Telefonski razgovor

Odlučih da napravim šnicle od riže. Na usijani "fi­jaker" spustih tavu - vanjski joj zidovi ispucali od dugo­godišnje upotrebe, a sada pocrnjeli skroz od katranastog dima izloženih haljina i kaloša raznih boja i veličina.

Dobro bi bilo da imam putera, al' nemam. Nasuh samo ulja. Stavih rižu. Vrućina limenog šporeta kvasila mi je košulju. So, kapi znoja, nagrizala mi je oči. Sve se u ovom gradu okrenulo naglavačke, ovakva klima ne pos­toji nigdje: na suncu +25, u hladu +40.

Zazvoni telefon.

-   Halo, javih se.

- Halo Džanela, ja sam, čuh mekan ženski glas. Ono "ja sam" pokaza ubijeđenost osobe s druge strane žice da ću je prepoznati k'o iz topa, utemeljenu, u ovom slučaju, na dvanaest godina dugom prijateljstvu.

-    Zovem iz Beograda, nastavi moja prijateljica, za­boravljajući da kaže "nakon četiri mjeseca". Pomislih, otkud joj pravo da mi kaže "ja sam", očito ne zna da su četiri mjeseca nejavljanja duži vremenski period od onih dvanaest godina, po sarajevskom mjerenju vremena.

- Kako ti je tamo?, upita.
Ja ne rekoh ništa.

Nepodnošljiva vrućina "fijakera" pržila mi je leđa. Nekoliko kapi znoja pade sa mog čela na brojčanik tele­fona. Pomislih na Camusevo sunce, ne znam zašto, jer zločin ovdje ne slijedi. U ovom se gradu prvo desio zločin, pa onda "fijaker". Rekoh, da se sve okrenulo naopačke.

- Pa znaš kako je, odgovorih ipak.