Pravljenje planova i uobličavanje zamisli donose sa sobom puno dobrih osjećaja, i tko bi imao snage da cijelog života bude samo kovač planova, taj bi bio vrlo sretan čovjek: no on bi se morao s vremena na vrijeme odmoriti od tog posla tako što bi izvodio neki od planova – a tada dolaze ljutnje i otrežnjenje, jer svako djelovanje (izvođenje) ište zaborav: isto kao i cjelokupni život svega organskog ište i svjetlost i tamu. I nebi trebalo pokazivati malodušje prema svom djelovanju i ne teba odmah potom bježati od toga.
Kao i u svakom snu, tako i u njegovu prolazile su slike i njegov vlastiti glas – sličan trbuhozborčevu. I u tom snoviđenju koje je svratilo Bogzna otkud i kako svi su ideali opasni jer ponižavaju sve činjenično te na nj udaraju pečat; svi su oni otrovni, no kao privremeni lijekovi prijeko su potrebni. Kao u izmaglici:
─ Kako glase sva ta silna pitanja?
─ Čuješ li ih?
─ Čujem, ali ne najbolje.
─ Potrudi se!
─ Dolaze odasvud!
─ Odasvud?
─ Odsvud.
─ To ti se samo čini. Hoće te zavarati.
─ Hoće me zavarati?
─ Svaka zbiljska dokolica – upravo ona pitanja: zašto, odakle, kamo?
A pitanja sva zakukuljena i zamumuljena i teška kao mucanje. Valja odgovarati glas po glas, slog po slog, valja skapati dok se vratnice otvore, dok se konac u iglu uvuče. I uz sve to trebao je odahnuti tijelom i dušom (kako je znala kazati njegova profesorka).
─ Eto vidiš brajko moj, među krupne ribe si se svrstao. Nije da ti pakostim!
─ I nema kraćeg puta (onog koji vodi u opasnost), i ako se radi o radosnoj vijesti jer čovjek uvijek napušta svoj put... tj. gubi ga.
─ Mala bara, a puno krokodila – kaže jedan.
A jasno je kao dan, tko srkleti tamo-vamo i ima puno posla, svoje opće nazore i stavove čuva i krije (kao zmija noge), onako nepromijenjene (status quo). To isto vrijedi i za svakog tko robuje nekoj ideji i taj nikad neće provjeravati samu ideju jer za takvo nešto nema se više vremena, čak i kad je protiv njegovog interesa jer je smatra nečim o čemu se ne raspravlja. Još ako su posrijedi pogrešni razlozi, tada je šteta najperfidnija.
A kad se jutarnja izmaglica, u ovo bablje ljeto, raspršila, kad je svanulo, skrećući pogled malo dalje i udesno mogla se vidjeti grabova šuma. Širok pogled se širi dolje. S ruba litice puca vidik na jezero i crnogoričnu šumu. Slavuj je otpočeo sa svojim željeznim pjevom, a ono što se čuje tok-tok ─ to djetlić hoće napraviti rupu u drvetu. Pored njega su prolazili i trčali oni što ištu sebe i oni drugi što bi htjeli sebe izgubiti.