Otok

Jednom davno bijaše neki otok gdje su živjeli svi osjećaji: Sreća, Tuga, i mnogi drugi, uključujući i Ljubav.

Jednog dana osjećajima je nagoviješteno da će otok potonuti, tako da su oni svi uzeli svoje čamce i otišli. Ljubav je bila jedina koja je ostala. Htjela je ostati s otokom dok ne počne tonuti.

Kad je Ljubav gotovo potonula, odlučila je moliti za pomoć. Raskoš dođe do Ljubavi u prelijepom čamcu. Ljubav reče:

- Raskoši, možeš li me povest sa sobom?

Raskoš odgovori:

- Ne, ne mogu. Ima puno zlata i srebra u mome čamcu. Ovdje nema

mjesta za tebe.

Ljubav odluči upitati Taštinu koja također prolažaše: - Taštino, molim te, pomozi mi!

- Ne mogu ti pomoći, Ljubavi. Sva si mokra i uništit ćeš mi čamac odgovori Taština.

Tuga je bila blizu pa je Ljubav ponovno zatražila pomoć:

- Tugo, dopusti mi da pođem s tobom.

- Oh ... Ljubavi, jako sam tužna pa više volim ići sama!

Sreća je prolazila kraj Ljubavi također, ali bijaše toliko sretna da nije čula kad ju je Ljubav zvala!

Iznenada se začu glas:

- Dođi, Ljubavi, ja ću te povesti.

Bio je to jedan starac. Ljubav posta tako sretna da čak zaboravi upi­tati starca za ime. Kad su stigli na suho, starac ode svojim putem.

Ljubav upita Znanje, koje se tu zadesilo, za ime starca koji joj je pomogao.

- Bilo je to Vrijeme - odgovori Znanje.

- Vrijeme? Ali zašto mi je Vrijeme pomoglo? - upita Ljubav.

- Zato jer je jedino Vrijeme sposobno razumjeti i pomoći Ljubavi - odgovori Znanje.