Godine 1945. strijeljano je 38 novinara! Kao ni u jednoj drugoj zemlji

Godine 1945. strijeljano je 38 novinara, ravno 100 ih je dobilo doživotnu zabranu pisanja, 131 je protjeran, odnosno pobjegli su van da bi spasili živu glavu, 45 je u toj atmosferi promijenilo profesiju! Od 330 novinara koji su to bili 1941., samo 27 je dobilo dopuštenje da se bave novinarstvom. Od toga, nekoliko je bilo običnih fotore­portera! Čitam neki dan kako je prvi direktor Vjesnika tamo negdje nakon rata, kad je Partija pokrenula tvornicu u Borovu, proizvodnju cipela i onih famoznih borosana, na jednom sastanku vrha Partije kad su pitali može li netko pomoći u početku rada Borova tako da nabavi plastičnu masu za završetke žniranaca, ponosno dignuo ruku.

Javio se dakle naš drug Đuro kojem su dali Vjesnik na upravu i rekao: "Smatrajte to riješenim, drugi tjedan stižu vam prve kante s ljepilom." Otišao je ravno u Vjesnikov arhiv i rekao: "Dajte one prastare filmove stopite u plastiku, trebaju nam u Borovu." Spalio je dio novinarskog arhiva da bi napravio plastiku za žnirance!!! Fizički, ako hoćeš i psihički, spalio je taj zombi, taj komunistički stroj, arhiv koji se godinama skupljao, arhiv koji je znak naše trajnosti, naše civilizacije, arhiv po kojem pokazujemo da smo odavno sišli s grane, arhiv koji kao svjetionik govori o nama, to je drug Đuro spalio! Zašto? Zato da napravi žnirance! To je komunistička dijalektika u praksi! l onda ljudi pitaju je li prije bilo bolje? Je li prije bilo bolje??? Je, ako cijenite da biste mogli spaliti Sveučilišnu biblioteku da bi napravili žnirance i isplatili plaću i tako pokazali da i mi možemo kao i oni na Zapadu! Samo što ćemo kad istopimo sve arhive, knjižnice i muzeje? Eto tako ti je počinjalo hrvatsko novinarstvo 1945. i trajalo do 1990. Bez znanja o tim temeljima danas se ništa ne može razabrati. Jer, kad je tako Partija palila povijesni arhiv tretirajući ga vrijednim plas­tike za žnirance, tako je držala i do struke! Možeš si misliti kri­terije po kojima je taj birao urednike i mentore!!! l ti se čudiš kakve danas imamo medije? Jer od tog čina druga Đure ništa se pola stoljeća nije mijenjalo osim onog vjetra 1971. Ali zato je partijska čistka 1972. bila krvava i temeljita. Krvava i temeljita. Sve su pomeli! Novi kadrovi, oni koji su tek sjeli u stolce istjeranih, baš oni su u svojim zrelim godinama dočekali hrvatsku državu! Sva ta uredničko-novinarska bagaža od četrdeset, pedeset godina koja 90. vodi medije nije bila ništa drugo negoli zbir kroz par­tijsko čistilište odabranih čuvara revolucije! Bilo je nekoliko slijepih putnika i to su ti i danas jedine iznimke u koje prste upireš! Nema ničega drugog! Žniranci su, moj Zvonko, krivi za sve... Čudiš se da te preziru, ali to je školovana mržnja, to je nje­govana mržnja! Pa plaću su dobivali godinama da bi mrzili hrvat­stvo i hrvatsku nacionalnu priču, pa ako hoćeš i tebe u toj priči.