Naslijeđeno zlo
Bože VUKUŠIĆ
Tragična i dijelom još uvijek nerasvijetljena smrt Brune Bušića neizostavno upozorava na djelovanje jugoslavenskog represivnog aparata, posebice njegove tajne policije. Odnos Udbe prema hrvatskoj političkoj emigraciji danas je poznat svima, posebice onima koji ne žele znati. Međutim, nositelji svih tih metoda borbe protiv hrvatske političke emigracije, upornog kompromitiranja njenog političkog značaja i opravdanosti borbe za slobodnu Hrvatsku nisu, zbog niza sumnjivih razloga, još ni približno otkriveni.
1. Tito odobrio Bušićevu likvidaciju
Jerko Dragin, riječki udbaš koji je Sindičića držao na vezi, u jednoj je od izjava prenio informaciju da je najveći sin naših naroda i narodnosti Josip Broz Tito bio odobrio Bušićevo ubojstvo:
Kasnije sam nakon duljeg vremena od Stanka Čolaka ili Miće Marčete saznao da je Franjo Herljević, tada savezni ministar unutarnjih poslova tadašnje Jugoslavije, prethodno ishodio suglasnost vjerojatno od 'Saveznog savjeta za zaštitu ustavnog poretka' Predsjedništva tadašnje SFRJ - predsjednika Tita - i dobio odobrenje za ovakvu akciju ubojstva.
Predsjednik Saveznog savjeta za zaštitu ustavnog poretka u vrijeme Bušićeva ubojstva bio je Vladimir Bakarić, član Predsjedništva SFRJ. Članovi su bili Lazar Koliševski i Vidoje Žarković također iz Predsjedništva SFRJ, Stane Dolanc kao predstavnik Izvršnog komiteta Predsjedništva CK SKJ, Džemal Bijedić, predsjednik Saveznog izvršnog vijeća (SIV), kao i ministri unutarnjih, vanjskih poslova i obrane - Franjo Herljević, Miloš Minić i Nikola Ljubičić. Tajnik Savjeta bio je Milislav Đurić, rukovoditelj Službe za pitanja državne sigurnosti Predsjedništva SFRJ. Zanimljivo jest daje istodobno tajnik Saveznog savjeta za međunarodne odnose, u čijoj je nadležnosti bilo analiziranje posljedica Bušićeve likvidacije na odnose SFRJ s inozemstvom, bio Lazar Udovički, stari NKVD-ov školarac, inače otac sadašnje supruge Rade Šerbedžije - Lenke Udovički.
Predsjednik SKJ bio je, naravno, Josip Broz Tito, a član Predsjedništva CK SKJ iz Hrvatske Jakov Blažević. Članovi Predsjedništva CK SKJ bili su i već spomenuti članovi Saveznog savjeta za zaštitu ustavnog poretka Dolanc, Ljubičić, Minić i Zarković. Iz Hrvatske su također članovi CK SKJ bili Milka Planine - po funkciji, kao predsjednica CK SKH - i Dušan Dragosavac. Generalni sekretar predsjedništva CK SKJ bio je Stane Dolanc, a jedan od njegovih pomoćnika, izvršnih sekretara, bio je Pavle Gazi. Nekoliko godina kasnije, u vrijeme ubojstva Stjepana Đurekovića 1983. u Njemačkoj, Dolanc će se pojaviti kao savezni jugoslavenski sekretar za unutarnje poslove, a Gaži kao republički, hrvatski sekretar (ministar) za unutarnje poslove SRH.
2. Udbaši tumače proceduru
O proceduri odlučivanja o likvidacijama hrvatskih političkih iseljenika govorio je početkom 1993. godine Ivan Lasić, bivši načelnik Druge uprave SDB-a SSUP-a u Beogradu, kao svjedok u postupku protiv Vinka Sindičića. Lasić je medu ostalim rekao:
Bio sam prisutan kad je podsekretar Srđan Andrejević objašnjavao novom saveznom sekretaru Dobroslavu Čulafiću proceduru likvidacija emigranata:
'To je u vašoj nadležnosti, isključivo sekretar ima pravo i ovlaštenje da u takvim akcijama daje i odobrenje, ali tu ima određena procedura. Vjerojatno je vama to drug Dolanc objasnio. I on je imao takva ovlaštenja kakva je imao i Herljević. Međutim, vi morate pribaviti suglasnost za takve stvari od Savjeta za zaštitu ustavnog poretka, kojemu vi morate, nakon konzultacije s republičkim sekretarima, predložiti na koga želite uputiti te akcije, i tek nakon toga, kad vi dobijete odobrenja, onda smijete i možete uključiti mene ili bilo koga drugoga koga vi i republički sekretar dotične Službe smatrate za kvalificirana, za pogodnoga za takve stvari'. Ja sam tada apsolutno shvatio tu proceduru, iako sam sličan zaključak imao i ranije u kontaktima s Dolancom. Postojale su određene nadležnosti republičkih sekretarijata i saveznog sekretarijata, i nisu nigdje bile u poziciji da se sukobljavaju, ukoliko su postupali i jedan i drugi u okviru svojih nadležnosti.
U sklopu istraživanja nekadašnje Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava o okolnostima provođenja državnog terora SFRJ, službenici Komisije razgovarali su s nekadašnjim šefom osječke Udbe Dragoljubom Krnićem. O tom razgovoru 31. svibnja 1999. sastavljen je Zapisnik u kojem među ostalim piše:
Prema Krniću, SDS nije mogao poduzeti nijednu ozbiljniju akciju bez odobrenja političkog vrha. Krnić: 'Služba državne sigurnosti, to je bila politička policija. Ona je bila u funkciji politike i CK. Prema tome, nije se smjelo ništa dogoditi što nije odgovaralo partiji. Služba nije smjela izvoditi ni bezazlenije akcije ukoliko bi time narušavala neki interes politike. Nije se moglo ići mimo zvanične politike, bez obzira kakva je bila, pogrešna ili ispravna. Služba je bila samo izvršilac. Netko je u CK pratio školstvo, neko ovo, neko ono, a netko je pratio Službu. To je radio Marko Bezer, izvršni sekretar CK.
Specijalne akcije su išle sa što manje ljudi, ali su morale biti pokrivene. Iza njih je morao stajati politički vrh, ili savezni ili republički. Dok je Tito bio živ i Bakarić predsjednik saveznog Savjeta, oni bi dobili informacije od Službe: gdje su problemi, kakvi problemi i tako dalje. I onda su se konzultirali, dogovarali i donijeli nekakvu odluku. Ako se radilo o nečemu u Hrvatskoj, tada je bio red da se upozna Zagreb. To bi radio taj predstavnik iz Hrvatske u saveznom Savjetu. On bi prenio odluku republičkom Savjetu i CK. Bezer je o tome morao razgovarati u CK i predsjedništvu Republike. Šef partije i barem predsjednik Predsjedništva su to morali znati i odobriti'.
3. Tadašnji/sadašnji članovi naredbodavnih organa
Sastav republičkog Savjeta za zaštitu ustavnog poretka u Zagrebu u vrije me ubojstva Brune Bušića činile su sljedeće osobe: predsjednik savjeta bio je Kazimir Jelovica iz Rijeke, nekadašnji pripadnik Ozninih jedinica Protiv pete kolone PPK), inače prijatelj Veljka Dragina i Vinka Sindičića; članovi savjeta bili su Boris Bakrač kao i predstavnik predsjedništva SRH, Eduard Cenčić kao predstavnik Sabora SRH, Marko Bezer kaopredstavnik CKSKH, Mirko Bošković kao predstavnik republiče konferencije SSSRH, Slavko Sadeki kao predstavnik Vijeća aveza sindikata SRH i Ico Simčić kao predstavnik Privredne komore SRH. Ostala četvorica članova Savjeta bili su po dužnosti: Jakov Sirotković kao predsjednik Izvršnog vijeća Sabora SRH, republički sekretari za unutarnje poslove i obranu Zlatko Uzelac i Milivoj Gluhak te komandant TO u SRH Mate Bilobrk.
Dva imena iz ovog kružoka, pored nekih već više puta spominjanih, mogla bi biti posebno zanimljiva hrvatskoj javnosti. To su Mirko Bošković, kojega je bivši hrvatski predsjednik Stipe Mesić često spominjao kao obiteljskog prijatelja, čak štoviše - i svojevrsnog osobnog mentora, te Mate Bilobrk, čije je ime neposredno povezano s jednom od prvih planskih masovnih likvidacija u drugom svjetskom ratu. Preciznije, partizanska jedinica kojoj je Mate Bilobrk bio politički komesar, tj. Treća brigada Dvadesete divizije NOV-a, zarobila je krajem svibnja 1944. stotinjak hrvatskih domobrana kod Aržana te ih je likvidirala i bacila u jamu Pođi kod Trilja. Kao crni kuriozitet može se spomenuti da je jedan od neposrednih rukovoditelja tih likvidacija zarobljenih hrvatskih vojnika bio Luka Knezović, otac poznate nam glumice Vlaste Knezović.
Predsjednik predsjedništva SRH u vrijeme odluke o ubojstvu Brune Bušića bio je Jakov Blažević, a članovi predsjedništva, među ostalima, Jakov Sirotković, Jelica Radojčević i Milka Planinc. Član predsjedništva bio je i Milan Mišković, bivši savezni ministar unutarnjih poslova i brat nekadašnjeg šefa KOS-a Ivana Miškovića - Brka. Milan Mišković, koji je u Predsjedništvu SRH bio zadužen za državnu sigurnost, poginuo je u prometnoj nesreći kratko prije ubojstva Brune Bušića. S njim u automobilu se našao i Ivica Račan koji je zadobio teške ozljede glave.
Jelica Radojčić koja je u to vrijeme bila partijska gospodarica Slavonije, zajedno s Milanom Miškovićem, iznjedrenim iz KOS-ovsko-udbaškog, slavonskog gradiško-brodsko-posavskog inkubatora (Jefte Šašića, Ivana Krajačića, Stjepana Dominikovića, Josipa Manolića...), bili su mentori mladog i vrlo perspektivnog partijskog pulena Ivice Račana.
Jakova Blaževića, pak, koji se proslavio kao tužitelj zagrebačkog nadbiskupa Alojza Stepinca, nije potrebno predstavljati, a ni Milku Planinc -izvršnu egzekutoricu pokreta Hrvatsko proljeće, malčice manje poznatu kao pripadnicu jedinice koja je izvršila strašni masovni pokolj na Kočevskom Rogu u Sloveniji.
Sekretar Predsjedništva SRH u to vrijeme bio je Slavko Sedecki, koji je, kako je već navedeno, u republičkom Savjetu za zaštitu ustavnog poretka predsjedništva zastupao Vijeće saveza sindikata SRH, što govori i o moćnoj poziciji sindikata u tadašnjem društvu i njihovoj instrentalizaciji ne samo u političke svrhe, nego i u tajno-policijske.
Predsjednik Sabora SRH u to vrijeme bio je Jure Bilić, partijski kadrovik koji je u Zagreb doveo nekolicinu prekaljenih dalmatinskih partijaca - među kojima se nalazio i otac današnjeg hrvatskog predsjednika Ive Josipovića - kojih potomci i danas igraju vrlo važnu ulogu u političkom, gospodarsko-financijskom i medijskom životu Hrvatske. Predsjednik Izvršnog vijeća Sabora SRH bio je Petar Fleković, direktor INA-e u vrijeme ubojstva Stjepana Đurekovića.
Nikako nije suvišno spomenuti i to da je tadašnji podsekretar za prosvjetu, kulturu i fizičku kulturu bio Damir Grubiša, koji je unutar studentskog udruženja u Zagrebu podupirao vojno-partijski puč u Karađordevu 1971., a da bi krajem 80-tih godina prošloga stoljeća postao voditelj Jugoslavenskog centra za kulturu u New Yorku te neko vrijeme obnašao dužnost šefa kabineta zloglasnog jugoslavenskog ministra unutarnjih poslova Budimira Lončara. Dublje - njegov otac Mladen Grubiša bio je sudac kaznenog odjela Vrhovnog suda SRH, a postao je poznat kad je jednu sirotu redaktoricu u Vrhovnom sudu u Beogradu proglasio ustašoidnom, jer hrvatsku verziju Kaznenog zakona nije priredila po novosadskom pravopisu. Damir Grubiša, na glasu kao ugledni politički analitičar, u saborskoj kvoti SDP-a imenovan je za člana Vijeća HRT-a, a od hrvatskih medija predstavljen je kao tumač vrijednosti demokratskog društva i ljudskih sloboda. Nedavno je određen za novog hrvatskog veleposlanika u Rimu.
Predsjednik CKSKH u vrijeme ubojstva Brune Bušića bila je univerzalna Milka Planinc, a sekretar Milutin Baltić. Članovi predsjedništva CKSKH bili su, medu ostalima, Jakov Blažević, Jure Bilić, Jovo Ugrčić, Marijan Kalanj, Ivica Račan, Petar Fleković i Branko Puharić (kasniji direktor HRT-a). Izvršni sekretari CKSH u isto vrijeme bili su, već više puta spominjani, Marko Bezer, bivši šef osječke Udbe zadužen za komunikaciju između Partije i Udbe, i Josip Hrvatin, otac današnjeg predsjednika Vrhovnog suda RH Branka Hrvatina.
Predsjednik Ustavnog suda SRH u vrijeme ubojstva Brune Bušića bio je Čedo Kedacije Grbić, indicirani ratni zločinac (predvodio 5/6. listopada 1942. spaljivanje hrvatskog sela Španovica pokraj Daruvara te istom pokolj i izgon stanovništva) te, usput budi rečeno, otac bivše glasnogovornice SDP-a i novinarke Gordane Grbić. Ona je pak dugo godina bila do-predsjednica Hrvatskog novinarskog društva (HND) i, kojega li apsurda! - predsjednica njegovog Časnog suda. Brat Čede Grbića - Stevo Grbić, bio je dugogodišnji direktor zloglasnog zatvora u Staroj Gradiški, a njegovo su direktorovanje, iz tko-bi-znao-kakvih razloga, mnogi hrvatski politički osuđenici opisali su kao okrutno iživljavanje.
4. Beskrupuloznost neokomunističke nomenklature
Kada se 1975. godine Bruno Bušić osvrtao na Hrvatsko proljeće, istaknuo je da su hrvatski komunisti propustili šansu obračuna s Udbinim aparatom nakon pada Rankovića:
U Hrvatskoj se nakon pada Rankovića govorilo da u Hrvatskoj policija nije bila pod izravnom kontrolom Beograda. U Hrvatskoj je policijski teror bio najjači, najobuhvatniji, mnogo veći nego na Kosovu.
(Bruno Bušić: Hrvatsko proljeće nisu stvorili Proljećari, Nova Hrvatska, br. 19/1975.)
U samostalnoj hrvatskoj državi naslijeđeni državni aparat još uvijek nije doživio bitnu transformaciju, pa tajni i javni subjekti - na taj način personificiranog komunističkog zla - i dalje djeluju punom snagom te još uvijek dominiraju cjelokupnim društvenim životom.
Davor Butković u Globusu od 20. lipnja 2001., analizirajući odnose između Dražena Budiše i Ivice Račana, prepričao je jedan njihov razgovor u kojem se spominjao Bruno Bušić:
Sjećam se, primjerice, kad smo jedne večeri u Londonu raspravljali o tekstu što ga je 'Jutarnji list' objavio o stvarnom značaju Bruna Bušića. 'Jutarnji'je u tom članku žestoko osporio Bušićevu važnost za hrvatsku političku scenu, s čime se i Račan složio, dok je Budiša snažno zagovarao Bušića.
Ogledni je ovo primjer beskrupuloznosti neokomunističke elite u Hrvatskoj, prvenstveno medijske i političke. Neovisno o dubiozi zašto bi Partija naredila ubojsivo nevažnoga Bušića, Ivica Račan bio je najmanje pozvan da iznosi mišljenje o Bruni Bušiću - Ivica Račan pripadao je vodstvu Partije u Hrvatskoj upravo u vrijeme kada je izdala nalog za Bušićevo ubojstvo. Od njega se s razlogom, s obzirom na odgovorne položaje koje je i dalje obnašao u samostalnoj Hrvatskoj, trebalo očekivati da progovori o tehnologiji donošenja odluka o likvidacijama i progonima političkih protivnika te osobama iz vrha Partije koje su o tome odlučivale. Ivica Račan nikada se nije javno distancirao od tih ljudi i njihovih zlodjela, već se s takvim stajalištem o Bušiću ponovno postavio u funkciju prikrivanja zločina koji su izvršeni u ime Partije čijoj je vrhuški - neko vrijeme kao capo del partito -pripadao preko dvadeset godina.
Vrelo: "Likvidacija Brune Bušića", str.163-172
(Izdanje, listopad 2012. godine)