Prokrustova postelja
Marko ĆORIĆ
Prokrust (grč. prokrustes - rastezač, od prokruein - udarcima istezati, nasilno izvlačiti) je nadimak, umjetničko ime, ako smijemo tako reći, Damasta (grč. damdzein, lat. domare - prisiliti, ukrotiti, svladati), diva-razbojnika kojega je heroj Tezej svladao u dolini Kefisa blizu Eleuzine i tako put u Atenu učinio prolaznim. Prokrust je imao navadu da ugošćuje prolaznike i časti ih ležajem; ako bi namjernik bio predug, rezao bi mu dio nogu koji je prelazio rub kreveta, a ako bi bio prekratak, istezao bi ga sve dok ne dosegne rub kreveta. Drugi opet govore daje imao dvije postelje: onu manju u koju je smještao dugajlije i onu veću u kojoj su završavali rastom niži putnici. Svejedno, i jedni i drugi su opet završavali kako je gore opisano, dok i samoga Prokrusta nije stigla slična sudbina: Tezej ga je stavio u postelju i kako je on bio div, glava mu se našla izvan postelje pa ga je skratio za glavu.
Možda se ovaj mitski govor može - kako to neki čine - povezati s biblijskim opisom prvoga, istočnoga grijeha. U Bibliji su prvi ljudi protjerani iz raja jer su prekršili Božju zabranu da ne jedu plodove sa stabla spoznaje. Ovdje nam slikoviti govor antike priopćuje da je čovjek također prognan i stranac u svome vlastitom svijetu, stavljen izvan zakona kad želi biti iznad zakona, kad nateže ili srezuje stvarnost dok ne počne odgovarati njegovim vlastitim predodžbama, te je prognanik i stranac u stvarnosti koju ne prihvaća niti je može prihvatiti kakva jest, čime se razlikuje čak i od (nesvjesne) životinje.
U literaturi se spominje kako se Prokrustovo umijeće, doduše prilično usavršeno, preselilo u srednjovjekovne mučionice. Dodajmo da mu ovdje nije kraj. Prokrust i njegova postelja postali su dio figurativnoga govora te žive i danas.
Jedino čovjek kao svjesno (razumsko) biće može imati stvaralački odnos prema svemu oko sebe i tu je izvor svake vrste stvaralaštva i početak kulture. Već je Descartes, možda za njegovo vrijeme i za njegove ciljeve opravdano, podijelio stvarnost svodeći je na subjekt (res cogitans), koji je lišen svega osim mišljenja, i objekt (res extensa). Descartes nam je još iz škole ostao poznat po onoj svojoj: Cogito, ergo šum (Mislim, dakle jesam/postojim) stavljajući svoj metodološki upitnik na sve postojeće, ostavljajući izvan sumnje samo čovjekovu refleksiju o toj sumnji. Mi bismo pojednostavljeno u tom smjeru nastavili: Misao je početak čovjekova postojanja, misao koja se ozbiljuje u riječi. Jer, kako neki hoće, jezik, riječ je početak svega. I tko ubija misao, odnosno riječ, ubija čovjeka. Taj je onda suvremeni Prokrust. Kad čovjek, oslanjajući se samo na svoju misao, počne stvarnost oko sebe bezobzirno skraćivati, sasijecati, ukalupljivati da bude primjerena samo njemu, ne obzirući se na cjelinu, ili kad činjenice navlači, isteže da odgovaraju samo njemu, njegovim mjerilima i pogledima, tada u njemu oživi Prokrust. A kad to poprimi ekstremne razmjere i čovjek postane mjera svega postojećeg, mjera svih stvari u najlošijem smislu tog izričaja, on gubi svaki odnos sa zbiljom te i sam postaje prognanik i stranac u svijetu, pa i u vlastitom životu, čudak kojega se treba kloniti, sebičnjak koji oko sebe sije strah i smrt. Živi u nestvarnom, osakaćenom, svome svijetu koji je ozbiljio i nije ga briga za cjelinu. U sebi je podijeljen. Psihoanalitičar bi pojasnio da je to zato što je pukla svaka veza između njegove svijesti i podsvijesti.
Ipak Prokrust je konstanta čovjekove svijesti. Tko ga od nas u drugome već nije otkrio kad nas taj želi pošto-poto u nešto uvjeriti, kad nastoji da njegova uvijek bude zadnja, odlučujuća, kad kao veliki brat sve nadzire, svime ravna i upravlja i svemu je poklopac, jer se on, eto, u sve razumije, a mi i naši stavovi - kao da nas ni Bog nije dao? Ne postojimo.
Mit veli da je tek heroj Tezej svladao Prokrusta, oslobodio put u Atenu i zasluženo postao kralj Atene. I nama je ponekad potrebna herojska snaga da pobijedimo Prokrusta u sebi i tako oslobodimo put do središta nutrine, put u grad. Grad je u shvaćanju analitičke psihologije C. G. Junga simbol Samoga sebe, onoga cjelovitoga psihičkoga stanja koje promiče život i raznoliko bogatstvo što ga sa sobom nosi život. Kao što u gradu postoje jedne pored drugih različite, čak međusobno suprotstavljene tendencije te međusobno upotpunjuju napredan i za život sposoban organizam, tako i svjesno Ja mora u sebi objedinjavati i u jedno spajati različite, i djelomice suprotne, životne težnje.
U svakome od nas pritajeno čeka Prokrust. Svatko je, barem ponekad, bio svjedokom sličnih nagnuća u sebi. Kako se teško oslobađamo svojih slika, svojih predrasuda o drugima koje smo stvorili i kojima robujemo! Prokrust, dakle, živi u nama, u našem odnosu prema sebi samima, u našim odnosima prema drugima i prema svijetu oko nas. Potrebna nam je doista herojska snaga da oslobodimo put prema središtu, odnosno prema svojoj nutrini, tj. da se oslobodimo od samih sebe, od svoje jednostranosti, rušilačkog Prokrustova odnosa i prema samom sebi, i prema drugima, i prema svemu oko sebe. Tko u tome uspije, postaje gospodar samoga sebe, ima vlast nad sobom pa, poput Tezeja, postaje kralj, kralj samoga sebe. A to nije malo?