Na Jukićevom putu
Mile BABIĆ
Ove se godine 2011. navršava četrdeset godina od kako je pokrenut zbornik Jukić. Zato se valja prisjetiti ozračja u kojemu je nastao zbornik Jukić, koji je izrastao iz plodnog kulturnog djelovanja Zbora franjevačkih bogoslova Jukić. U Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom bili smo đaci otprilike kada je održavan Drugi vatikanski sabor (1962-1965), što je bio za nas u Gimnaziji - i u Crkvi - toliko velik događaj da ni danas ne možemo izraziti sve utjecaje i domete toga Sabora. To je bio toliki obrat da je teško naći za to usporedbu. Ranije su nas učili da spasenje tražimo bježanjem od svijeta (in fuga salus), a sada nas Drugi vatikanski sabor poziva da spasenje tražimo u ovom svijetu, da je Crkva ovdje radi spasenja ovog svijeta i radi spasenja cijelog svijeta. Crkva se sada otvara cijelom svijetu, želi biti suvremena i na suvremen način naviještati ljudima Isusovo evanđelje, na talijanskom smo to nazivali aggiornamento (podanašnjenje). U Zagrebu je nakon Sabora osnovana izdavačka kuća Kršćanska sadašnjost koja objavljuje temeljna kršćanska djela i suvremena kršćanska djela. Izlazi Glas Koncila u Zagrebu.
U nama gimnazijalcima rasla je težnja za slobodom. Sjećam se kad smo bili u četvrtom razredu Gimnazije, kako smo se pobunili protiv tadašnjeg drugog prefekta i nismo htjeli na šetnji prema Banjeru s njime uopće razgovarati. Kada nas je prvi prefekt fra Šimo Šimić pozvao da mu vratimo karte kojima smo se kartali za vrijeme šutnje, odnijeli smo mu karte poderane u sitne djeliće. Prefekt je razumio naš mladalački bunt i preko toga prešao sa smiješkom. Počeli smo pratiti sve što se događa u svijetu sporta i glazbe, a osobito u svijetu narodne glazbe, pa smo s oduševljenjem pjevali pjesmu Safeta Isovića Jablani se povijaju. Rado smo sudjelovali u vanjskim aktivnostima naše Gimnazije, osobito smo se rado natjecali s đacima iz tadašnje visočke državne Gimnazije. Bili smo željni slobode i znanja. To su bile promjene koje su se događale u Crkvi i u našoj Gimnaziji.
U tadašnjem društvu i državi, u kojima je glavnu vlast imala Komunistička partija Jugoslavije, koja je 1952. na svom VI. kongresu promijenila ime u Savez komunista Jugoslavije, događale su se također velike promjene. Za nas je ostao najznačajniji Brijunski plenum 1966. godine, kada je smijenjen Aleksandar Ranković, tadašnji šef svemoćne Službe državne sigurnosti. Govorilo se o radničkom samoupravljanju i o samoupravnom socijalizmu, o ravnopravnosti naroda i slično. Te su promjene jačale u ljudima težnju za slobodom i tako je došlo 1967. godine do objavljivanja Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog jezika. Ta težnja za slobodom će dovesti 1971. do Hrvatskog proljeća.
Na svjetskoj se razini govorilo o nesvrstanosti, o potrebi nuklearnog razoružanja, o nadilaženju blokovske politike, o miru u svijetu, o državi koja će služiti čovjeku, čovjekovu samoostvarenju, što je došlo do izražaja u Studentskoj revoluciji 1968. i u njezinoj paroli: Budimo realni, tražimo nemoguće! Značajni izrazi su tada: akcija, nekonvencionalan, antikonvencionalan, narcizam, u glazbi su to: folk, pop, rock, blues i drugi glazbeni stilovi. Magične riječi u diskusiji o kulturi su: kreativnost, samoostvarenje, autonomija, identitet, sam činiti nešto, aktiviranje, animacija. U središtu svega su autonomno "ja" i lokalna grupa. Time je potrošačko društvo podvrgnuto kritici. Čuli smo tada za vođe Studentske revolucije:
Daniela Cohn-Bendita i Rudija Dutschkea. Odjeci Studentske revolucije su se pojavili i kod nas u Jugoslaviji, u glavnim gradovima. Da i kod nas u Sarajevu studenti žele nešto novo, bilo je pravo osvježenje i potvrda naših vlastitih težnji i želja.
Na predavanjima koje je svake nedjelje organizirao Zbor franjevačkih bogoslova Jukić i u kojima su nastupali članovi zbora Jukić, a koja su održavana od 1968. pa do izlaženja prvog broja zbornika Jukić 1971, osjećala se želja za promjenom na svim područjima života. Sjećam se da je jedan kolega imao referat o Psihologiji prijateljstva Ignacea Leppa, zatim su drugi referirali o teologiji Rudolfa Bultmanna, Hansa Künga i slično. Čitali smo tada poznate svjetske teologe i pisce. S velikom smo znatiželjom kupovali knjige značajnih teologa koji su pisali na njemačkom jeziku i s užitkom ih čitali pa onda davali jedni drugima na čitanje.
Imali smo svakog tjedna radne sastanke s prvim meštrom fra Slavkom Kovačićem, na kojima se raspravljalo o reformi u našem studentskom životu i o reformi u našem Redu, tako što bi određeni student određenu temu pripremio i izložio. Rasprava nakon izlaganja je uvijek bila žustra i nabijena emocijama, u čemu je jasno dolazila do izražaja naša želja za slobodom, da kućni red bude u skladu s našim željama i potrebama, a ne da pošto-poto opslužujemo Dnevni red, koji smo osjećali kao teret koji ometa naš razvoj u slobodi i odgovornosti. Te naše moderno obrazložene težnje i želje iznio je fra Mirko Tomas na Provincijskom kapitulu 1969. godine.
To je dovelo do praktičnih promjena u našoj zajednici u Nedžarićima, do razgovora s tadašnjim provincijalom fra Vladom Karlovićem i do imenovanja novog meštra (kojega smo mi željeli) i do novog Dnevnog reda. Tada je osnovan VIS Jukić, koji je počeo nastupati diljem naše Provincije. Otvorenost novim idejama na svim područjima kulture i ljudskog života došla je do punog izražaja u prvom broju Jukića za 1971. godinu. Uredništvo Jukića je sebi postavilo visoke i značajne ciljeve: "Pokretanjem zbornika Jukić želimo očitovati svoju odgovornost za pitanja našeg prostora i vremena; želimo odgovarati na suvremena pitanja i pripremati bolje mogućnosti za potpunije odgovore na njih. Crkva je posebno odgovorna za današnji svijet; danas je, više nego ikada, potrebno da ona postane osloboditeljskom institucijom - institucijom koja omogućuje razvoj cjelovitih osoba - i proročkom sastavnicom svijeta. Na taj će način ona moći stvarati i prihvaćati sve što je plemenito, i odbacivati sve što sprečava očovječenje čovjeka. Da bi Crkva ostala vjerodostojnom i da bi prebrodila sadašnju krizu, treba priznati stvarnost onakvom kakva ona jest, tj. priznati duboke promjene u ljudskom životu i kulturi, te u svjetlu objave na njih odgovarati. Ona je radi svijeta, radi svijeta treba opstojati, trpjeti i umirati. Svjesni ove kršćanske zadaće, koja izvire iz vjere, odlučili smo se iz iskrenog nagnuća boriti za vjerodostojnost kršćanskog života, a time za ljudsko dostojanstvo i slobodu" [iz programa zbornika Jukić].
Franjevački studenti su smjelo ustali u obranu ljudskog dostojanstva i slobode jer su čitajući filozofe njemačkog idealizma - od Kanta pa preko Fichtea do Hegela i Schellinga - znali i osjećali da je sloboda bit ljudskog bića, da nam nitko nema pravo oduzeti slobodu i da se ne smijemo odreći svoje slobode. Odreći se svoje slobode znači odreći se svoje biti, onoga što te čini čovjekom. Zahtijevaju od Crkve kao institucije da služi vjernicima, da bude radi ljudi, da djeluje u ovom svijetu osloboditeljski i proročki, da postane proročkom sastavnicom ovoga svijeta. Crkva je radi čovjekova spasenja i ona svoje poslanje u ovom svijetu može ispuniti samo ukoliko postane osloboditeljskom i proročkom sastavnicom svijeta u kojemu svi zajedno živimo.
Zbornik Jukić za svoje suradnike postavlja tri znakovita uvjeta: (1) pisati u skladu sa svojom savješću; (2) biti intelektualno pošten; (3) biti krajnje otvoren prema svemu što je drugo i drukčije. Na ovim našim prostorima rijetko se govorilo - a tako je i danas - o slobodi savjesti kao temeljnoj čovjekovoj slobodi. Negirati slobodu savjesti znači negirati ljudsko dostojanstvo i počiniti duhovno ubojstvo čovjeka, tj. pretvoriti ga u puko sredstvo tuđe sile. Moderne ideologije su upravo to uradile. One upravo negiraju slobodu savjesti i time razaraju pretpostavku za moralno djelovanje. Zbornik Jukić daje hvalevrijedan doprinos oslobađanju od svake ideologije i ideologiziranog načina mišljenja. U prvom broju Jukića su franjevački studenti i profesori iz svoje slobode otvoreni novim temama u teologiji, filozofiji, povijesti i književnosti. To se vidi na svakoj stranici prvog broja - a i svih narednih brojeva do danas - Jukića.