O Facebook prijateljstvu ili nekom drugom

Rekao je - definiraj "prijatelj". Ne znam - odgovorila sam. I bila sam iskrena. Kako možeš definirati prijatelja ili prijatelje. Tko je prijatelj. Tko su prijatelji. Definicija podrazumijeva nešto tako zaokruženo, okvirno i konstantno. I primjenjivo za sve podjednako. Ne možeš prijatelja strpati u definiciju. Prijatelj je prijatelj. Svaki ponaosob. Svaki za sebe. Svaki jedinstven. Poseban. To je netko tko ti je dodirnuo srce. Taknuo dušu. Ne znam. Rekla sam. I bila sam iskrena. Prijatelj je prijatelj. Možemo govoriti ovako ili onako; pa, reći - prijatelj je onaj za kojeg sigurno znam da se na njega mogu uvijek osloniti. Bilo u sreći ili u tuzi. On je taj koji će uvijek priskočiti i pomoći i biti uz tebe. On je taj kojemu sam uvijek na raspolaganju. I jedno na drugoga možemo računati... Ali ima i prijatelja koje nikad nisi stvarno upoznao a, opet, osjetio si ih prijateljem. Pripadaju li ljudima, ili anđelima, ne znam i nije mi to posebno važno. Ali dotakli su tvoj život, tvoje žiće, podarili ti riječ, pjesmu, osmijeh; cijeli svijet, zapravo, i možda samo u jednom jedinom trenu. Oni postoje u tvojem sjećanju. Oni su u tvojim mislima. Da li ih stoga smiješ nazvati svojim prijateljima. Mišljenja sam da smiješ i ja to činim. U ovom sve više virtualnom svijetu, ali baš kako i u stvarnom svijetu, postojimo u zajednici kroz ovaj ili onaj oblik komunikacije. A ona je uvijek višesmjerna. Dotok od jedne do druge točke i nazad. Refleksija tvorbe tog dotoka čini svoje. Pa jedno odraz je pozitivnog, a drugo, pak, negativnog. S jednima osjećaš prisnost i kad vam se pogledi i mišljenja u mnogočemu razlikuju. S drugima, opet, ma kako slično razmišljali nedostaje te prisnosti. Zašto je tome tako ne znam. I ne upriličujem to niti kemijom niti ikojim proučljivim eksperimentiranjem u laboratoriju egzistencijalnog i esencijalnog svojeg bića. Prijatelj je prijatelj. On je tu u tvojem srcu i dostatno je samo makar to da je tu u osjećajima u mislima. I to je obveza i odgovornost. Odgovarati toj lijepoj slici svojih čula upravljanih ka drugome. Taj drugi zrcalnošću odraza tvarni je dio i tebe i sebe i to bi moglo nazvati se prijateljstvo. O ulogu sebe u tome odnosu; odnosno, koliko se darujete i posvećujete tom drugome, ovisi daljnji rast istoga. I sasvim svejedno da li ste si u zbilji pružili jedan drugome ruke ako ste ih iskreno pružili. Ruke su ruke. Stisak kojim ste dočekani pri tom i koji ste sami pružili zbiljskiji je od susreta susjeda u haustoru vaše zgrade kojem ste ovlaš klimnuli glavom u znak pozdrava. Znači, sve povlači za sobom međuovisnost ulaganja. Dijeljenja i davanja. I, u kojoj mjeri to ulaganje je čvrsto i građeno na zdravim osnovama ljudskosti i upoznavanja dolazi i do osobnog susreta i trajnog zbližavanja kojeg nijedna projekcija virtualno sklopljenog prijateljstva ne može zamijeniti. Tek tada prijateljstvo može saživjeti u pravom smislu svoje ispunjenje i u tom stvarnom kontaktu međuljudskih odnosa možemo reći - tko je prijatelj, odnosno, tko su prijatelji.

Piše: Mira Beljan - Raskrižje