Osjećaj proljeća

Riječ znaocima voda. To bi moglo biti jedno sjedalo na parobrodu, na sunašcu (ovo je umjestan deminutiv). Mogao bi biti prozor u kakvoj staroj kamenoj kući, četverouglastoj kao kutije ili sanduci, s pogledom dalje, ili kakava zdušna terasa, ili pak ljuljka među stablima. Nisu sezone samo kalendar; ima jedan osjećaj proljeća, pored osjećaja drugih zbivanja u prirodi, osjećaj opisan u duši, dan za obećanje svim živonosnim klicama.

         Proljeće. Manimo emfazu Uskrsa, rast trave i žubor vrela, javljanje ptičica, kolanje krvi i otapanje snijega. Manimo proljeće organizama. Nego ovaj mlaz u srcu. Ima duševnih proljeća, unutrašnjih osvita, krijesova nade. Proljeće. Okupat ćemo se u zelenkastom kristalu rijeke, protrljat ćemo mišice, i naše rïte svući; zrak ćemo dublje udisati. Razvigor, razvigorac. Jedan ćuh ili lahor, koji se tako zove. Nosilac peluda. Pravda moćima bića.

         Radit ćemo. Jesti ćemo jedan pošten kruh mrko ispečen, piti zdravu vodu s česme krepkih umova drevnoga svijeta. Zrak i nebo će biti puni simpatije, i nešto će mahati, visoko. Pahalice, pahuljice. Ne englesko ladanje, ni alpski krajolik, pa ni uobičajeni motiv Arkadije*. Ali ona treperenja i blaženstva atmosfere, koja su na dohvatu ruke (isto kao sjena, kao sunčev trak, kao zvijezde u jezeru), elektricitet u našim živcima i duhu. Struja od prirode čovjeku. Manstir, zvona? Ovdje samo naša samoća, naša mala sobica, kovčeg manje ambiciozan nego štivo pred maturu, kakav vrt, koji diše duboko kao momak na spavanju. Praštanja u dubini perspektive. Misli kao vedro nebo, nadahnuća scrvenim i plavim munje. Skice u eksploziji. Koliko nam je godina? Obmane registra. Mladi smo, proljeće je, krv kola, pluća slobodno dišu, nadanje pupi. Prostor liječi oči, šarena sjena se igra dušom, puna izazovnih ljubičica. Proljeće. Vječiti ne stare, živi ne umiru, mladi se bude u kasnim godinama i traju kao stabla, kao iskreni sokovi zemlje. Sokovi teku, limfa škaklje, žar paluca i žeže.

         Neka me ne mine dobri osjećaj proljeća ni u kojoj eposi ni godini života, ni u kojoj sezoni godine. On je cvjetanje organizma, rezonancija zaspalih žica, palingenezije mogućnosti dara i umnih sila. Evo povratnika, mohuna, klasova, šišarica, bobica. proljeće će „ponijeti“, biti plodno. Nije proljeće samo fikcija ili istina kalendara. Proljeće je data žive duše, vječito i moćno, u nama s nama. Do moje smrti neka ne mine spasonosni osjećaj proljeća, jer je od snaga, koje periodički jačaju, a poslije moje smrti neka živi kao moj vlastiti i lični nadgrobni spomenik, moj marcijalni znak, za dobročinstvo drugima, čovječanstvu, svima.

         Pozdrav njemu. I koji me ne budete umjeli izreći ni opisati, naslikajte me kao mladu proljetnu granu s dvije hiljade cvjetića, koje prva ptica osjeti kao neodoljivo i gizdavo pijanstvo, da bih tako listao i granao u junačka teška vremena, u teške plodove, u grane blagoslova, u breme smrtonosnog uživanja, eksplozije zelenila – i bujio, brektao, pucao u prostor.

*pokrajina u Grčkoj

Tin Ujević „Hrvatsko kolo“,  knj. XVIII.,  str. 110-111.;  Zagreb, 1937

pv