučaj iz sred­njeg vijeka, koji pokazuje da jedna mlada djevojka može biti daleko bolji vojskovođa od prekaljenih generala. Francuska nacio­nalna junakinja Jeanne d'Arc (Ivana Orle­anska, 1412.-1431.) bila je nepismeno se­ljačko dijete bez ikakve naobrazbe, ali očito izvanredno inteligentna. 16-godišnja djevoj­ka bila je duboko uvjerena da ju je Bog iza­brao da spasi Francusku od Engleza, koji su zaposjeli sjevernozapadni dio države i time onemogućili Karlu VII. da se okruni u Reims-u, stolnom gradu francuskih kraljeva. Odlučna i uporna Ivana uspije­va biti primlje­na od Karla VII. Uvjerena u svoju misiju mlada djevojka je duboko impresionirala budućeg kralja, te on za­duži teologe i prela­te da ju preispitaju. Jeann d'Arc je zadivila i crkvene oce, koji nakon tri tjedna ispitivanja predlažu Karlu da joj povjeri vojnu misiju osloba­đanja opsjednutog grada Orleans-a.

Jeanne d'Arc je, ne slušajući gene­rale nego zapovijedajući prema vlasti­tim strateš­kim procjenama, oslobodila Orle­ans, a na­kon toga i niz drugih fran­cus­kih gradova uključujući i Reims, gdje je Karlo VII odmah nakon toga okrunjen. Bez obzira na njezin tragičan završetak (Englezi su je spalili na loma­či), ta mla­da seljačka djevojka poka­zala se dale­ko većim vojskovođom nego svi vojno dobro obrazovani generali uklju­čujući i samog kralja. Katolička crkva ju je 1920. g proglasila svetom.

Izvorni hrvatski narod je neobično cije­nio žene. To se da zaključiti iz poda­tka, da su prema zapisima bizantskog cara Porfiro­geneta, Hrvate u svoju novu postojbinu vo­dile uz petero braće i dvije sestre, Tuga i Buga. Hrvati su morali bi­ti vojnički narod, inače ih bizantski car Heraklije ne bi pozvao da mu pomognu u borbi protiv Avara, ali ih nije smetalo što su ih vodile dvije žene. Hr­vati su bili prvi, koji su priznali Mariju Terezi­ju svo­jom kraljicom i ponudili joj svoje vojne snage. U nas Hrvata žena drži tri ugla kuće, mi pjevamo Vili Velebitskoj, a uz izraziti ma­rijanski kult uzdignuli smo Djevu na pijede­stal kraljice svih Hrvata.

Pročitavši životopis naše Predsjed­nice i prateći predsjedničku kampanju, dobio sam dojam da je obdarena mno­gim državničkim osobinama: domoljub­nošću, odlučnošću, radinošću i intelige­ncijom. A poučeni povije­šću sve su pre­dispozije dane, da naslovno pitanje od­govorim sa DA.