Kako sam mimoišao umorstvo i zatvor 1945.

U Dubicu sam stigao početkom travnja. Župnik fra Vitomir Zekić, rođen kao i ja - u Varešu, primio me vrlo srdačno pa sam sljedeće nedjelje mjesto njega održao i pu­čku misu. Ipak, uskoro nakon to­ga, rekao mi je: Ignacije, ovo mje­sto nije za Tebe. Ja ću se uskoro morati povlačiti. Za Tebe bi bilo bolje da potražiš neki drugi kraj.

Poslušao sam ga i to mi je spa­silo glavu. Nakon mjesec i pol da­na tamo su stigli partizani. Župnik je ostao na svome mjestu, ali mu se valjalo prijaviti novim vlastima. Otišao je zato u Odžak, zajedno s mladomisnikom fra Ljudevitom Petrovićem, rođenim kao i ja u Varešu. Taj mladi čovjek stupio je na moje mjesto; njegova sudbina trebala je biti moja sudbina da nisam bio, po župnikovu nagovo­ru, napustio Dubicu. Otišli su u Odžak 27. svibnja 1945. Ljudi su ih vidjeli ondje još popodne toga dana, a onda im se izgubio trag. Tijekom ljeta fra Vitomirova sestra Marica Zekić došla je iz Vareša u Dubicu i neu­morno tragala za bratovim mrt­vim tijelom. Raspitivala se po oko­lnim selima i jedva nekako, pomoću neke muslimanke, prona­šla humak, gdje su dvojica fratara bila ukopana. Bili su zaklani i plitko zatrpani zemljom. Presudio im je, na svoju ruku ubio ih, parti­zanski oficir. Njihova tijela kasnije su časno sahranjena na odžačkom groblju Bijele Bare i ondje im je podignut nadgrobni spomen.

Tek nekoliko mjeseci kasnije saznao sam za to umorstvo. Umje­sto mene, ubijen je mladi fra Lju­devit Petrović, rođen 1918, tada u dobi od 27 godina.

Dana 10. travnja krenuo sam iz Dubice u Zagreb. Putovanje je bilo mučno i dugo, više od dva puna dana! U Zagrebu sam odmah stvo­rio odluku: dalje na zapad ne idem! Tako sam u hrvatskoj metropoli proživio blizu pedeset dana. Gle­dao sam svojim očima kako se gasi Nezavisna Država Hrvatska, pro­matrao odlazak hrvatskih vojnika i civila na njihov tragični put u ne­poznato; pratio sam zatim slavlje i paradu novih gospodara i onih koji su bili uz njih.

Od tih doživljaja u Zagrebu ov­dje ću spomenuti samo dva.

Prvi je od njih bilo predavanje Marka Belinića, koji je govorio o stanju u Sovjetskom Savezu pa i o položaju Crkve u njemu. Želio sam vidjeti kako to crveni Belinić pri­kazuje stvari. Izmeu ostaloga, iz­lažući slobodu Crkve, naglasio je kako su tamo one crkve, koje su umjetnički vrijedne, ostale saču­vane i otvorene. Nametao se sam od sebe prigovor: To je možda ne­kakva slobode umjetnosti a ne Crk­ve! Suzdržao sam se da ne pri­govorim. Tko zna kakav bi odgovor dobio: revni aktivisti uskoro bi dokazali svoju istinu u dvorani zvižducima a izvan nje nogama i šakama i završio bih u zatvoru. Ovdje se javiti za riječ bila bi čista ludost.

Novu stvarnost doživio sam i osobno, svojim očima, jednog ra­nog nedjeljnog jutra. Išao sam održati misu časnim sestrama u Merkurovu sanatoriju; ondje je kao tehničarka na rendgenu radila moja roena sestra, č. s. Balbina. Gledam, a to ulicom prolaze ka­mioni. A na njima - mrtva ljudska tijela, naslagana poput vreća pije­ska. Nisu bila prekrivena makar kakvom ceradom! Bilo je kao da novi gospodari paradiraju svojim pobijenim žrtvama. A to je bio sam slučajan susret! Koliko ih ja nisam vidio?! U Sovjetskom Save­zu, kako piše Solženjicin u svom Arhipelagu, na zatvorene kamione kojim su prevozili logoraše na nova odredišta izvana su stavljali natpis svježe meso. Našima 1945. ni takvo maskiranje nije bilo po­trebno.

Od Zagreba do Visokog

Tako mi je u Zagrebu proteklo oko pedeset dana. Valjalo je misli­ti na povratak. Koncem svibnja, gledajući na stanje iz Zagreba, po­vratak u Bosnu činio se razmjerno lagan. Trebalo je pribaviti propu­snice za mene i moga 12-godi­šnjeg bratića Stanka Gavrana, koji se tada zajedno s drugim visočkim đacima našao u Zagrebu. Da bih opravdao svoj boravak u Zagrebu, potvrdio sam - zlu ne trebalo ­svoj upis na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu.

Valjalo nam se vraćati zaobi­laznim putem, tzv. Guttmanovom željeznicom do Slavonskog Broda. Vagoni su bili pretrpani, a često bi zastajali na otvorenoj pruzi. Na jednom takvom zastoju, ne znam mu imena, putnici su, radi prirod­nih potreba, zašli u kukuruzno polje blizu pruge. Za neku ženu to je bilo kobno: nagazila je na minu.

Razgovora je bilo malo a raspo­loženje sumorno. Najednom je neka mlada partizanka zavela pjesmu Druže Tito, ljubičice pla­va. Bilo je to prvi put da sam čuo tu pjesmu: iznenadila me čudna, luckasta usporedba, ta plava lju­bičica. No, nikom se nije pjevalo pa je tako i samozvana počimalja uskoro i sama utihnula.

Most preko Save u Slavonskom Brodu bio je porušen pa se preko rijeke prelazila kompom. Bila je već večer, prevoženje je prestalo, pa smo se svratili u gostoljubivi franjevački samostan, gdje su nam dali večeru i prenoćište. Uju­tro je kompa polazila oko 5 sati. Na jednom njezinu kraju stajalo je petnaestak hrvatskih vojnika, koje je čuvao stražar; bile su to blije­dozelene sjene od ljudi, nismo ih smjeli čak ni pozdraviti.

Kad smo pristali na suprotnu, bosansku, obalu, vidjeli smo da je vlak pred kojih dvadesetak minuta otišao. Opet je valjalo čekati čitav dan i noć, sve do sutra ujutro. Vri­jeme smo proveli na obali, a kako je bilo vruće, htio sam se i okupa­ti. No, tek što sam zašao u rijeku kojih desetak metara, opazio sam da po vodi plutaju mrtva tijela, desetak njih. Naravno, odmah me prošla volja za kupanjem! Predve­čer, kad se spustio sumrak, nas de­setak putnika zamolili smo župnika Stjepana Kočiša da provedemo noć u kakvoj sobi. Dobili smo za večeru poveliku zdjelu pure i mli­jeka i legli na obični pod, ali ipak u sobi.

Sljedećeg dana konačno smo se ukrcali na vlak i krenuli, ali samo do Dervente. Ondje je bila proziv­ka pa sam i ja došao na red i sret­no prošao; to treba pripisati i mome studentskom indeksu! U Doboju smo saznali da vlak dalje ne vozi!! Valja nam pješačiti do Maglaja, kojih dvadesetak kilo­metara. Nekako smo pronašli konj­sku zapregu, potrpali u nju kofere, i putovanje nastavili pješice. Ne­što prije Maglaja spustila se noć pa je opet trebalo negdje prenoćiti. Našli smo neku sobu i polegli po podu, ali, bili smo pod krovom i zdravo pospali.