Srebrenica
Gadi mi se i tjera me na povraćanje kad
vidim na što je sve bila
spremna međunarodna politika.
Ivan Zvonimir Čičak
Florence HARTMANN
Pariz, London i Washington propustili su 1995. godine poduzeti sve potrebne mjere da bi se spriječio genocid koji se, korak po korak, pripremao pred našim očima. Već 1993. pronicljivi međunarodni predstavnici, nazvali su stezanje obruča oko opsjednute enklave „polaganim genocidom" ili „postupnim genocidom", situacijom koja je tada navela Vijeće sigurnosti da, nekoliko tjedana poslije, stavi Srebrenicu i njezino stanovništvo pod zaštitu Ujedinjenih naroda. Osim mogućeg razaranja, nitko nije mogao ne biti svjestan mogućnosti pokolja koja prijeti u trenutku kad se Mladić dočepa enklave. Tijekom cijele posljednje ofenzive protiv Srebrenice, od 6. do 11. srpnja 1995., velike sile nisu, dakle, prestajale tvrditi da srpske snage, unatoč njihovu napredovanju, nemaju namjeru zauzeti enklavu. Hineći iznenađenje, one su, ne maknuvši prstom, pustile Mladića da uđe u grad 11. srpnja 1995. početkom poslijepodneva. Zatim su dopustile da muškarce odvoje od ostalog stanovništva ne nametnuvši uvjete prisilne evakuacije, ne nastojeći je nadzirati. Suprotno od Louise Arbour u vrijeme Kosova, njezin prethodnik Richard Goldstone začudo nije želio javno upozoriti srpske snage i njihove vođe da ih se sprema optužiti za prošle zločine. Međutim, mnogi su zabrinuti znajući da je stanovništvo Srebrenice na milosti i nemilosti osvetoljubivog i krvoločnog srpskog generala. Jacques Chirac dao je to na znanje i pokušava uvjeriti svoje partnere da interveniraju. Jedanaestog srpnja francuski predsjednik savjetuje Velikoj Britaniji, Sjedinjenim Američkim Državama i Njemačkoj da silom povrate tu enklavu. Sutradan, Francuska se obraća Vijeću sigurnosti i ponovno izjavljuje daje voljna staviti svoje snage na raspolaganje za svaku vojnu operaciju koja bude procijenjena „korisnom i ostvarivom". Trinaestog srpnja Chirac ustrajava i naziva Billa Clintona da ga uvjeri da pruži francuskim trupama podršku američkih protutenkovskih helikoptera kako bi se otvorio put prema Srebrenici. I da mu kaže: ,,U Srebrenici su muškarce, kojima prijeti opasnost da budu zaklani ako su u dovoljno stari da mogu nositi oružje, odvojili od žena. Civilizirani se narodi moraju suprotstaviti fašizmu i provesti odlučnu i ograničenu vojnu operaciju (...), osim ako su se odlučili za politiku napuštanja usporedivu s onom koja je vladala za vrijeme Drugog svjetskog rata." Usporedivu naročito s onom koja je petnaest mjeseci prije primijenjena u Ruandi. Bojeći se potrebe za intervencijom američkih snaga u Africi, Clinton je u travnju 1994. tražio povlačenje „plavih kaciga" iz MINAUR-a kad su pokolji već bili naveliko započeli i kad nije više bilo ni najmanje sumnje u njihov genocidni karakter. Nesklon angažiranju američkih trupa na bosanskom tlu, Clinton odbija. Kofi Annan, još uvijek zapovjednik operacija za održavanje mira pri Ujedinjenim narodima, procjenjuje francuski prijedlog „nerealističnim i neizvedivim". Pariz odustaje. Velike sile odlučuju još jednom ne poduzeti ništa unatoč prvim izvještajima koji potvrđuju početak sustavnih smaknuća. Otada nisu prestale osporavati, unatoč očitosti, predvidivost pokolja u Srebrenici i zataškavati svaki dokaz koji potvrđuje da su ga one same mogle predvidjeti.
Mučeni „srebreničkom sramotom" Pariz, London i Washington nisu smjeli imati drugih prioriteta doli ispraviti nepravdu žrtvama izručivši Karadžića i Mladića ICTY-u. Velike sile su se, međutim, odmah i trajno odlučile za sramotu za dvostruki propust, ostavivši Karadžića i Mladića na slobodi. Ova dvostruka izdaja „civiliziranih naroda" prkosi razumu, osim ako ne služi za prikrivanje neke gore sramote koju nikakva daljnja akcija ne bi mogla ispraviti.
Milošević je htio, na teritoriju oblikovanom u krvi i koje je postalo etnički homogeno, postići priznavanje nove srpske države u okviru Bosne koju je uzaludno pokušavao uništiti. Početkom 1993. Cvrus Vance, američki pregovarač kojeg su opunomoćili Ujedinjeni narodi, rekao mu je da neće nikada postići priznanje srpske države koju su njegovi pouzdanici samoproglasili na osvojenim područjima u Bosni. Pred tvrdoglavošću Srba u odbijanju svakog sporazuma o miru, velike sile su početkom 1994. ipak popustile. Milošević je tada povjerio svojoj okolini: „Vjerujte mi, nisam očekivao da će nam ona (međunarodna zajednica, op. a.) dati polovicu teritorija." Najednom sastanku Vrhovnog savjeta obrane, 18. siječnja 1995., precizirao je istoj toj okolini: „Bez vojne pobjede, međunarodna nam zajednica ne bi nikada dala da podijelimo nadvoje Bosnu i Hercegovinu jer nikada tijekom cijele povijesti nije bilo neke srpske države na tom području." Milošević je dobio okladu, ali Srebrenica, enklava u blizini Žepe i ona zapadnija, Goražde, predstavljale su u proljeće 1995. posljednje prepreke dovršenju njegova plana. Bez uklanjanja enklava Srebrenice i Žepe, politički entitet koji su mu velike sile obećale u Bosni, kako bi ga potaknule da uđe u pregovore o miru, nije mogao zaživjeti. On bi ostao prekinut otočićem muslimanskog stanovništva u sredini, uz opasnost da ga za zelenim stolom podijele na dva zasebna dijela. Milošević i srpski čelnici u Bosni zahtijevali su srpsku državu, očišćenu od njezina cjelokupnog muslimanskog stanovništva. Nakon Daytona, Milošević je slavio „povijesnu pobjedu". „Imamo polovicu Bosne! Republiku! Od četiri (mirovna; op. a.) plana, taj je najbolji za Srbe. Oni imaju sve gradove duž Save, tri grada u unutrašnjosti i cijelu dolinu Drine, osim Goražda. To je pedeset gradova i dvadeset pet tisuća četvornih kilometara! Trebat će im poslati natrag sve (srpske; op. a.) izbjeglice koji su kod nas da imaju kime napučiti svoje teritorije", izjavio je članovima Vrhovnog savjeta obrane 6. prosinca 1995. u Beogradu. Poslije Miloševića Srbija je željela sačuvati glavne stečevine rata utvrđene u Daytonu i trudila se da ne poduzme ništa što bi ih moglo dovesti u pitanje. Ako je jedan dio političara konačno osudio pokolj u Srebrenici, svi su srpski dužnosnici odbili priznati zločinački karakter plana na čijem je čelu bio Milošević, koji je, najprije na terenu, a zatim za pregovaračkim stolom, nametnuo političku i etničku podjelu Bosne i Hercegovine, a čija je krajnja etapa bila Srebrenica.
Budući da su žrtvovale stanovništvo Srebrenice na oltar jednog mirovnog plana koji zapadnjački oportunizam nije znao drugačije nametnuti, velike sile su opet zanemarile svoju dvostruku obvezu. „Moje su glavne upute bile da žrtvujem Srebrenicu, Žepu i Goražde i ja sam mislio da je to greška", povjerava Richard Holbrooke u studenome 2005. prilikom desete obljetnice Dejtonskog sporazuma. Godinu dana poslije Amerikanac povlači svoje riječi, ali činjenice ostaju: Srebrenica i mala susjedna enklava Žepa, također nastanjena bosanskim izbjeglicama iz prvih valova etničkog čišćenja, pale su u ruke generala Mladića u srpnju 1995. i dane Srbima na mirovnim pregovorima u studenome 1995. kad je stvarnost zločina bila već dokazana i potanko prikazana, zahvaljujući prvim istragama ICTY-a, u sasvim novoj optužnici protiv Radovana Karadžića i Ratka Mladića od 16. studenoga 1995."
Francuska koja je, glasom svojeg predsjednika, pozivala na djelovanje da bi se spriječili pokolji, na kraju je pristala na nedjelovanje i, radi mira, sa svojim saveznicima prihvatila posljedice genocida u Srebrenici. Velike sile dopustile su da im se nametnu uvjeti mira i omogućile onima koji su izrazili svoje genocidne namjere da ih ostvare i da tako dovrše provođenje svojeg plana. Velike sile nagradile su u Daytonu one, koji su nekoliko tjedana prije sustavno deportirali i ubijali muslimansko stanovništvo te enklave dodijelivši im polja smrti, a zatim im omogućili da ih nasele po svojoj volji kako bi zauvijek izmijenili etničku strukturu. Otada oni nisu prestali umanjivati genocid odbijajući suditi glavnim okrivljenicima i pokušavajući spriječiti ICTY da ukaže na izravnu Miloševićevu odgovornost te ne poduzimajući nikakvu učinkovitu mjeru da osigura povratak preživjelih. Dvanaest godina poslije tih događaja, manje od tisuću njih uspjelo se ponovo vratiti u Srebrenicu.
Karadžićeva i Mladićeva zagonetka počiva, dakle, na sponama koje povezuju zločin i mir. Njihovo suđenje trebalo je iznijeti na vidjelo namjeru uništavanja, istrebljivanja ljudi, bosanskih Muslimana iz Srebrenice kao skupine, tako da zauvijek izbriše njihovu prisutnost na priželjkivanom teritoriju bez kojega je Milošević odbijao potpisati mir. Suđenje pred ICTY-em lokalnim zapovjednicima umiješanima u pokolj u Srebrenici omogućilo je da se utvrdi istina o zločinu koji pravo kvalificira kao genocid. Ali tim suđenjima, posvećenima samo izvršiteljima, nije bio cilj rasvijetliti aktivna i pasivna sudioništva koja su omogućila taj zločin. Suđenje Karadžiću i Mladiću moralo je, naprotiv, pridonijeti da se pokolj iz srpnja 1995. postavi u njegov kontekst i da pruži detaljnu rekonstrukciju potke događaja koji su doveli do pokolja u Srebrenici, tim preciznijom u pojedinostima što treba dokazati genocidnu namjeru, njezin tok i izvore. Jer suprotno Miloševiću i Mladiću, Karadžić nije samo osumnjičen da je „planirao, poticao na izvršenje i naredio" pokolje iz srpnja 1995., nego daje čak i prije početka rata iznio plan koji je otvoreno težio „potpunom ili djelomičnom uništenju bosanskih Muslimana", zatim da ga je provodio ili pomagao da se provodi „neprekidno, sve do 30. studenoga 1995". Gomilanje činjenica od 1991. iznijelo bi na vidjelo više nego ikad nevjerojatne pogreške i propuste međunarodnih aktera koji nikada nisu pribavili sredstva za sprečavanje ovoga plana čije su rezultate konačno potvrdili znajući o čemu je riječ. Više nego bilo što drugo, ovo bi suđenje neizbježno ponovno otvorilo bolno pitanje moralne, političke i eventualno kaznene odgovornosti velikih sila.
Brižljiva rekonstrukcija cijelog slijeda događaja sigurno bi na kraju uzdrmala neosnovanu tezu koju već je deset godina nameću i bez izmjena brane vojni analitičari ICTY-a u svim predmetima koji se tiču Srebrenice: budući da srpski politički i vojni čelnici nisu imali namjeru zauzeti enklavu, do odluke o pokolju došlo je nakon pada Srebrenice. Tu tezu ruše priznanja nekih sudionika, kao što je Miroslav Deronjić, i prisutnost komandosa smrti poslanih na teren više od dva tjedna prije pada grada. Ali unatoč svemu ona se održava zahvaljujući jednom dokumentu, naredbi o napadu koji je službeno pozivao ne da se zauzme enklava Srebrenica, nego da se svede na veličinu grada tako da se „uvjete preživljavanja stanovništva učini nepodnošljivima" i da se „stvore uvjeti za ukidanje enklave". Plan poznat pod kodnim imenom Krivaja 95 koji, začudo, nije definirao nikakav novi cilj jer je točno opisivao situaciju koja je prevladavala od zime 1993. kad su srpske snage prvi put pokušale zauzeti Srebrenicu prije nego što ih je u njihovu zaletu zaustavio general Philippe Morillon. Vojna operacija iz 1995. uljepšana eufemizmima da ne izazove osudu zapadnjaka, ipak je zahtijevala tri mjeseca priprema, posebno da bi odsjekla linije opskrbe snaga UN-a prisutnih unutar enklave, oslabila još više opsjednuto stanovništvo zabranom pristupa humanitarnim konvojima i dopustila Beogradu da osigura logističku potporu podršku i koordinaciju svih snaga koje u njoj sudjeluju. Budući da Beograd i zapadnjaci nisu nikada predali ICTY-u dokumente koje su imali o pripremnoj fazi ofenzive protiv Srebrenice, o kojoj su uostalom sve znali, Tužiteljstvo se nije nimalo zanimalo za paradoks Krivaja 95. Ohrabreno tvrdnjama analitičara proizašlih iz američke vojno-obavještajne službe, ono je bez ijedne riječi prihvatio ono što se tim planom željelo postići da se povjeruje. Velike sile mogla je samo veseliti zaslijepljenost ICTY-a koji ih nije dovodio u pitanje vjerujući da one nisu mogle predvidjeti pokolj koji je pad enklave činio vjerojatnim. Poslije im je bilo dovoljno pobijati njihov drugi propust i tvrditi da su učinile sve da Karadžića i Mladića izruče pravosuđu.