Mamuza - Posavski Zmaj
Stjepan BLAŽANOVIĆ
- Od zlamožeš me jedino ti obraniti! - zavapi Dok vidjevši Zmaja na brifingu.
- Što je doktore? Kakvo je tebe zlo spopalo?
- Hoćeš li mi pomoći?
- Uvijek, Dok.
- Možeš li mi dati desetak svojih ljudi iz one tamo satnije za zaštitu bolnice?
- Imaš ih već desetak, što će ti više?
- Sve su to domaći ljudi, stariji, mirni i povučeni. Pored njih prolaze nasilnici "bez pardona". Unose oružje u bolnicu, ponižavaju liječnike, diraju sestre, uznerniravaju mi pacijente... Grozno!
- Dobro, dobro! Razumija san te! Bumo nekaj zglihali. Poslat ću ti jednoga svoga bisera, pa neka te zaštiti...
- Što će mi jedan? Da ti samo vidiš kakvi sve nasilnici s crte dolaze, a tek oni iz zapovjedništva... Ponašaju se kao stoka... Misle da čim se prežderu moraju nešto i povaliti, pa
kud će drugo nego u ratnu bolnicu. Tamo ima mladih medicinskih sestara...
- Dobro, dobro Dok, ne pretjeruj...
- Neki dan su i meni prijetili pištoljem. Samo ja se takvih ...
- Neka, neka, sve je u redu. Tvoje se muke prekidaju danas u podne.
- Vidjećemo i to...
- Kao da mi ne vjeruješ?
- Vjerujem, ali...
Zmaj se vratio u satniju kod Goge. U njegovom uredu zatekao je Charlie. Bila je kao nijema.
- Halo, Charlie! Kako si?
- Lijepo je što si primjetio da postojim. A ovo tvoje pitanje, je li to radi reda ili te stvarno zanima moje zdravlje?
- Bože moj? Zdravlje mojih prijatelja uvijek me zanimalo.
- Mjesecima me nisi primjećivao, pa sam htjela predložiti da se ponovno upoznamo, ali ti nemaš vremena za mene. Potpuno si se izgubio. Misliš da radiš velike stvari, kao i svi drugi muški, ali sve su to promašaji. Sve je to uzalud...
- Nešto si kivna na mene i na muški rod? Jesi li postala feministica?
- Nisam ja ništa postala u ratu što nisam bila i prije njega. U miru su u kreiranju zbivanja sudjelovale i žene, pa je bilo podnošljivo. Ovo, kad su u svoje ruke sudbinu svijeta preuzeli muškarci, vodi nas u samouništenje...
- Dobro, dobro. Nemam vremena za tako teške teme.
Molim te pozovi mi Mamuzu.
Charlie je otišla bez riječi. Nešto je pokušala, ali opet nije išlo. Mamuzu je našla na doručku s Poglavnikom i Anom. Poziv je shvatio ozbiljno i odmah dojurio. Namirisao je akciju i uzbuđenje.
Mamuza je nekim šestim čulom pratio Zmaja i kad ga ne gleda. Prije nego što bi Zmaj dao znak ili nešto rekao, Mamuza je već izvršio. Tko zna zašto, on koji je bio sila i za sebe često govorio "Ja sam Bog" sada je uz Zmaja postao tiši, poslušniji i ponizniji.
U početku je bilo prijedloga koje je izvršavao sa zadrškom, ali s vremenom je i toga nestalo. Nikada suvišnog pitanja, nikada više knedle u grlu, slušao je Zmaja poput poslušnog dobermana.
A kada se našao dalje od Zmaja, često se ponašao po svojemu. Zbog toga mu Zmaj nije više vjerovao, pa mu je morao i zaprijetiti. Privremeno ga je dao u vojnu policiju. Tamo se pokazao boljim nego na uspavanoj crti. S vremena na vrijeme ipak ga je morao pozvati u pomoć, a Mamuza se uvijek znao dodvoriti:
- Sluga pokorni...?
- Vrijeme je da se i ti Mamuza malo odmoriš...
- A od čega bih se to ja trebao odmoriti, zapovjedniče?
- Od ovih pijanaca i dezertera u zatvoru. Unaprijeđen si!
- Mogu misliti...?
- Ideš na zaštitu Ratne bolnice u Tolisu...
- A od koga ću je štititi kad je udaljena pet kilometara od četnika...?
- Od naših, od naših Mamuza!
- Zar naši napadaju svoju bolnicu?
- Uznemiravaju osoblje. Ulaze naoružani u ordinacije, operacione sale, prostore za odmor osoblja, diraju medicinske sestre, prijete kirurzima...
- Prihvaćam. Kidam na-de-sno! Sve ću seke uzeti pod svoju zaštitu, a ako obećaš da ćeš biti dobar dodijelit ću i tebi jednu...
- Pusti sad to. Zadatak je ozbiljan. Dok mi se već dva puta žalio i molio za pomoć. Neki su mu luđaci na zidu napisali "Ubićemo purgera". Umjesto da budu sretni da smo dobili Stupija iz Zagreba, oni se ovako ponašaju prema njemu...
- E, neće više. Kad nastupam na novu dužnost?
- Točno u podne! Na dužnosti ćeš biti tjedan dana, a poslije ćemo vidjeti.
Nisu prošla ni dva sata na novoj dužnosti, a već su se pojavili pacijenti "dr. Mamuze". Naime, on je potpisao knjigu dežurstva, rasporedio svoju "udarnu desetinu" na uređenje okoliša, organizirao osobnu higijenu - šišanje i brijanje - i sjeo u fotelju ispred ulaza. Uz to je stavio dvije hoklice ispred fotelje. Na jednu je podigao svoje umorne noge s čistim čizmama br. 45, a na drugu stavio škorpion, da se malo osunča na proljetnome suncu. Tamne naočale skrivale su zadovoljstvo u njegovim očima zbog osobnog osjećaja važnosti, ali ne samo zbog toga.
Mamuza je volio rano proljeće. I ovo je bilo kao mnoga druga do sada. Forzicija u samostanskom dvorištu bila je u cvatu. Čak su se i pucnji s crte utišali. Čuo je i neke nevidljive ptice, iako njih u ratnom području nestane. Nisu baš slavuji, ali i vrabci su pozitivan znak nade u normalan život ... jednoga dana. Čak su i neke pčele zalutale na ova zgarišta, iako se jako boje vatre i dima.
U dvorište bolnice ututnjao je džip. A kada su vrisnule kočnice, poletio je sitni šljunak ispred kotača, pršteći po samostanskim zidovima i okolnim kestenovima. Sljedećeg trenutka podigao se oblak prašine i zaklonio cijeli automobil. I prije nego što se ugasio motor, začula se odvratna sirena u jednom dugom i dva kraća urlika. Bio je to očito neki ugovoreni znak koji bi tamo nekoj trebao značiti da je stigao On.
Pričalo se da svaki put kad dođe Krešo iz operative zapovjedništva sestra Raza ostavi sve i ode s njim. Nebitno je za nju je li prekinula infuziju, reanimaciju ili bilo koju drugu dužnost. Kad se njemu prohtije, ona mora ići, bez obzira na to što se Dok tomu protivi i prijeti joj otkazom. Bila je svjesna da se Dok nikada ne bi usudio usprotiviti Kreši iz zapovjedništva.
Prošle su gotovo dvije minute, a ona se nije pojavila na izlazu. Već se i prašina slegla oko džipa. U svome bijesu Krešo nije vidio ništa. Na svoju nesreću pojurio je da sam iščupa Razu iz naftalinskoga smrada.
Na samo pet koraka od ulaza učini mu se da je neki pacijent sjedio na fotelji i sporo ustajao. Upravo to sporo ustajanje privuklo je njegovu pozornost pa je odlučio udostojiti ga svojim pogledom.
Put mu je zapriječio dugajlija, opuštenih ramena, nakrivljene izduljene glave, ledena pogleda. Kada ga je Krešo prepoznao, proradila mu je ona gornja, tupa glava. U želji za preživljavanjem, okrenuo se i pobjegao, bez startanja i dodavanja gasa. Iznenađeno osoblje i sam Dok, koji su to sve gledali kroz prozor, nisu čuli niti jednu riječ. Katkad su riječi suvišne.