Balkanski eksperimenti

U hrvatskoj je povijesti bilo i previše gluposti i naiv­nosti, ali odlučiti strategijski se vezati uz Britaniju i očekivati ostvarenje hrvatskih nacionalnih interesa, to je doista za Porina

U šumi mahom prečesto bezvrijednog političkog štiva što periodično u obliku raznih knjiga i knjižica oplakuje medijski prostor, dobra literatura je raritet. U prašumi tekstova iz ko­jih je, na žalost, razvidno da mnogi novinari ne razumiju bit sektora koji prate pa onda i u komentarima papagajski ponav­ljaju fraze koje čuju na press konferencijama, u takvoj realnos­ti literatura koja otkriva način funkcioniranja komplicirane međunarodne zajednice i koja pritom otkriva kako je ta zajed­nica zapravo funkcionirala u vrijeme rata u Hrvatskoj i u BiH, takva literatura, kao jedna od posljednjih enklava zdravog ra­zuma i, vojnički govoreći, jedan od zadnjih džepova otpora prevladavajućem mediokritetstvu, zaslužuje doista doličnu pozornost. U ovom slučaju radi se o knjizi Višnje Starešine »Vježbe u laboratoriju Balkan«, koja za naše prilike potpuno novim jezikom i diskursom progovara o ratu u Hrvatskoj i u BiH, i ona nas zapravo suočava s pravom realističnom politi­kom, koju vode samo i jedino interesi, opisujući nam funkcio­niranje međunarodne zajednice kao svojevrsni triler. Za ilustra­ciju stila i ritma te knjige zanimljivo je vidjeti kakva je ogoljena slika onoga što smo nazivali europski promatrači: »Uistinu osobena komedija zabune događala se u zagrebačkom hotelu »I«, u kojemu su bili smješteni europski promatrači. U hotel je počela pristizati europska vojno-obavještajna elita. Čim su stigli, počeli su montirati vlastite antene na prozorima soba.

U istom je hotelu bilo sjedište, upravo zbog njih osnovanog, Hr­vatskog ureda za vezu s europskom promatračkom misijom. Normalno bi bilo očekivati da je promatračima za pružanje usluga vođenja i prevođenja namještena hrvatska obavještajna elita. S klasičnim asortimanom obrade stranih obavještajaca: piće, hrana, zabava, seks... No, u hrvatskom državnom vrhu nije uopće bilo osviješteno tko su zapravo promatrači, što ra­de i koliko je njihova uloga bitna u kreiranju politike njihovih vlada...«

»Vrag je u detaljima«

U nastavku te sjajne analize jasno se razabire da je britanska diplomacija preko Lorda Caringtona i Lorda Owena uspjela, zahvaljujući svojoj lukavosti, nametnuti cijeloj Europi zajed­ničku politiku prema ovim prostorima, s tim da je ta politika primarno zadovoljavala britanske političke interese. Autorica do kraja razobličava tu igru navodeći između ostaloga: »David Owen i Slobodan Milošević bili su zapravo nevjerojatno slič­ni: inteligentni, britki, beskrupulozni, ambiciozni, umješni u pretvaranju istine u laž i obrnuto, sjajni taktičari koji (se) iz­gube pred ciljem. Da je Milošević rođen u Plymouthu umjes­to u Požarevcu, možda bi i on jednog dana bio međunarodni mirotvorac... Obojica su bili jednako vrijedni u službi Njezi­na Kraljevskog Veličanstva...« Analizirajući, konzekventno, sve moguće planove koje je svijet nudio za BiH, autorica ana­lizira kako je »možda pretjerano tvrditi da je Vance-Owenov plan proizveo hrvatsko-muslimanski rat, ali zasigurno ga je ubrzao i pružio mu izravan povod - osvajanje desete provin­cije«. Podsjećajući na hrvatsko oduševljenje Vance-Owenovim planom, koji je Hrvatima u BiH davao čak 20 posto teritorija, ona podsjeća na omiljenu Owenovu poštapalicu »The devil is in detail«, ističući da su u tih 20 posto teritorija Hrvati dobili »upakiranog vraga kojeg nisu prepoznali - desetu provinciju.

Deseta provincija je mješovita, hrvatsko-muslimanska i obuh­vaća dijelove srednje Bosne i visoke Hercegovine, formalno bi trebala biti pod hrvatskom upravom, ali se najprije tu trebaju povući dvije vojske - BiH i HVO... Četiri mjeseca kasnije Vance-Owenov plan je bio mrtav. Ali, zato je deseta provinci­ja postala poprište novog rata: hrvatsko-muslimanskog. Bri­tanski je bataljun Unprofora, naravno, već bio tamo. Službe­na istina o tome ratu bila je istina viđena iz njihovih transpor­tera, oplemenjena tadašnjom britanskom politikom: Hrvati napadaju i etnički čiste Muslimane kako bi osvojili prostor i pripojili ga Hrvatskoj... Prostu logiku nitko nije propitivao: kako to Hrvati iz srednje Bosne, izolirani u enklavama, napa­daju i žele protjerati brojčano i vojno nadmoćnije Muslimane koji ih okružuju?«

Zavjesa je pala

Do promjene stvari dolazi, kako znamo, s aktivnijim ulas­kom SAD-a, knjiga sjajno pokazuje kako su Amerikanci istis­nuli britansku politiku i preuzeli konce u svoje ruke. Potom dolazi Oluja, akcija na Kosovu i poznata povijest. Politika je dakle u ovoj knjizi ogoljena do kraja, ovdje se ne zaviruje iza zavjese, nego je zavjesa praktički skinuta i mi međunarodnu politiku gledamo kao golu borbu različitih nacionalnih intere­sa. To je bit stvari i to valja zapamtiti. Ako je ratna povijest ovih prostora izgledala ovako, logično je očekivati da i danas živimo u areni istih političkih silnica. Ako je i tomu tako, on­da bi za diletantske poteze hrvatske politike ubuduće valjalo davati Porina za političku glupost. Pratimo li dobro poruke ove knjige, nameće nam se zaključak da bi za protekle četiri godine Porina za politički dilentatizam, i to u svim kategorija­ma i nominacijama, bez konkurencije dobili Ivica Račan i Tonino Picula za svoje strategijsko partnerstvo s domovinom Lorda Owena i Lorda Caringtona.