Teorija o greški

Miljenko JERGOVIĆ


pušili su opatiju, bijelu drinu i pedeset sedam, a direktori i pjevači pušili su kent. Ne sjećaš se nikog tko je pušio marlboro. Bilo je to vrijeme velikih individualnih ulaganja; na moru se gradila vikendica, na Palama se kupovala zemlja, dolazio je novi namještaj za stan, krediti su sustizali jedni druge, a zemljom je vladala ona fina inflacija od trideset-četrdeset posto. Taman toli­ka da sasvim pojeftini neku radost kupljenu kreditom prije godinu ili dvije. Bilo je humano to društvo. Sve što je bilo od danas, bilo je i skupo, a sve od jučer ostajalo je na sniženju cijena, da ljudi budu mirni od svih strahova i da svaka sutrašnja sreća bude vrednija i skuplja od one jučerašnje.

Nije se mislilo o tome da će jednom sve to vrag odni­jeti. U vikendicu u Bristu uselit će se izbjeglice, kruni­com i križem branit će pravo na tuđe, a zemlja na Pa­lama postat će ničija, zajedno s onih deset metara drvne građe, jer ničijim postaje sve što je čovjeku višak i što je veće od njegove sposobnosti da od materijalnih vrijedno­sti zamisli sreću. Od te puste zemlje, od svih tih viken­dica i od snova koji su isparili kao boca Kiseljaka ostav­ljena na novogodišnjem stolu, ostao je samo osjećaj tih koji su pušili opatiju, bijelu drinu i pedeset sedam da su negdje pogriješili, da su krivo brojali i svoje godine i sve zarađene i nezarađene dinare.

Teorija o greški ima onoliko koliko je danas u Bosni ljudi koji su prešli pedesetu. Ali svi koji o greški misle mogu se podijeliti u tri vrste. Jedni još uvijek vjeruju da su ih prevarili komšije druge nacije, drugima se čini da su krivi Tito i socijalizam, treći imaju malo duše pa vje­ruju u nafaku i u sudbinu koja je tako rasporedila stvari da je sve što je nešto koštalo otišlo u dim, pa im je život sam po sebi ostao jedina vrijednost i najveća radost i tuga. O zastupnicima prve dvije vrste teorija ne želiš go­voriti, jer oni ništa ne razumiju i uzalud je na takve dalje trošiti vrijeme i jer ti se čini da su oni već svojom vjerom pomogli da nestane ono za što vjeruju da im je netko drugi oduzeo. Ali oni koji vjeruju u nafaku i u stanju su o vikendici koje nema i o zemlji koje je nekad bilo govo­riti jezikom sudbine, oni kojima se nakon svega čini da je u deset vreća cementa koje su na gradilište pristigle dan prije rata bilo neke metafizike, oni koji bi halalili sve


otplaćene i neotplaćene kredite, ali nisu u stanju halaliti uspomene, ti su sasvim sigurno blizu tome da otkriju u čemu su griješili i tako razriješe najveću generacijsku za­gonetku onih Bosanaca koji su prestari da sanjaju o tome kako će im se opet dogoditi da ne budu siromašni.

U kreditima iz sedamdesetih i osamdesetih godina, u toj humanoj inflaciji i u novcima koji su vrijedili samo tog dana, bio je ugrađen rizik budućnosti. Ono što je inflacija poklanjala, to će u nekoj budućnosti biti napla­ćeno. Samo godine ljudskih života ostaju izvan tog obra­čuna i zato samo one nešto i vrijede. Vrijedi sreća koju je jednom davno donijela vikendica u Bristu i vrijedi trenu­tak kada je ta zemlja na Palama čovjeku pripadala. U tome je smisao svih prošlih godina i zato je ružno vjero­vati da su sve te stvari same po sebi nešto vrijedile. U njima nije bilo ničega osim radosti, a radost se ne krade i ne ubija, jer ni lopovima, ni ubojicama tuda radost ništa ne vrijedi.

Ali ako ćemo ipak ostati materijalisti, čak i tada po­stoji dobar odgovor na pitanje o greški. Nije trebalo gra­diti vikendice, nije trebalo kupovati sav taj namještaj, niti dizati kredite koliko god inflacija donosila spas. Umjesto toga je, možda, valjalo pušiti marlboro, a ne opatiju, bijelu drinu i pedeset sedam. Ionako je sve otišlo u dim: svejedno ode li danas ili za dvadeset godina.

 

Prosinac 2012.